LOKI - GLAZBENA KRITIKA
10.04.2015., petak
MIKI SOLUS @ Tvornica, 28.03.2015.
|
Ne znam koliko ispita fali Mateu Duvnjaku da upiše petu godinu faksa, ali svi znamo da mu je kao Mikiju Solusu ovo već peta godina redovnog polaganja ispita na glazbenoj sceni. A već je u trećoj godini sviranja „muzike sumnjive kvalitete“ ovaj „dječak nježnije građe“ postao „dečko koji obećava“, da ga opišemo kroz sve natpise koje je do sada po koncertima kačio na svoje klavijature. Tako me barem obavijestila frendica koja me nagovorila da pođem s njom u Tvornicu, a njoj je Miki žešća gotiva. Više o njoj na kraju izvještaja. Nego, Mikijeva nesvakidašnja antipoezija je u međuvremenu evoluirala iz polubizarnog nabrajanja asocijacija u slobodnom toku svijesti u artikuliraniji izričaj sa jasnijim uporištem u svakidašnjoj stvarnosti. S jasnoćom tekstova, rasla mu je i publika. Reklo bi se da je redajući svoje prve nastupe postajao sve viđeniji lik u auli Filozofskog, pa mu nije trebalo dugo da se oda duhanu, piću, a možda i ganđi u „otkačenom“ društvu kolega s FF-a gdje je spoznao da buduće akademske humaniste slabo zanimaju njegovi snovi o mrtvoj kravi. Kad je napisao da mu je pun kufer romantičnih smrti, hipstera, Džonija Štulića i slično, ostala „alternativna“ studentarija filozofskog je u njegovim tekstovima prepoznala glas post-blokadne generacije te počela masovnije pohoditi njegove nastupe. Hipstere koji ga prate od kad ih popljuvao ne zanima besplatno studiranje, jer očito ima tko će im platiti školarinu. A Miki ih ne opterećuje tematikom socijalne nepravde, nego im pruža podlogu za ležerno glupiranje i odljev mozgova na pašu. Mnogo mu je u publicitetu pomoglo i simpatiziranje od strane Anđela Jurkasa koji ga redovito povlači po najčitanijim domaćim glazbenim medijima. I tako je Miki spletom sretnih okolnosti i kontinuiranog rada u vrlo kratkom roku dospio do statusa da može napuniti pregrađeni Veliki pogon Tvornice promocijom „novog“ albuma na kojem si može dopustiti drskost da ne stavi niti jednu novu pjesmu. Mikijevu muziku ne možemo usporediti ni s čim što trenutno na domaćoj sceni izvan teškog mainstreama ima mamaca za upecati publiku od 200+ ljudi. On se nije nakačio ni na koketiranje s popom i folkom, ni na indie rock, pogotovo ne na metal i punk šprance, već tek rubno na hip-hop, ali nije izvođač kojeg bi podržao Hip Hop Unity. Njemu je to pošlo za rukom uz pomoć klavijatura, akustičnog basa i cajoona, a ne zna ni pjevati, ni urlati, a čak ni kvalitetno repati. Vokal mu je slabašan, a flow jednoličan. To i sam priznaje sprdajući se od vlastitih muzičkih mana. Ali je dobar klavijaturist koji se ne preserava sa znanjem sviranja i ima poetsku vještinu da popularnu tematiku obradi na šarolik, ležeran, relativno jasan i što je najvažnije na zajebantski način. Pritom koristi autoironiju kao jaku kartu, a koeficijent mu diže i imidž simpatičnog dečka iz susjedstva koji pomaže baki brati šljive. Lik nije toliko blesav koliko to glumi kao stage i intervju persona. Zna on dobro kako svoje mane pretvoriti u prednosti i kakav pristup zanima njegove kolege, a osobito kolegice. Zajebancija kroz muziku je uvijek siguran mamac za mase čak i kad se radi o netipičnoj glazbenoj formi. Utoliko je i linija manjeg otpora, jer tko s muzikom nema ambiciju izraziti se ozbiljno, na njega se primjenjuju blaži kriteriji i oprašta mu se ono što bi se drugima spočitavalo. Naravno da se Miki ne boji muzičkih kritičara kad se od svake kritike može zaštititi jednostavnim argumentom da se on samo zajebava. U ljubavi i ratu sve je dopušteno, a u zajebanciji još više. Miki svira lažni hip-hop za casual studentariju, indie rock cvikeraše, hipstere u dedinim džemperima i zbigecane alternativke među koje zaluta poneki hipi u šarenim prnjama, pa čak i punker. Na koncertu sama omladina. Želim reći da nisam primjetila djecu i penzionere, a navodno je novi album muzika baš za njih. Od petstotinjak ljudi te večeri, 80% dvorane nije znalo tekstove. Samo su sramežljivo kimali glavama i izvlačili osmjehe s ledom praveći se velikim kužerima, a vjerojatno su ga prvi put slušali uživo. Do njih je jamačno dospio glas da je velika fora doći na Mikijev koncert, jer je on ah tako poseban. Pa se u njegovom društvu i oni osjećaju posebno, a to je tako neposebno. Nije važno što im Miki poručuje, ako im uopće išta poručuje osim: „vidite me kak se ludo zabavljam i još mi za to plate!“. I to je skroz u redu. Meni nikad nije žao dati pare nekome tko radi ono što voli, fura svoj film i ne jebe živu silu. Hipsterima je u ovoj priči bitno da su dobili još jedan event gdje se mogu doć pokazati, a ovaj sit down komičar se brine da im pritom ne bude dosadno. I to mu odlično ide. Za sada. Ipak, sumnjam da je Miki Solus većini tih hypestera išta više od još jednog bedža na šarenoj torbi konfuznog identiteta, kojeg će skinuti kada izađe iz mode. Hoće li ti ljudi sačuvati njegov folder na hardu ili će ga obrisati čim usfali prostora za nekog novog autora? Kad bi Miki izdao cd ili vinil sumnjam da bi postao kultan i u kolekcionarskim krugovima, jer hipsteri su kolekcionari odjeće, a ne diskografije. Ako je imao muda reći „Mrtav je Džoni“, vidjet ćemo hoće li ga muzički nadživjeti ili će nam već za 3 godine neki novi klinac pjevati „Mrtav je Miki“. Prerano je za dugoročne prognoze, ali ako i 10 njegovih pjesama postigne vrijednost da za 10 godina uđe u klasike regionalne alternative, povlačim "optužbu" da je Miki prolazna moda. Koliko se god Miki njima ponosio, pjesme na isti kalup brzo dosade. Ubuđave se. Za sada ih nema puno i roba je vruća, pa još traju. Ali pretpostavljam da će u bliskoj budućnosti Miki morat poradit na raznolikosti izričaja ne bi li zadržao ili proširio stečenu publiku. Već je počeo eksperimentirati sa proširenjem postave, pa smo tako na novom albumu čule ženski vokal, a na koncertu električnu gitaru i saksofon. Više mu minimalizam i nije toliko minimalan. I dabogda do postao još "maksimalniji". Džonijev san je bio da iza njega svira sultanova svita dok se on šeretski šetucka u bijelom odjelu nonšalantno pjevajući i usput nabadajući nešto po gitari kad mu bude ćeif. I što je on zamislio, Brega je proveo u djelo. Ako Miki želi zaista pokopati Džonija, neka mu i on drsko ukrade ideju. Zamislite, iza Mikija u trash odjelu trista čuda od instrumenata, a on na čelu suludog konvoja drži one Novi-Fosili-klavijature što se nose na remenu, malo nabada po njima i melje u mikrofon. To bi bilo dizanje sprdačine na grandiozno nivo i pravi neo-nadreality show. Uostalom, šira postava benda donjela bi i više publike. Nije ni 500 ljudi malo, ali teško će tu brojku preći u akustičnoj trio postavi. I ovako je žamor publike nadglasavao izvedbu, a razglas Velikog pogona baš i nije malen. No, za petu godinu glazbenog djelovanja, to je izvanredan odjek. Rekla sam, ne znam koliko mu treba do svršetka pete godine faksa, ali na na glazbeno-scenskoj katedri je definitivno obranio diplomski ovim koncertom. Ako ništa drugo, sada mu ne mogu "cigani kvariti frizuru u mraku". Ne znam što sam točno htjela reći parafraziranjem Mikijevog stiha, ali zvuči mi fora i kao da ima smisla. Zacijelo je na taj način njegovim fanovima fora svaki Mikijev stih. Ja na njihovu žalost nisam te sreće. Meni je Miki simpatični osobenjak, ali ništa više od toga. Moja sestra je povodom nezanimanja za ovaj događaj svečano održala slijedeći govor: „Loki, na PMS-u sam, radije ću kupit bijelu čokoladu i pravit palačinke, nego slušati nekog hipstera kako o tome ne zna pjevati!“. Kužim ju, čak sam i ja ogladnila slušajući pjesme sa spomenom ovih nadaleko čuvenih sladokusnih delicija. No, zasigurno se pitate zašto sam ja uopće došla na ovaj koncert kad očigledno također nisam oduševljena Solusom. Odgovor je jednostavan kao Mikijev refren: moja frendica je hipsterica! Lorena Biljan Loki |
18.03.2015., srijeda
BRKOVI, KIŠA METAKA, ŠANK @ Dom sportova, 07.03.2015.
|
Već ptice na grani pjevaju da zahvaljujući internetu danas nije nemoguće bendovima prikupiti masovnu publiku bez pomoći televizije, radija i velikih diskografa. Međutim, minorizira se činjenica da tim putem ne može ići svaki bend, već samo onaj čija se glazba odlikuje prvoloptaškom jednostavnošću sadržaja i forme na koju se masovna publika odavno pali. Šank, Kiša metaka, a osobito Brkovi su dio te priče. Krenimo redom... ŠANK?! Nad Šankom je kružio bauk sumnjivog političkog opredjeljenja što im je marketinški svakako bio vjetar u leđa. Kad sam vidjela izlog udruge BBB-ovaca u Draškovićevoj prekriven s pedesetak plakata za neki njihov davni koncert u Željezničaru i ja sam posumnjala da se radi o desničarskom bendu. Za one koje ne znaju, Željezničar je verzija Medike gdje nacional-desničarska svita nije na stranom terenu i koja se ne protivi ugošćivanju neonacističkih bendova. Ipak, čitajući internetom saznala sam da se Šank deklarira kao apolitičan bend. Ok, znači na njihove koncerte su pozvani svi od najljevijih do najdesnijih i bend se ograđuje od odgovornosti ako dođe do nasilja. To je čak pošteno, jer ga tekstovima ne potiču. Ali ako se anarhist i mjerač kukuruza sudare u pogu, pa dođe do krivih pogleda, može svašta uslijediti. Srećom, još nisam čula da je na Šanku ikad izbila masovna tučnjava. Vjerujem da nikada i neće, barem ne na osnovi političke polarizacije. Izgleda da njihovi apolitični koncerti drže sukobljene strane u tampon zoni. Dok svi jednoglasno pjevaju njihove himnične Oi! budnice, politička prepucavanja padaju u treći plan. Šank očigledno cilja na masovnu publiku, pa se ne želi eventualnim isticanjem svojih privatnih političkih uvjerenja bilo kojoj strani zamjeriti. Opet, za pohvalu je što su na koncertu u Čakovcu osudili mjerače kukuruza iz publike (što sam saznala iz recenzije Ujka Stanley-ja na Terapiji), što nam ostavlja prostora da vjerujemo kako im se privatni stavovi protive vrijeđanju ljudskog dostojanstva. Tekstovi uglavnom pronose parole huligansko-kvartovskog bratstva i jedinstva, a ponegdje se osjeća i muška čežnja za tim mistično-romantičnim „Zagrebom kakav je bio nekad“. Tematika ostaje na razini općenitog gdje puno sadržaja ostaje nedorečeno kako bi tekst dobio na pjevnosti. Više cijenim kad se o općenitom progovara kroz opisivanje specifičnih anegdota konkretnog pojedinca, po mogućnosti frontmana grupe. Ovako parole pojedu autorsku osobnost. Mnogi takav stil slave kao „jednostavnost bez nepotrebnog filozofiranja“. Ali „filozofiranje“ nije uvijek nepotrebno. I tko kaže da potrebno „filozofiranje“ nužno guši jednostavnost? Tko zna filozofirat, većini je razumljiv. Ali to nije lako. Lakše je ostati na razini parola, jer ako ništa drugo, zbog toga bi mnoge Šankove pjesme za 10 godina mogle ući u hrvatske punk rock klasike, a neki hitovi i puno prije u gažerski i tulumsko-rođendanski repertoar pjesama koje svi znaju. Ipak, moram priznati da me nije sram što sam se na koncertu ulovila da povučena masovnim singalongom pjevam „Grad je naš“ , iako ne vidim da se grad diže iz pepela, ne znam čija to pravila opet vrijede i što mi to pripada, a da nisam još uzela. I kako izgleda taj fantomski „ritam grada bez kompromisa“. Bez kompromisa s narodnjacima možda? Sumnjam. Vjerujem da dečki ne misle ništa loše, ali koji je smisao zaozbiljno propovijedati povratak grada rokerima na koncertu gdje se u polustadionskom ambijentu slavi simbioza rock'n'rolla i narodnjaka? Ali čini se da to više nikome nije važno. Jer, tko se još u ovom vremenu gdje su imperativi „kratko na brzinu!“ i „everything goes!“ ima živaca zamarati „sitnicama“ kao što su konceptualna dosljednost? Daj narodu da s razvodnjenom pivom u ruci viče „parole što strašno zvuče“ ili se pozdravi s prođom među masovnom publikom. To ionako nije ništa novo. Da se razumijemo, nije čak ni za osudu što pravovjerni punk rockeri poput Šanka dijele binu s Brkovima kojima je žanrovska pravovjernost predmet sprdačine. Čemu sve to kad je pravovjernost tek puka forma? Danas je ionako granica između mainstreama i alternative toliko propusna da je alternativu sve teže nazvati alternativom. Forma alternative je često narodnjak po sadržaju čak i kada nije eksplicitna kao kod Brkova. Oba benda slijede formulu distorzirane jednostavnosti, energičnosti i pjevnosti. Zato se njihova publika sve masovnije preklapa. To je ovaj koncert najeksplicitnije do sada iznio na vidjelo. Neka. Ja ionako uživam u masovnim veselicama bez obzira na sastav sudionika. Ali čudi me da među par tisuća ljudi u dvorani nema barem 200 onih koji će redovito pohoditi manje koncerte bendova koji nude više od parola i iza kojih ne stoje eminentne PR-agencije. Na „malim“ i jeftinim koncertima se škrtari, a za „velike“ i skupe nije izgovor: „sori, nemam para“. Dilema nije „za šank ili na Šank?!“, kad se odjednom ima za oboje. Polarizacija između bendova s publikom u sirotinjskom broju i onih s čitavim bogatstvom publike kao da prati porast ekonomskog jaza između bogatih i siromašnih gdje odumire srednja klasa. Pritom je ironično da su i bogatuni i sirotinja spremni izdvojiti veći novac za veći koncert. KIŠA METAKA Sa nabrijanim beatovima su me uspjeli na momente dobiti na body moving. Ništa spektakularno, ali i to malo što sam dala od sebe mogu zahvaliti greški ton-majstora koji im vokale nije dovoljno pojačao, pa se tekstovi nisu razumjeli. Jer ja iskreno u tekstovima Kiše metaka ne vidim ni humora ni pameti. Samo kišu nabacanih bedastoća bez stila i šarma. Onaj tko vidi suštu inteligenciju u ovome, očito nije (pozorno) slušao rane uratke TBF-a, Ede Maajke te El Bahateeja i bliske im pripadnike stare škole. Kad se fanovima ovakvih novoškolskih hip-hop hibrida to spočita, onda se brane argumentom: „ti ne shvaćaš da je to samo zajebancija!“. Nazovite me glupačom, ali meni njihovi pokušaji sprdanja gangsta-dilerske spike nisu nimalo duhoviti. Da prostite, smješniji mi je Sajo Gangsta, iako nikad nismo saznali da li je mentalno ograničen ili samo to glumi da bi nas podjebavao. Neki čak drže da su ovi likovi nosioci relevantne društvene kritike. Ako je „Konan“ najpametnija stvar Kiše metaka, ta ne pokosi slušatelje ni sa pola kritičkog streljiva kao najlošija stvar navedenih staroškolaca. Sve je to reciklaža već recikliranog materijala. Umjesto pravih metaka, oni pucaju ćorke. Ali činjenica je da ljudi ovo masovno puše poput neiskusnih srednjoškolaca koji se ufuravaju da ih shit opako puca, a zapravo im je diler podvalio plastelin. Sve nam to pokazuje da se kriteriji za ocjenu pametnog i smiješnog opako srozavaju. Alternativa sve masovnije popušta pred diktatom kriterija od strane mainstreama. Žalosno je da to pogađa i hip-hop, koji je uvijek više od punka, rocka i metala imao oštroumne tekstove kao pikov as u rukavu. A njima je teže progledati kroz prste jer su tekstovi okosnica takve muzike. Od njihovih novoškolskih sugrađana simpatičniji mi je Bore Balboa. On nema ambiciju biti društveni kritičar i piše opuštene rime ne shvaćajući samog sebe ozbiljno. Npr. njegova pjesma „Lito“ gdje se sprda od vlastite lijenosti tijekom fjake mi je duhovitija od cijele diskografije Kiše metaka. BRKOVI I dok su jedni alternativci gradili svoj imidž na ratovanju protiv cajki, drugi su svojevoljno poticali simbiozu rock'n'rolla i narodnjaka, bez da su ih neke menadžerske baje zvijezda Granda i Pink TV-a na to pištoljem tjerali. Nervozni poštar je bio prvi ex-yu bend koji je hard rock gitare i narodnjačko pjevanje eksplicitno izazvao na sudar svjetova. Prvi hrvatski narodnjački album s eksplicitnim elementima turbofolka napravio je stari splitski metalac koji je optužio Kinga Diamonda da je pokrao pjesme njegovog mladenačkog benda Witchcraft. Dok sam bila tinejdžerka, nije bilo čudo sresti pet godina starije metalce koji su pod normalno padali u trans pjevajući Vucinu „Volim piti i ljubiti“ kako bi malo predahnuli od svađe da li je bolji thrash metal od heavy-ja. I nije ih toga bilo sram, jer ipak to nije album Svetlane Ražnatović, nego kolege metalca. A i ta pjesma je bez greške pogodovala njihovoj adolescentskoj ufuranosti u opijanje i barenje po koncertima i slušaonama. Ipak, takvi pojedinci su početkom stoljeća bili ekscentrična manjina koja je izazivala podsmjehe ili zgražanje pravovjernih „true“ metalaca, iako su možda bili pioniri bunta protiv krute subkulturne pravovjernosti. Ali, desetak godina nakon eksplozije turbofolka u Srbiji, podjele na šminkere i alternativce još uvijek su se shvaćale donekle ozbiljno, pa nikakvo eksplicitno cajkarenje uz distorzije na tragu Nervoznog poštara nije moglo imati podršku šire mase. Ali zato je Vuco pod izgovorom da se vraća pravom rock'n'rollu preko Živog blata podvalio „poseljačenim“ rokerima i metalcima implicitno koketiranje narodnjačkog patosa sa distorziranim gitarama. To je bilo dovoljno da počne puniti klubove osrednje veličine alternativnom publikom. Par godina kasnije, Dubioza je zakačila slavu izazivajući koketiranje narodnjaka s dubom, a uskoro i SARS sa još očiglednijom eksploatacijom narodnjaka. Granice između mainstreama i alternative su se time znatno smekšale. Bilo je samo pitanje tko će napokon bez rukavica uzeti narodnjake pod okrilje alternative i time postaviti temelje za relativiziranje svake razlike između šminke i alternative. I eto ti Brkova! Tradicionalni alternativci Brkove uzimaju kao konačni dokaz da je rock'n'roll kapitulirao u ratu protiv narodnjaka. Ali zapravo je u suštini „seljaštvo“ u alternativi normalna pojava. Alternativa je po osobinama ljudi preslika mainstreama u malom. Omjer dobrih i loših te pametnih i glupih podjednak je u oba svijeta. Klinac prvo iz prosvjeda prema narodnjačkom kičeraju i mediokritetstvu postaje recimo punker. A onda razočaran ograničenošću i licemjerjem unutar subkulture počinje iz kontraprosvjeda koketirati s narodnjacima. I na pola puta nedoumice između alternative i mainstreama zaskoče ga Brkovi, koji su dovoljno punk da se ne osjeća kao krkan sa zlatnom kajlom na Jeleni Karleuši, a dovoljno folk da ga distanciraju od robovanja krutim pravilima punkerske sekte. Ipak, još uvijek nedovoljno mudri da mu muzikom ponude išta osim zabave s osjećajem cinične uzvišenosti nad oba svijeta. Ali, malo tko danas od glazbe traži opamećivanje i izoštravanje osjetila. Jer misle da su surfanjem po naslovnici fejsa pokupili svu pamet svijeta. I zato „Brkovi pale, Brkovi žare“. Ali više ne za sitne pare. Našli su najbolju moguću klijentelu za svoju muziku. Znači, u malom Domu sportova tisuće pankera, metalaca, rokera, repera i navijača rame uz rame jednoglasno pjeva - narodnjake. I još se diljem partera razbacuju kao đubrivo po vinogradu. Ovim koncertom je definitivno ovjeren nepisani dokument da su alternativci dobili svoje službene cajke. I to pod opravdanjem da zapravo slušaju metalizirane punkere koji se sprdaju od narodnjaka. Ali nema razloga da im distorzije daju za pravo umišljati kako se svojim činom uživanja mnogo uzdižu iznad pošasti turbofolka, jer i sami Brkovi su rekli u intervjuu da se oni od cajki ne sprdaju. Štoviše, priznaju da ih vole i ponose se činjenicom da ih mogu svirati bez znanja harmonike sa onim što imaju. Bez obzira što mi je njihova muzika tek podloga za jedan vid zabave, izuzetno cijenim što se ne prave finom alternativno-kulturnom elitom, nego nam sve karte odmah bacaju na stol seljačke gostione. Zato mogu otvoreno zvati sramežljive cajka-alternativce da izađu iz ormara, a hejterima bezobrazno spuštati da su licemjeri koji potajno slušaju cajke dok se prema vani diče da su pravi punkeri. Ipak se pola prašta onima koji priznaju da im je Sinan Sakić jednaki uzor kao Motorhead. Ako Brkovi u dogledno vrijeme počnu pjevati kako se goste kao kraljevi kavijarom, šampanjcem i kurvama u hotelu prije koncerta, njihovi fanovi im to neće uzeti za zlo, dok bi Dubioza ili SARS takvu „drskost“ mogli platiti gubitkom fanova. Brkovi jedino mogu postati omraženi ako odbace gitare i pređu na harmonike i sintesajzere. Ali čemu se gurati među zadnje u turbofolku kada mogu biti prvi u punkfolk wellnessu? Na nijemom video zidu su se izmjenjivale snimke Tuđmanovih govora, utrka traktora i seoskih veselica. Još su samo falili prizori sa Rakijade u Pranjanima da nas podsjete kako od nas očekuju samo krš i lom. I bez nacionalizma, naravno. U pauzama između pjesama Vedran Pehar Šemso ovog puta nije pokazao vedri duh, već je srao po svemu što ga okružuje. Da li je to bio pokušaj da ipak ubaci dozu društvene kritike kad su mu pjesme većinom o alkoholu, drogi i propalim vezama? Sumnjam. Zaključak svakog govora je bio da ga boli kurac za sve. Kada to nadrkano ponovi bezbroj puta bez da ga je itko išta pitao, onda i mene zaboli kurac što njega boli. U pretjerivanju se najviše istaknuo vrijeđajući fana sa invaliditetom koji se muvao pozornicom. Valjda je time iskušavao koliko daleko može ići u političkoj nekorektnosti, a da mu se ne uzme za zlo. I izgleda da fakat ima poziciju u kojoj će fanovi svako njegovo govno pojesti kao da je kolač od marihuane za izazivanje smijalice. Vrhunac lošeg cinizma je bio kad nam je dao 45 sekundi da izvrijeđamo Brkove, pa ga je na „tri, četiri, sad!“ cijela dvorana kobajage vrijeđala. „Kaj si frajer umišlja 'ko je?! Izvrijeđat ću ga kad ja hoću, a ne kad mi on dopusti!“, poentirala je moja sestra. Mnoge poznanice mi kažu da ne mogu slušati Brkove zbog seksizma. Kao papige ponavljaju feminističke mantre da im Brkovi prečesto poručuju da su kurve i seksualni objekti. Kad ih pitam: „pa tko tebi brani da liku koji te sjebao ili te gnjavi pjevaš da je kreten, seljačina, manijak, kurcoglavac i slično?“ ili „ti kao nikad u životu nisi zgodnog muškarca gledala samo kao kuronju?“, obično se odgovori svode na: „to nije isto“. Sve su one za ravnopravnost, ali vrijeđanje i objektificiranje muškaraca ne smatraju seksizmom. Sere mi se od toga. Ja sam navikla pucati od smijeha na sestrine žensko-šovinističke šale, pa bih bila licemjerna da se ljutim na muške. Zato mi mizoginične pjesme Brkova ne smetaju, kao ni masi žena u dvorani koje su ih znale napamet. Više sam istinske mizoginije doživjela od feministkinja u opiranju da me obrlate, nego od tipova sklonih lošim šovinističkim vicevima. Neseljačine od tipova mi u šali kažu da sam glupača iako to ne misle, a feministkinje kad me optužuju za „reakcionarstvo“ ili sažaljevaju kao „žrtvu patrijarhalnog kapitalizma“ ozbiljno misle da sam glupa. Nažalost, upoznala sam jako malo feministkinja sa smislom za šalu i bez potrebe da izmišljaju seksizam gdje ga nema. Kao što vidite, Brkovi otvaraju toliko tema da bih o njima mogla napisati seminarski rad. Ali treba negdje stati. Zaključci bi bili: 1) Ne treba se sramiti narodnjaka u bilo kojem pakovanju, jer u svakome od nas čuči bekrija koji žudi da ga se oslobodi. Uz jednostavnu muziku nije sramota povremeno pustiti mozak na pašu. Sramota je mozak ostaviti na paši. Bolje slušati narodnjake nego ljigave pop pajace tipa Žak i Grašo koji se pod izgovorom da su teški art guraju čak i u Lisinski. 2) Ne treba se tješiti da su narodnjaci zapakirani u alternativu naročito uzvišenija forma glazbe od turbofolka. Treba priznati da svaka muzika ima svoje cajke i da su nas one sedmog Marta ludo zabavljale. Barem neke. Jer ako stavite Šank, Brkove ili Kišu metaka na vrh glazbene piramide, propuštate se zainteresirati za čitavo bogatstvo manje eksponiranih, a sofisticiranijih bendova. Takvi nude mnogo više od stadionskih parola, kvazi gangsterizma i jebanja majki kurvama prokletim. Mnogi od njih svakodnevno nastupaju vašem gradu. Ako vjerujete Šanku da je grad vaš, imajte ih muda potražiti. Lorena Biljan Loki |
23.02.2015., ponedjeljak
House of Pablo Festival @ Tvornica, 20. i 21.02.2015.
|
BENDOVI IZ PABLOVE KUĆE: Američka kvaliteta, Hrvatska etiketa Ovog puta neću uobičajenom metodom recenzirati bend po bend iz razloga što svi bendovi iz Pablove kuće osim članova imaju mnogo toga zajedničkog. I to skupa sa dva gostujuća benda iz drugih glazbenih kuća. Zato želim izbjeći razvlačenje teksta nepotrebnim ponavljanjem. Bendovi se razlikuju jedino po kombinaciji odabranih žanrova. Neki bacaju više na stonerska mantranja i frajerski southern rock/metal, drugi na osuvremenjenu baštinu Seattle grunge klasika 90-ih, treći na melodični metalizirani punk/rock, četvrti na funky/hardcore crossovere, peti na sve skupa pomalo. U svemu ostalom su slični kao jaja u kartonskoj kutiji. To nije ni loše ni dobro, već znakovito obilježje neizbježno s obzirom da dijele članove vrlo sličnih glazbenih senzibiliteta sklonih etici napornog vježbanja. Prvo, očigledna činjenica je da se svi Pablovi jahači vatrenih riffova iz pakla skupa s gostujućom svitom odlikuju jednom kompletnom tehničkom izvrsnošću. Po junačkom vladanju instrumentima, odabiru vrhunske opreme i ton-majstoru koji im zna napraviti sound da žestina i buka zvuče profinjeno (a ne kao da mačku koja se tjera potežeš za rep) su teško usporedivi s bilo čime na regionalnoj sceni. Eventualno ih po tome prate Cojones, Stonebride i ostali bendovi iz Sonic Doom klana. Bendovi Pablofesta po svemu zvuče zaista kao Amerikanci iz prijestolnica scena čiji zvuk baštine. Čak se i na sceni ponašaju vrlo profesionalno što mene ponekad iritira, jer izgledaju kao da su od svojih idola skidali ne samo muziku, nego i scenske pokrete. Previše su mi utopljeni u nabrijanu disciplinu američke teretane, pa mi kod njih fali neke autentične osobenjačke ekscentričnosti i balkanske nonšalancije. No, čini se da publici masovno okupljenoj u nepregrađenom velikom pogonu to nije nimalo smetalo. Odličan je potez da nisu podigli zid nasred Tvornice, jer se tako izbjegao stiskavac. A i ljudi su mogli u miru pratiti koncert s tribina ili se sjesti da malo predahnu od divljanja. Sestra i ja smo uglavnom bile tamo na dežurnoj poziciji kao metuzalemi Statler i Waldorf iz Muppet Showa, a povremeno bismo sišle u žižu gibanja da dišemo skupa s masom. Ta mogućnost izbora pozicije se pokazala nezamjenjivim ustupkom za komfor posjetitelja. Prvog dana je najveću mobilnost publike izazvao Muscle Tribe of Danger and Excellence. Dok je mišićavo pleme trgalo razglas svojom fuzijom stilova, raspojasana ekipa se talasala kao uzburkano more. Masa se gibala s puno adrenalina, ali bez pretjerane agresije. Taman. Šteta što ostali bendovi za svoj neporecivi trud nisu dobili ni približan odgovor publike. Muzika Straight Outta Fridgea bi dušu dala za dobru čagicu, ali su ipak svirali prvi pred alkoholno nezagrijanom publikom. A Elephant Stalker i Killed a Fox su valjali mantre usporenog tempa, što očito nije popularna forma za ples kao brze i poletne note. Osim toga, za Muscle Tribe se publika najbolje pripremila što se jasno vidjelo po tome koliko ljudi je znalo napamet njihove tekstove. Drugi dan je sindrom prvog benda pogodio i energičnu rapcore/nu metal grupu Reflex Kid. Doduše, za vrijeme njihovog nastupa se u „brisanom“ prostoru ispred bine isticao pojedinac koji je prepoznao potencijal ove groove mašine ne mareći što nema nikakvu podršku ostatka publike. Boljim pogledom sam ustanovila da je to bio glavom i bradom Ognjen iz Čudnoređa, dobri duh zagrebačkog muzičkog podzemlja. To je oduševilo njihovog frontmana do te mjere da je frajer sišao pjevati među publiku i poklonio mu majicu. Dao mu je nakratko i mikrofon, što lik nije očekivao, pa iz prve nije znao što će s njim. Ali ubrzo se snašao u hipu i počeo bacati nekakav komični freestyle što je masa odobravala. Očekivala sam da će nastaviti tekst njihove pjesme ili tako nešto predvidivo, ali morala sam biti upućenija i znati da Čudnoređe uvijek donosi nekonvencionalna iznenađenja. Nakon toga su njih dvojica zajedno pravili lom ispred bine. Cijela ta situacija je po meni bila highlight koncerta, jer je krutom profesionalizmu festivalskih bendova udahnula tračak balkanske srčanosti i tulumske atmosfere. Lijepo je kad netko na moment izbriše granicu između publike i izvođača, ali da se i dalje zna tko je gazda. Koncert su u grungerskoj maniri nastavili Mahatma i Malady Lane što je podebljalo masu u dvorani i približilo ju bini, ali nije rezultiralo nikakvim ekscentričnim reakcijama u vidu divljanja, iako je delirično urlanje publike vodilo ovaj festivalski tulum do usijanja. Publika se masovno oglasila duhom kad već nije tijelom. Atmosfera na She Loves Pablo je već bila dobrano usijana. Rastapale su se boje koliko se vidjelo da publika uzbuđeno diše sa svakim njihovim teškim taktom. Unatoč zavidnoj razini masovne hipnoze njihovih fanova, nije se ponovio lom viđen na Muscle Tribeu, iako je pola prepune dvorane znalo napamet njihove tekstove. Neki su čak radi njih potegli i iz Slovenije. Ipak, Pablovci su energičnim nastupom s puno muda i prolivenog znoja opravdali svoj već gotovo kultni status koji uživaju na domaćoj sceni. A što je sa gospođicom She? Ona i dalje voli Pabla, a ne Domagoja, Hrvoja, Dimitrija i Andru. Ali ne propušta niti jedan njihov koncert. Po ovacijama publike, teško se može reći da je ijedan bend s Pablofesta prošao loše ili nedajbože fasovao. Iako su neki uživali manju podršku u kineziološkom smislu, publika je duhom većinski bila apsolutno prisutna u „ovdje i sada“ momentu tijekom cijele Pablomanije. HOUSE OF PABLO: Američka glazbena ambasada na brdovitom Balkanu Sada slijedi moj omiljeni analitički dio gdje pod kapom nadobudnog podnaslova glumim kolumnisticu. Stojim iza svojih deliričnih emocija doživljenih na Pablofestu i nikad ih se ne bih odrekla. Ali ću ih u ovoj rubrici staviti po strani ne bi li pokušala glazbene stanare Pablove kuće staviti u kontekst povijesti glazbe i trendova pop-kulture. Uza sve superlative koji krase ove bendove, neizbježno mi se nameće zaključak da se radi o pukoj stilskoj reciklaži. Nije to nikakva optužba. Radi se o simptomatičnoj pojavi koja ni na svjetskoj glazbenoj sceni nije od jučer, a kamoli u Hrvatskoj. Pablovi bendovi u skladu s muzikom koju obožavaju preuzimaju američke trendove koji su bili špica prije više od 20 godina. I onda ih sa zakašnjenjem serviraju domaćoj publici koja to objeručke, a bogami i objenoške prima s oduševljenjem kao veliku novost. I ja isto. Oni svoje pjesme rade na tuđi način, iako bi se Killed a Fox mogao daškom specifične psihodelije izvući iz te šprance. Jasno je da je širenju Pablomanije pomogla činjenica da su interesna skupina, tj. kolektiv bendova koji se ujedinjenim snagama probija puno bolje nego pojedinačno. Ali Pablomanija je buknula iz razloga što je hrvatska vojska ljubitelja grungea, stonera i inih pravaca dobila dostojnu domaću verziju svojih američkih idola. Neke od tih američkih legendi ljudi više nikada neće imati prilike slušati uživo, jer ili ne postoje ili bi za njihove koncerte morali opako odriješiti kesu da potegnu u inozemstvo. A ovako ne moraju žicati na poslu slobodne dane ili prokockavati ispitne rokove na faksu, jer mogu u vlastitom dvorištu za akcijskih 45kn dobiti 6 bendova (plus dva gostujuća gratis) koji pružaju doživljaj najsličniji učestvovanju na koncertu njihovih uzora. U tom smislu je Pablova kuća zaista američka glazbena ambasada na brdovitom Balkanu. Ti bendovi vjerojatno nikada neće iznjedriti originalnost ili osobenjaštvo, a usudila bih se reći da ni nemaju tu ambiciju. Za njihov regionalni uspjeh je dovoljno da su izvanredno uvježbani i opremljeni za reprodukciju provjerenih glazbenih formula. To bih se čak usudila odrediti i njihovom povijesnom zadaćom. Oni se ne moraju zbog tekstova na engleskom probijati na precijenjeno vanjsko tržište, jer imaju ovdje dovoljno kritične mase. Iako se za njih pročulo i van domovinskih granica, ne vjerujem da mogu polučiti sa svojom muzikom planetarni uspjeh poput njihovih uzora. Osim toga, vjerojatno dosta europskih zemalja ima i svoje lokalno-regionalne verzije Pablovih kuća. Razumno je pretpostaviti da je vani uslijed inflacije takvih bendova i konkurencija jaka, a na prostoru bivše Juge su bez ikakve konkurencije. A HOP-ovcima jamačno više imponira da budu s napunjenom Tvornicom prvi u barbarskom selu, jer bi u nekom dalekom Rimu morali sve graditi ispočetka. Isto tako, da u Hrvatsku dođe neki npr. njemački She Loves Pablo koji su Bog i batina u Bavarskoj, sumnjam da bi napunili i Kset. Poanta priče je da ne moramo u Ameriku, jer ju s HOP-ovcima imamo ovdje. Doduše sa debelim zakašnjenjem, ali s neupitnom kvalitetom nije sramota kasniti. HOP je pokrio glazbene apetite ljubitelja generičkog stonerskog, grungerskog i modernog crossover zvuka čitave regije. I na račun toga uživa zasluženu popularnost. To je dovoljno da vuk bude sit, a ovce na broju. A za autentičnost i originalnost će se pobrinuti neke druge domaće snage. Ne može svako znati sve. Lorena Biljan Loki Oznake: house of pablo, festival, tvornica, 2015, straight outta fridge, elephant stalker, killed a fox, muscle tribe of danger and excellence, reflex kid, mahatma, malady lane, she loves pablo |
12.02.2015., četvrtak
DYAD, Infidelic Affliction, Dread @Attack, 05.02.2015.
|
http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=20982 (NE)IZBJEŽNI UVOD Nagovoriti sestru da ode u Mediku je nemoguća misija. Ona misli da je to, kako kaže: "narkomanska buksa za hipije bez ideala". Da mi je samo znati kakve to ona ima ideale. Kako god, snježni četvrtak navečer mi nije neka prigoda za soliranje po Medici, čak ni unatoč činjenici da mi metal nije nimalo stran. Ali na sreću, uspjela sam se za ovaj koncert uortačiti s frendicom iz fakultetskih dana sklonu malo ekstremnijim glazbenim pravcima. I tako smo nekako uspjele doklipsati do Medike iako smo zakasnile na pokoju pjesmu prvog benda. Ali ne radi snijega, nego tako to biva kad se dvije babetine zapričaju u birtiji nakon nekoliko mjeseci neviđanja. SLUČAJ BRONZA: Borba protiv rasne diskriminacije ili licemjerna ideološka higijena? Isprve mi je bilo čudno što ima tako malo ljudi, a metalci su vojska koja složno maršira na koncerte u ovećim vodovima. A i 15kn je sasvim socijalna cijena za kartu. Moguće je slabu posjećnost djelomično pripisati četvrtku i snijegu. Ali kasnije sam kopanjem po Facebooku saznala da je u pitanju i možebitna revoltiranost publike odlukom organizatora. Naime, bendu Bronza je zabranjen nastup, jer su Attackovci u međuvremenu saznali da im je frontman deklarirani neonacist. Puno se raspravljalo o pitanju da li je ta zabrana opravdana. Ja sam bez dvojbe protivnica (neo)nacističke ideologije i svake diskriminacije. No, protivim se i instituciji crkve, ubijanju tuljana radi krznenih kaputa, muzici Ramireza i još koječemu. Ali to ne znači da bi ekipi koja ide na mise, bavi se lovom na tuljane ili sluša Ramirez zabranila pristup svojem stanu. Nemojte odmah pomisliti da banaliziram. Imajte strpljenja pročitati do kraja. Ljude dijelim isključivo na dobre i loše bez obzira na to kako se deklariraju i čime se bave. Čovjeku koji je npr. anarhokomunist ne bih dala da dođe kod mene na čajanku ako je nasilnik ili manipulator. Teoretski bi tako i ustaši dala da mi dođe u stan ako je duša od čovjeka. Druga je stvar što bi tada prilikom druženja morali izbjegavati osjetljive "domovinske" teme. Jer kad bi ih načeli, posvađali bi se, a moja sestra bi ga izvrijeđala na pasja kola i izbacila napolje. Puke deklaracije su najčešće samo dekoracija ili jeftina provokacija bez dubljeg smisla. Ljudi se svakako deklariraju u nemoći da drugačije privuku pažnju. To je jadno, ali ne treba ih zbog toga dočekati na nož. Deklaracija ne govori ništa o ljudskim osobinama pojednica. Ona je samo vrh sante leda. Osobno, upoznala sam dosta ljudi koji se busaju u prsa svojim slobodoljubnim anarho deklaracijama, a kasnije se pokažu većim fašistima od ovih koje osuđuju. Razumno mi je vjerovati da tako postoje i ljudi fašističkih deklaracija koji su iza te glupave maske pravi humanisti. Npr. frend mi ima susjeda koji je profesionalni vojnik s tetovažom nazi-svastike, a svom susjedu Židovu bez problema posuđuje alat i ljestve. Ispravne, ne one klimave. I pita ga kako je, šta ima i slično. Mislim, nije to primjer bogznakakvog samaritanstva. Ali ljudi bi prije povjerovali u priče da se izbjegava voziti s njim u liftu i da mu gura prijeteće poruke ispod vrata. Uglavnom, kužite poantu priče. Bitna je ljudska kvaliteta, a ne ideološka etiketa. Za frontmana Bronze vrijedi slično. Tko zna, ako je čovjek deklarativno neonacist, možda je s ljudske strane bolji od onih koji su mu nastup zabranili. Možda nije. Naravno da ne treba pustit u klub bendove koji imaju neonazi tekstove i običaj mjerenja kukuruza na bini. Ali Bronza nema doticaja s time u svojem stvaralaštvu i scenskoj praksi. Tim više u ovom slučaju smatram zabranu njihove svirke kontraproduktivnim potezom. Dopustite mi da dodatno obrazložim. Neonacistima se treba svakako protiviti u raspravi ako te baš povuku za jezik. Ili prosto ignorirati tu priču i promijeniti temu. Neka to drže za sebe i svoju ideološku hajvangardu, a nas neka ne gnjave. Ako liku zabraniš pristup, zainatit će se i još više biti uvjeren da je na pravom putu. Ako ga ignoriraš ili mu se verbalno suprotstavljaš, ne vrijeđaš mu ljudsko dostojanstvo, a daješ mu do znanja da mu je stav sranje i uvreda za ljudsko dostojanstvo. Pa neka se on nosi s diskutantima kako god zna. Vjerojatno će vrlo brzo biti nadglasan i primoran se baciti u produktivnije spike ili napustiti objekat, jer nije da bi u Medici bio okružen s desetinama drugih neonacista po deklaraciji. Iako je moguće da su Attackovci strahovali upravo od toga da će mjerači kukuruza zbog dotičnog frontmana pohrliti na koncert što bi bio recept za potencijalnu tučnjavu, pa time i nevolje s policijom te posljedičnim pritiskom panične malograđanske javnosti da Mediku treba zatvoriti. Sumnjam u taj scenarij, jer sigurna sam da je u glavama boneheadsa i ostalih nazi-simpatizera usađena ideja da im je zabava u Medici na terenu "pedera i komunjara" ispod časti. Sigurna sam da izolirani pojedinac koji makar i sa odbojnom deklaracijom ide u Mediku nastupati dolazi u miru, a ne da podmetne požar. Osim toga, iz priče jednog poznanika koji prati punk scenu sam saznala da je stanoviti frontman grupe Dekubitus nekoliko puta u Medici nastupao. Pritom im je binu zapišao, zasrao i zakrvario. Bacao je flaše u publiku koju je jedan lik dobio u glavu, pa je morao na šivanje. Službeni Attack očito misli da je sve to uzorno antifašističko ponašanje kada ga uvijek iznova odobrava. Ruku na srce, ali u praksi je to veći stage-fašizam, nego puka izjava da si neonacist koja nikoga na koncertu nije ozlijedila. Da ne bude zabune, nemam ni ja pretjeranu želju čuti Bronzu nakon saznavanja činjenice o stavu njihovog frontmana. Bolje bi bilo da je to zadržao za sebe, jer sad više nema "nismo znali!". Ali i dalje stojim iza toga da su bojkot od strane publike i verbalna konfrontacija efikasnija rješenja od zabrane. Jer, da ponovim, zabrana još više hrani zvijer koju želimo ubiti ili pripitomiti. Zvijer na lancu je krvoločnija od one koja slobodno šeće džunglom. Ne znam koliko dugo je neonacizam frontmena Bronze od prije javna tajna. Ali bilo bi zanimljivo saznati hoće li na idućem njihovom nastupu publiku to smetati. Ako im neće smetati, to još uvijek ne bi nužno značilo da im se publika sastoji od prikrivenih neonacista. Možda ih naprosto boli kita i hoće samo uživat u ideološki neopterećenoj muzici. Bilo kako bilo, doći će vrijeme kada će se dotični frontman morati odlučiti da li mu je draža muzika ili ideologija koja bi i njega istrijebila da je Adolf živ. Jer nakon Močvare, Attack je drugi klub u kojem su im zabranili svirku. Ne bih se čudila da te primjere počnu slijediti i ostali klubovi. Nije najpametnije to činiti samo radi puke deklaracije koja nema veze s njihovom muzikom. Ali ajde, u neku ruku je opravdano, jer jedan glazbenik sa željom da javno nastupa mora znati da se s takvim izjavama nije pametno igrati. Osim toga, time znatno umanjuje šansu da netko dobije želju otkriti kakav zapravo čovjek stoji iza fasade svoje većini odbojne deklaracije. Naknadno saznajem preko Facebooka da je frontman Bronze ujedno i jedini član neonazi black metal benda Wolfenhords. Na FB-u Bronze stoji: "Ovim putem se javno ograđujemo od politike koju promovira "Wolfenhords", te navodimo kako sadržaj nastupa/pjesama benda "Bronza" nema apsolutno nikakve veze sa bilo kakvim političkim opredjeljenjem". Ocjena: +1. Poprilično klimav disclaimer. Van pameti je da čovjek u jednom bendu može biti neonacist, a za potrebe drugog se ograditi od toga. Ogradili su svoju muziku i nastup od politike Wolfenhordsa, ali ne i od privatnih uvjerenja člana kojeg s tim bendom dijele. Svašta. Čovjek bi pomislio da nas zajebavaju. Ali ajde, u neku ruku mogu shvatiti da je ostalim članovima Bronze samo do metala i pive ukoliko stanoviti Lord Wolfenhord njih i publiku ne smara svojim kontradiktornim uvjerenjima, prema kojima on, citiram, vodi borbu protiv "uništenja izvornih kulturnih vrijednosti svih naroda" . Kako to? Pjesmama i PR-om na engleskom jeziku? Stvarno ne znam otkad je materinji jezik skinut s liste nacionalno-kulturnih vrijednosti koje valja očuvati. Ako je pokleknuo pred superkul jezikom mrskih imperijalista, možda uskoro i bijelu rasu skine s liste fetiša, pa podrži crnu braću u Nigeriji kojima naftne kompanije te iste, kako kaže "judeokršćanske antikulture" zatiru izvornu lokalnu kulturu, običaje i način života. DYAD Sviđa mi se kod njih što ne forsiraju brzinu pod svaku cijenu, nego uglavnom valjaju sporijim tempom. Pored pritiska blastbeatom životne svakodnevnice, ne treba mi da me štancaju po glavi još i na mjestima gdje sam se došla opustiti. Nije muzika natjecanje u sprintu na 1000m. A takvim metal atletičarima kao da je pobjeda u brzom sviranju jedini cilj muzike. Za razliku od njih, DYAD se orijentira na melodični death metal s klavijaturama koje im ambijent obogaćuju mistikom blacka i dooma. Zvučali su kao dekadentno romantični soundtrack za snježnu zimsku večer. Njihova muzika daje feeling da lebdiš između neba i zemlje na uzbudljivoj granici opasnosti i sigurnosti. Jer "Džn! Džn!" death bendovi mi uz rijetke iznimke zvuče kao klaustrofobični grobari koji među leševima bjesomučno lupaju po nadgrobnoj ploči u paničnoj nadi da će ih netko čuti i pustiti van. Više volim nadzemni od podzemnog ambijenta, jer sam i sama ponekad pomalo klaustrofobična. Članovi benda su ponajviše koncentrirani na to hoće li odsvirati sve kako spada, zbog čega ne stignu pridati pažnju scenskom nastupu i komunikaciji s publikom. Nije da loše sviraju, no doimaju se malo nesigurnim u svoje sposobnosti. Ali možemo im progledati kroz prste, jer se radi o novom bendu koji tek treba izbrusiti zanat bivanja na sceni. Publika je mirovala izuzevši nekolicinu bendovskih frendova koji su pred kraj malo živnuli, pa čak i uspjeli izmamiti jedan frendovski bis. INFIDELIC AFFLICTION "Tako old school, a još mladi!" bio je komentar moje frendice na ovaj uzbudljivi thrash metal retromanični cirkus. Nakon DYAD-a koji nas je zavio u mistične magle na rubu chill out zone, ovi mladići u društvu jedne djevojke preplavili su nas čistim adrenalinom. Ako je za suditi po siromašnoj zbirci podataka na internetu, lako je moguće da je bendu ovaj nastup premijera. Time je njihov performans još nevjerojatniji, jer s pozavidnom usviranošću i bez imalo treme vladaju binom kao da su već zaredali popriličan broj koncerata. Simpatičan je kontrast temperamenata između lijevog gitarista i desnog koji je ujedno i vokal. Htjela sam umjesto vokal reći frontman, ali u ovom bendu svi što peru žičana glazbala su toliko frontalno upečatljivi da jedino bubnjar izgleda kao sidekick. Nego, lijevi lik se skulirano smješka i kolje gitaru bez da trepne. Mijesi neke perverzne solaže, ali bez onog ufuranog "vidi me kaj sve mogu odsvirati!" garda, nego onako nonšalantno kao da mu je savršeno svejedno ako išta fula. Frajer suvereno vlada instrumentom, a ne shvaća ga ozbiljno. Tako umjesto samodokazivanja stavlja naglasak na dobru zabavu, čime se ne može puno metalaca pohvaliti. Usput, gitara mu izgleda kao da ju je dan prije izvukao iz šupe i malo otpuhao prašinu s nje. Legenda. A desna gitara je sjajnija i čišća nego tanjur iz kojeg jedete. Nakinđurena kao da je prošla kroz ruke vizažista i stilista. A njen vlasnik je legenda na suprotan način od kolege. Odjećom, gestama i glasom je toliko karikaturalno ufuran u ulogu metal ratnika da ti nije jasno jel' nas sve slatko podjebava ili je ozbiljan u pokušaju da ispadne superkul. Lako za to što pjeva na engleskom, nema tko nije na to navikao. Ali kada koristi engleski za najavljivanje pjesama teatralno uzvišenim patosom koji zvuči kao da ga je vježbao pred ogledalom, onda puknem od smijeha. Iskreno se nadam da time želi biti duhovit, jer ako frajer u Medici pred nas 40-ak ozbiljno brije film da je headliner na Metalcampu, grist će me savjest što sam ismijavala njegovu shizofreniju. U sredini stoji djevojka koja dostojanstveno gazi bas. Čas je mirna, čas uživljena. Taman da bude tampon zona ozbiljnosti između skulirano smiješnog i nabrijano smiješnog lika. A bubnjar jadan nikad nema vremena za ulogu u cirkusu, jer ritmom mora držati tlo pod nogama ovoj simpatičnoj paradi. Bend je pokušao dodatno osvježiti nastup pozivanjem vokalne gošće. Nažalost, djevojka se nije najbolje snašla u buci, pa je njezin pokušaj pjevanja zvučao par koplja ispod razine uigranosti benda. Ali zato kad je basistica na jednoj pjesmi preuzela glavni vokal, naježila sam se koliko snage ima u grlu tog malenog bića. Baš ga urla sve u 16 i ostaneš paf kad se pritom preobrazi iz pitome mačke u zvijer spremnu da te raskomada. Nije ni dernjava skuliranog gitariste loša. Onako baca više na američke southern pride urlike. Kad bi njih dvoje backova češće preuzimali vokalne role, to bi već bila dovoljno atraktivno bez da zovu ikakve goste sa strane. Zasigurno pogađate, svirka Infidelic Afflictiona bila je vrhunac koncerta. Ali i dalje nedovoljan da žešće mobilizira okupljenu publiku za svoju borbu. No, nemam se ja što buniti, jer spadam u ona cupkala koja uvijek promatraju sa strane i razmjenjuju gušte sa osobom do sebe, u ovom slučaju svojom frendicom. Ipak, gušt mi pričinjava i kada oko mene svi skaču. Kada ovaj po svemu sudeći ambiciozan bend dobije priliku svirati u nekom vikend terminu, zasigurno će dobiti i plesnu podršku kakvu zaslužuje. DREAD Sa ovim osrednje brzim death metal bendom, šačica najtvrdokornijih ili najpijanijih bendovskih frendova ostala je dijeliti interakciju u prvim redovima. Atmosfera na njima je tako već počela nalikovati na privatni tulum. Iako su usvirani kako metalcima i priliči, nisu me uspjeli zainteresirati svojim podosta repetitivnim skladbama. Kod ovakvih bendova više volim strukture pjesama bez glave i repa, ako baš moram nešto voljeti. Klasične kitica-refren izmjene su mi monotone kada su u pitanju jednolični growl vokali. Ruke im lete po gitarama kao da prebiru neke etide, a sve što čuješ je jedan te isti "Džn! Džn!" ton. Čisto sumnjam da je poanta zahtjevnog sviranja da se ne čuje. Možda je to i do ton majstora, ali u to se baš ne razumijem. A i frendica je negodovala: "ne znam, Loki, meni je ovo samo tehnika, nema mojo", pa smo nakon četiri pjesme krenule put kuća. Za razliku od ostalih bendova, Dread ima na Bandcampu EP izdanje. Poslušala sam ih doma za svaki slučaj da vidim jesam li išta propustila u tekstualnom smislu, pošto se uživo riječi na ekstremnijim metal bendovima gotovo nikada ne kuže. I nisam. Mini album naslovljen nadobudnim dodavanjem još jednog kruga Danteovom paklu pati od klasičnih poetski siromašnih klišeja o antikršćanstvu i mračnodušju sumnjive autentičnosti. Mnogo sam si puta obećala da neću više pratiti tekstove ekstremnijih metal bendova, jer se uvijek iznova razočaram. A na slušanje se ionako ne razumiju. Tim bolje, jer mogu nesmetano uživati u muzici ako me zainteresira i preko nje vrtiti u glavi svoj tekst. To sam činila na prethodna dva benda i ništa mi nije falilo. Ali Dread jednostavno nije moja šalica čaja. Jedino metal ima privilegiju da ponekad ne mora proći lyrics-test da bi ga slušala. Možda je vrijeme da postrožim kriterije, jer koliko mnogi metalci mogu ići u klišeje, to ne može niti jedan drugi glazbeni pravac. Lorena Biljan Loki |
31.01.2015., subota
Damir Avdić, Denis Katanec @ Tvornica, 23.01.2015.
|
Petak predvečer. Meni mučan period dana, jer moram smislit kako da sestru obrlatim da odemo van tamo gdje ja hoću. Ali tako mi i treba kad si uzimam za pravo da smatram kako biram bolja mjesta od nje. Rekoh joj: „Ajmo u Tvornicu! Sviraju neki plačljivko i nadrkani starkelja koji sipa crnjake!“. Ali, ne zato što to doslovno mislim. Nego znam da bi ona meni, nakon što joj to YouTube-iram, rekla nešto slično samo da se obrani od mog prijedloga. Zato sam ju odlučila preduhitriti. I nakon 20 minuta igrokaza tko će izvaliti veću gadost na račun večerašnjih izvođača, upalilo je. Tako treba s njom. Slaba je na ironiju, sarkazam i paradokse. Da sam išla taktikom: „Slušala sam s frendicom onomad frajera u Močvari i pale smo na guzice!“, ne bi prošlo. I eto tako nas u Tvornici. I bit ćemo valjda opet za mjesec dana. Tada će sestra mene pokušat nagovorit na „Pablofest“. Bit će gusto. DENIS KATANEC Pridružujem se negodovanju recenzenata „Terapije“, „Ravno do dna“ i „Rolling Stonea“ po pitanju odabira „predgrupe“, jer nije mi neka fora ispred „diplomca hardkor škole“ staviti neoromantičkog veltšmercera čija muzika i riječi bi se raspale čim bi ga ovaj mrko pogledao i odsvirao jedan ton na gitari. Zamišljala sam paralelni svijet gdje je Katanec 50-godišnja lokalna emo legenda s preko 500 fanova, a Avdić mladi nabrijani punker s ulice koji mu otvara show društveno-politički provokativnim pjesmama. Dalje si možete sami zamisliti WTF reakcije zabezeknute mase. Možda pretjerujem, ali u najmanju ruku sumnjam da se publika Kataneca i Avdića preklapa. Tako da mi nije jasno čemu forsirati različite senzibilitete na istom koncertu, kada se to gotovo uvijek ispostavi faktorom polarizacije, a ne ujedinjenja. Jasno da Denis nije tomu kriv. Pa nije blesav odbiti priliku da zasvira prije bosanskog psiha. Publika poput nas to neće pamtiti kao dobar potez, ali njemu se svejedno piše u CV. Katanec je u predkoncertnom intervjuu za „Ravno do dna“ izjavio da ga ne zanima što će o njemu reći „ljudi i kritika“. Tim bolje, jer to što je sestra meni komentirala o njemu, ja ne bih izgovorila ni smrtnom neprijatelju. A ja se nakon podjele na „ljude i kritiku“ više ne ubrajam u ljude. DAMIR AVDIĆ: Umjetnost gunđanja ili istina koja oslobađa? „Šta je OVO?!“. Nije komentar moje sestre. To je pitanje koje mi uvijek iznova prostruji ne samo glavom, nego me protrese od glave do pete kada stanem pred one man armiju zvanu Damir Avdić. On je zaista od onih „koji se ne boje učiniti sami za šta drugima treba rulja“. I kako nastup prolazi, sve jasnije mi „ovo“ prestaje biti zamjenica i prelazi u neobično slojevitu imenicu. Ovo nije ni slam-poezija, ni monodrama, ni performans, ni politički govor, pa čak ni muzika. A opet je sve to skupa, pa čak i više od toga. Frajer sam s gitarom sa samo nekoliko stihova razbuca čitavo krdo „društveno angažiranih“ bendova i prokazivača kao tornado Kaliforniju. Obezvrijedi sav njihov trud i raskrinka im pozu u tren oka. Njegove riječi ušutkavaju glasne budale, a pametne šutljivce tjeraju da progovore. I koliko god bile slojevite i moćne, ostaju dovoljno jednostavne da za esencijalno razumijevanje istih ne treba biti upućen u baš sve brojne reference kojima barata. Gotovo da nema osobe u publici koja izbečenih očiju na svaki njegov stih ne kimne glavom i ne pomisli: „Jebote, to sam i ja cijelo vrijeme mislila, a nisam znala kako da kažem!“. Kad u pjesmi kojom se obraća Bakunjinu kaže da nije anarhist, odmah ti je jasno da je prije on anarhist, nego oni koji nam se time busaju u prsa. Graha ima karizmu istinskog vođe, a odbija nas voditi. Manje što misli da ne može, a više što zna da moramo voditi sebe sami. Na ništa nas ne tjera, ali dopušta nam sve. U potpunosti nam daje sebe i ostavlja da radimo s time što hoćemo. Čak i priznaje da bi na mrtvom Bakunjinu uzeo keš da može. Što mu vjerujem, jer ga uzima i na meni živoj. I ja mu to u potpunosti odobravam. Bolje da on s mojih 50kn od ulaznice živi od onoga što voli činiti, nego netko tko voli činiti zlo. Kad čitate tekstove drugih o Avdiću, nemate dojam da se radi između ostalog i o glazbeniku. Jer svi se fanatično raspisuju jedino o poruci i učincima njegove hipersugestivne poetike, iz čega bi se stekao dojam da čovjek uopće ne svira neku tamo gitaru. Time je ušutkao glazbene kritičare s potrebom da analiziraju nečiju tehniku sviranja čemu pribjegavaju kad nemaju ništa pametnije za reći o muzici. Ako čovjek, pa makar bio i kritičar, imalo upije poantu Avdićeve priče, postaje mu nevažno što su gitarski riffovi generički, a zvuk gitare ili tehnika sviranja ovakva ili onakva. Njegova gitara je amajlija. Dok Damir izgovara čarobne riječi, ona se sama svira i svojim hipnotičkim valovima privlači masu držeći je na okupu. Da nema nje, ne bi on okupio 600 ljudi, nego bismo vjerojatno bili osuđeni da slušamo njegove recitale po sterilnim knjižnicama i zadimljenim krčmama. Lako za to što sam ja uživala u njegovom nastupu. Ali ljudi, Damir je uspio moju sestru zaintrigirati. Frajer je vrlo brzo svojim stihovima ušutkao njenu potrebu za sarkazmom. Naime, Avdić je i sam na momente sarkastičan, pa joj je to imponiralo. Čak je uspio nakratko rastopiti ledene oči velike frajerice. A ja sam pustila suzu od sreće što je ona pokazala ganuće u javnosti. Kad se pribrala, nakon koncerta je oduševljeno ustvrdila: „Loki, ne mogu vjerovat di si me dovela! Lik je bac'o najgore crnjake, a ekipa se veselila k'o da im je pjev'o o jebenim visibabama!“. Rekoh vam, voli paradokse. A zaista je bilo tako. Ljudi dobiju porciju svih otrova ovog svijeta, a nakon nastupa se ne ponašaju tmurno i beznadno, nego razdragano kao da je posrijedi bio neki hipi koji im je pjevao o drveću, cvijeću, zeki i potočiću. Time mi je dobila potpuni smisao i Avdićeva izjava: „Snimam ljubavne albume, samo drugačije izgovaram riječ ljubav.“ Kad smo razmjenjivale u Malom pogonu postkoncertne dojmove s random ekipom, ti ljudi su djelovali puno vedrije i pristupačnije nego prije koncerta. I raspoloženiji nego obično da se sa small talka brzo prebace na neku produktivnu spiku. Naravno da to možemo pripisati i alkoholu. Ali ovaj put je ekipa bila opijena Avdićem više nego pivom. Teško je to opisati. Naprosto se osjećalo. Kao da su prošli duhovnu terapiju, a ne koncert. Rekla sam vam da je Avdićeva gitara amajlija. Prošlo je tjedan dana. Našla sam se u samoći pred laptopom ne bi li napisala ovaj izvještaj. Dok sam „porađala“ prethodne odlomke, otvorila mi se još jedna perspektiva na fenomen Avdića. Znate li onaj osjećaj kada se sve lovorike kojima ste okitili svog „idola“ osuše i odjednom dobijete sposobnost da sagledate situaciju i drugačije? Dakle, zapitajmo se što smo sa sobom ponijeli kući nakon Avdićevog nastupa? Što je ostalo od toga u nama kad je koncertna euforija prošla? I konačno, čega novoga mi zapravo možemo naučiti od Avdićevih lijepih pjesama ružnog sadržaja? Čini se da ništa. Sve njegove priče su prožvakane: jebao nas je onaj sistem, jebe nas i ovaj (ne izgledajući kao da će umrijeti „tužna kurca“), revolucija je marketinški trik, a idealisti su budale ili prevaranti. Ukratko, sve je u kurcu. A mi mu plješćemo, jer je to rekao bolje nego itko drugi. Mi zapravo tim pljeskom čestitamo sami sebi što ga kužimo i njemu što nas hrani crnjacima koji su nam očito zanimljiviji od dobrih vijesti. Ruku na srce, kada Avdićevu poetiku ogolite do kostiju, on je zapravo gunđalo. I gunđanjem nam se dodvorava, htio ili ne. Jer nama je gunđanje jedna od omiljenih zanimacija, pa se zato tako blisko s njim poistovjećujemo. Svojim „uzvišenim“ gunđanjem on daje filozofsku podlogu i opravdanje našim malim gunđanjima. I onda kroz spoznaju da sva naša individualna gunđanja stanu u jedan stih njegovog ibergunđanja doživljavamo kolektivnu katarzu. Zbog nje smo na trenutak bolje volje, ali kad nas (post)koncertna euforija prođe, mi potpomognuti njegovim intelektualno-poetskim blagoslovom i dalje nastavljamo gunđati. Ali s opasnošću da si umislimo kako je naše opetovano gunđanje postalo uzvišenije, jer ga je Avdić ovjerio svojim pečatom. On je rekao: „Danas je teže izjaviti ljubav nego potegnuti pištolj“. Naravno, pištolj nije potegnuo. Ali bogami nije izjavio ni ljubav. Izjavio je samo bezbroj puta kako drugi potežu pištolje umjesto da izjavljuju ljubav. U svijetlu te činjenice klimav je argument da on riječ ljubav samo drugačije izgovara. Da bi Avdićeva kritika bila trajno progresivna trebali bi na njegovo „sve je u kurcu!“ postaviti pitanje: „dobro, i šta sad?“. Ali ne njemu, nego sebi. Jer on zna šta sad. Zato i radi to što radi. On nas je samo izbombardirao dijagnozama. U najboljem slučaju nam je propisao terapiju za privremeno olakšanje. I na njemu zaista nije da pokuša išta više od toga. Dalje je na nama da nađemo trajni lijek, svako za sebe. Ili bolje rečeno, da ga živimo. Jer nema nikakve koristi od Avdića ako je reprodukcija gunđanja jedino što od njega želimo naučiti. Za ovo smo ga nekako uspjeli izvući, jer smo i sami odgovorni za posljedice. Ali, to nije sve! Idući gaf mu je teže oprostiv. Naime, na pitanje Anđela Jurkasa: „Što misliš o trenutno popularnim bendovima kao što su Dubioza kolektiv, SARS, Brkovi i drugi koji pune dvorane i klubove? Jesu li vrijedni pažnje ili svi stanu u jedan jedini stih s nekog od tvojih albuma?“, on kaže: „Nemam odgovora.“. Možda je time htio reći da nisu vrijedni pažnje, ali sumnjam. Nema komentara na bendove koji se savršeno uklapaju u njegovu kritiku lažnih buntovnika, jer prodaju narodnjake i pop u ambalaži prikladnoj za takozvane alternativce, dajući im tako iluziju uzvišenosti nad cajkama. Nema na njih komentara, a zaista ih sve otpuše jednim stihom. A jednom Džoniju Štuliću ima obraza jebati majku kao da je on kriv za masovne grobnice i konc-logore. Kao da dotični nije na prvoj liniji glazbene fronte uživo ratovao protiv onoga čemu Avdić jebe mrtvu majku više od 30 godina nakon Štulića. Lako je po Džoniju srati kad ga nijedan regionalni baja nema interesa štititi. Ali nije se zgodno zamjeriti kolegama muzičarima najpopularnijim u „regiji“ kojoj je također jebao majku iako mu honorira koncerte, predstave i knjige. A zanimljivo je da nije jebao majku niti jednom aktualnom domaćem političaru ili tajkunu. Lako je sipati drvlje i kamenje po onima koji ti više ne mogu ništa. Ali ako poimenično dirne u aktualne moćnike i miljenike povodljive mase, mogli bi se oni njemu najebati majke, izravno ili mučki. A to je nezgodno za karijeru. Eto, ako Avdić voli davati kritiku, sigurno nema ništa protiv ni da ju primi. On ionako ne traži da slijepo prihvaćamo sve što kaže. A ja sam sigurna da ću na idućem njegovom koncertu opet proći kroz sve pozitivne filmove kao 23.01. u Tvornici. I da će opet njegova amajlija ušutkati moje „zločesto“ ja koje mu traži zamjerke. A do tada ću si postaviti domaću zadaću da u životu manje gunđam. Lorena Biljan Loki Oznake: damir avdić, denis katanec, Tvornica Kulture, 23.01.2015. |
