LOKI - GLAZBENA KRITIKA
23.02.2015., ponedjeljak
House of Pablo Festival @ Tvornica, 20. i 21.02.2015.
|
BENDOVI IZ PABLOVE KUĆE: Američka kvaliteta, Hrvatska etiketa Ovog puta neću uobičajenom metodom recenzirati bend po bend iz razloga što svi bendovi iz Pablove kuće osim članova imaju mnogo toga zajedničkog. I to skupa sa dva gostujuća benda iz drugih glazbenih kuća. Zato želim izbjeći razvlačenje teksta nepotrebnim ponavljanjem. Bendovi se razlikuju jedino po kombinaciji odabranih žanrova. Neki bacaju više na stonerska mantranja i frajerski southern rock/metal, drugi na osuvremenjenu baštinu Seattle grunge klasika 90-ih, treći na melodični metalizirani punk/rock, četvrti na funky/hardcore crossovere, peti na sve skupa pomalo. U svemu ostalom su slični kao jaja u kartonskoj kutiji. To nije ni loše ni dobro, već znakovito obilježje neizbježno s obzirom da dijele članove vrlo sličnih glazbenih senzibiliteta sklonih etici napornog vježbanja. Prvo, očigledna činjenica je da se svi Pablovi jahači vatrenih riffova iz pakla skupa s gostujućom svitom odlikuju jednom kompletnom tehničkom izvrsnošću. Po junačkom vladanju instrumentima, odabiru vrhunske opreme i ton-majstoru koji im zna napraviti sound da žestina i buka zvuče profinjeno (a ne kao da mačku koja se tjera potežeš za rep) su teško usporedivi s bilo čime na regionalnoj sceni. Eventualno ih po tome prate Cojones, Stonebride i ostali bendovi iz Sonic Doom klana. Bendovi Pablofesta po svemu zvuče zaista kao Amerikanci iz prijestolnica scena čiji zvuk baštine. Čak se i na sceni ponašaju vrlo profesionalno što mene ponekad iritira, jer izgledaju kao da su od svojih idola skidali ne samo muziku, nego i scenske pokrete. Previše su mi utopljeni u nabrijanu disciplinu američke teretane, pa mi kod njih fali neke autentične osobenjačke ekscentričnosti i balkanske nonšalancije. No, čini se da publici masovno okupljenoj u nepregrađenom velikom pogonu to nije nimalo smetalo. Odličan je potez da nisu podigli zid nasred Tvornice, jer se tako izbjegao stiskavac. A i ljudi su mogli u miru pratiti koncert s tribina ili se sjesti da malo predahnu od divljanja. Sestra i ja smo uglavnom bile tamo na dežurnoj poziciji kao metuzalemi Statler i Waldorf iz Muppet Showa, a povremeno bismo sišle u žižu gibanja da dišemo skupa s masom. Ta mogućnost izbora pozicije se pokazala nezamjenjivim ustupkom za komfor posjetitelja. Prvog dana je najveću mobilnost publike izazvao Muscle Tribe of Danger and Excellence. Dok je mišićavo pleme trgalo razglas svojom fuzijom stilova, raspojasana ekipa se talasala kao uzburkano more. Masa se gibala s puno adrenalina, ali bez pretjerane agresije. Taman. Šteta što ostali bendovi za svoj neporecivi trud nisu dobili ni približan odgovor publike. Muzika Straight Outta Fridgea bi dušu dala za dobru čagicu, ali su ipak svirali prvi pred alkoholno nezagrijanom publikom. A Elephant Stalker i Killed a Fox su valjali mantre usporenog tempa, što očito nije popularna forma za ples kao brze i poletne note. Osim toga, za Muscle Tribe se publika najbolje pripremila što se jasno vidjelo po tome koliko ljudi je znalo napamet njihove tekstove. Drugi dan je sindrom prvog benda pogodio i energičnu rapcore/nu metal grupu Reflex Kid. Doduše, za vrijeme njihovog nastupa se u „brisanom“ prostoru ispred bine isticao pojedinac koji je prepoznao potencijal ove groove mašine ne mareći što nema nikakvu podršku ostatka publike. Boljim pogledom sam ustanovila da je to bio glavom i bradom Ognjen iz Čudnoređa, dobri duh zagrebačkog muzičkog podzemlja. To je oduševilo njihovog frontmana do te mjere da je frajer sišao pjevati među publiku i poklonio mu majicu. Dao mu je nakratko i mikrofon, što lik nije očekivao, pa iz prve nije znao što će s njim. Ali ubrzo se snašao u hipu i počeo bacati nekakav komični freestyle što je masa odobravala. Očekivala sam da će nastaviti tekst njihove pjesme ili tako nešto predvidivo, ali morala sam biti upućenija i znati da Čudnoređe uvijek donosi nekonvencionalna iznenađenja. Nakon toga su njih dvojica zajedno pravili lom ispred bine. Cijela ta situacija je po meni bila highlight koncerta, jer je krutom profesionalizmu festivalskih bendova udahnula tračak balkanske srčanosti i tulumske atmosfere. Lijepo je kad netko na moment izbriše granicu između publike i izvođača, ali da se i dalje zna tko je gazda. Koncert su u grungerskoj maniri nastavili Mahatma i Malady Lane što je podebljalo masu u dvorani i približilo ju bini, ali nije rezultiralo nikakvim ekscentričnim reakcijama u vidu divljanja, iako je delirično urlanje publike vodilo ovaj festivalski tulum do usijanja. Publika se masovno oglasila duhom kad već nije tijelom. Atmosfera na She Loves Pablo je već bila dobrano usijana. Rastapale su se boje koliko se vidjelo da publika uzbuđeno diše sa svakim njihovim teškim taktom. Unatoč zavidnoj razini masovne hipnoze njihovih fanova, nije se ponovio lom viđen na Muscle Tribeu, iako je pola prepune dvorane znalo napamet njihove tekstove. Neki su čak radi njih potegli i iz Slovenije. Ipak, Pablovci su energičnim nastupom s puno muda i prolivenog znoja opravdali svoj već gotovo kultni status koji uživaju na domaćoj sceni. A što je sa gospođicom She? Ona i dalje voli Pabla, a ne Domagoja, Hrvoja, Dimitrija i Andru. Ali ne propušta niti jedan njihov koncert. Po ovacijama publike, teško se može reći da je ijedan bend s Pablofesta prošao loše ili nedajbože fasovao. Iako su neki uživali manju podršku u kineziološkom smislu, publika je duhom većinski bila apsolutno prisutna u „ovdje i sada“ momentu tijekom cijele Pablomanije. HOUSE OF PABLO: Američka glazbena ambasada na brdovitom Balkanu Sada slijedi moj omiljeni analitički dio gdje pod kapom nadobudnog podnaslova glumim kolumnisticu. Stojim iza svojih deliričnih emocija doživljenih na Pablofestu i nikad ih se ne bih odrekla. Ali ću ih u ovoj rubrici staviti po strani ne bi li pokušala glazbene stanare Pablove kuće staviti u kontekst povijesti glazbe i trendova pop-kulture. Uza sve superlative koji krase ove bendove, neizbježno mi se nameće zaključak da se radi o pukoj stilskoj reciklaži. Nije to nikakva optužba. Radi se o simptomatičnoj pojavi koja ni na svjetskoj glazbenoj sceni nije od jučer, a kamoli u Hrvatskoj. Pablovi bendovi u skladu s muzikom koju obožavaju preuzimaju američke trendove koji su bili špica prije više od 20 godina. I onda ih sa zakašnjenjem serviraju domaćoj publici koja to objeručke, a bogami i objenoške prima s oduševljenjem kao veliku novost. I ja isto. Oni svoje pjesme rade na tuđi način, iako bi se Killed a Fox mogao daškom specifične psihodelije izvući iz te šprance. Jasno je da je širenju Pablomanije pomogla činjenica da su interesna skupina, tj. kolektiv bendova koji se ujedinjenim snagama probija puno bolje nego pojedinačno. Ali Pablomanija je buknula iz razloga što je hrvatska vojska ljubitelja grungea, stonera i inih pravaca dobila dostojnu domaću verziju svojih američkih idola. Neke od tih američkih legendi ljudi više nikada neće imati prilike slušati uživo, jer ili ne postoje ili bi za njihove koncerte morali opako odriješiti kesu da potegnu u inozemstvo. A ovako ne moraju žicati na poslu slobodne dane ili prokockavati ispitne rokove na faksu, jer mogu u vlastitom dvorištu za akcijskih 45kn dobiti 6 bendova (plus dva gostujuća gratis) koji pružaju doživljaj najsličniji učestvovanju na koncertu njihovih uzora. U tom smislu je Pablova kuća zaista američka glazbena ambasada na brdovitom Balkanu. Ti bendovi vjerojatno nikada neće iznjedriti originalnost ili osobenjaštvo, a usudila bih se reći da ni nemaju tu ambiciju. Za njihov regionalni uspjeh je dovoljno da su izvanredno uvježbani i opremljeni za reprodukciju provjerenih glazbenih formula. To bih se čak usudila odrediti i njihovom povijesnom zadaćom. Oni se ne moraju zbog tekstova na engleskom probijati na precijenjeno vanjsko tržište, jer imaju ovdje dovoljno kritične mase. Iako se za njih pročulo i van domovinskih granica, ne vjerujem da mogu polučiti sa svojom muzikom planetarni uspjeh poput njihovih uzora. Osim toga, vjerojatno dosta europskih zemalja ima i svoje lokalno-regionalne verzije Pablovih kuća. Razumno je pretpostaviti da je vani uslijed inflacije takvih bendova i konkurencija jaka, a na prostoru bivše Juge su bez ikakve konkurencije. A HOP-ovcima jamačno više imponira da budu s napunjenom Tvornicom prvi u barbarskom selu, jer bi u nekom dalekom Rimu morali sve graditi ispočetka. Isto tako, da u Hrvatsku dođe neki npr. njemački She Loves Pablo koji su Bog i batina u Bavarskoj, sumnjam da bi napunili i Kset. Poanta priče je da ne moramo u Ameriku, jer ju s HOP-ovcima imamo ovdje. Doduše sa debelim zakašnjenjem, ali s neupitnom kvalitetom nije sramota kasniti. HOP je pokrio glazbene apetite ljubitelja generičkog stonerskog, grungerskog i modernog crossover zvuka čitave regije. I na račun toga uživa zasluženu popularnost. To je dovoljno da vuk bude sit, a ovce na broju. A za autentičnost i originalnost će se pobrinuti neke druge domaće snage. Ne može svako znati sve. Lorena Biljan Loki Oznake: house of pablo, festival, tvornica, 2015, straight outta fridge, elephant stalker, killed a fox, muscle tribe of danger and excellence, reflex kid, mahatma, malady lane, she loves pablo |
