LOKI - GLAZBENA KRITIKA
10.04.2015., petak
MIKI SOLUS @ Tvornica, 28.03.2015.
|
Ne znam koliko ispita fali Mateu Duvnjaku da upiše petu godinu faksa, ali svi znamo da mu je kao Mikiju Solusu ovo već peta godina redovnog polaganja ispita na glazbenoj sceni. A već je u trećoj godini sviranja „muzike sumnjive kvalitete“ ovaj „dječak nježnije građe“ postao „dečko koji obećava“, da ga opišemo kroz sve natpise koje je do sada po koncertima kačio na svoje klavijature. Tako me barem obavijestila frendica koja me nagovorila da pođem s njom u Tvornicu, a njoj je Miki žešća gotiva. Više o njoj na kraju izvještaja. Nego, Mikijeva nesvakidašnja antipoezija je u međuvremenu evoluirala iz polubizarnog nabrajanja asocijacija u slobodnom toku svijesti u artikuliraniji izričaj sa jasnijim uporištem u svakidašnjoj stvarnosti. S jasnoćom tekstova, rasla mu je i publika. Reklo bi se da je redajući svoje prve nastupe postajao sve viđeniji lik u auli Filozofskog, pa mu nije trebalo dugo da se oda duhanu, piću, a možda i ganđi u „otkačenom“ društvu kolega s FF-a gdje je spoznao da buduće akademske humaniste slabo zanimaju njegovi snovi o mrtvoj kravi. Kad je napisao da mu je pun kufer romantičnih smrti, hipstera, Džonija Štulića i slično, ostala „alternativna“ studentarija filozofskog je u njegovim tekstovima prepoznala glas post-blokadne generacije te počela masovnije pohoditi njegove nastupe. Hipstere koji ga prate od kad ih popljuvao ne zanima besplatno studiranje, jer očito ima tko će im platiti školarinu. A Miki ih ne opterećuje tematikom socijalne nepravde, nego im pruža podlogu za ležerno glupiranje i odljev mozgova na pašu. Mnogo mu je u publicitetu pomoglo i simpatiziranje od strane Anđela Jurkasa koji ga redovito povlači po najčitanijim domaćim glazbenim medijima. I tako je Miki spletom sretnih okolnosti i kontinuiranog rada u vrlo kratkom roku dospio do statusa da može napuniti pregrađeni Veliki pogon Tvornice promocijom „novog“ albuma na kojem si može dopustiti drskost da ne stavi niti jednu novu pjesmu. Mikijevu muziku ne možemo usporediti ni s čim što trenutno na domaćoj sceni izvan teškog mainstreama ima mamaca za upecati publiku od 200+ ljudi. On se nije nakačio ni na koketiranje s popom i folkom, ni na indie rock, pogotovo ne na metal i punk šprance, već tek rubno na hip-hop, ali nije izvođač kojeg bi podržao Hip Hop Unity. Njemu je to pošlo za rukom uz pomoć klavijatura, akustičnog basa i cajoona, a ne zna ni pjevati, ni urlati, a čak ni kvalitetno repati. Vokal mu je slabašan, a flow jednoličan. To i sam priznaje sprdajući se od vlastitih muzičkih mana. Ali je dobar klavijaturist koji se ne preserava sa znanjem sviranja i ima poetsku vještinu da popularnu tematiku obradi na šarolik, ležeran, relativno jasan i što je najvažnije na zajebantski način. Pritom koristi autoironiju kao jaku kartu, a koeficijent mu diže i imidž simpatičnog dečka iz susjedstva koji pomaže baki brati šljive. Lik nije toliko blesav koliko to glumi kao stage i intervju persona. Zna on dobro kako svoje mane pretvoriti u prednosti i kakav pristup zanima njegove kolege, a osobito kolegice. Zajebancija kroz muziku je uvijek siguran mamac za mase čak i kad se radi o netipičnoj glazbenoj formi. Utoliko je i linija manjeg otpora, jer tko s muzikom nema ambiciju izraziti se ozbiljno, na njega se primjenjuju blaži kriteriji i oprašta mu se ono što bi se drugima spočitavalo. Naravno da se Miki ne boji muzičkih kritičara kad se od svake kritike može zaštititi jednostavnim argumentom da se on samo zajebava. U ljubavi i ratu sve je dopušteno, a u zajebanciji još više. Miki svira lažni hip-hop za casual studentariju, indie rock cvikeraše, hipstere u dedinim džemperima i zbigecane alternativke među koje zaluta poneki hipi u šarenim prnjama, pa čak i punker. Na koncertu sama omladina. Želim reći da nisam primjetila djecu i penzionere, a navodno je novi album muzika baš za njih. Od petstotinjak ljudi te večeri, 80% dvorane nije znalo tekstove. Samo su sramežljivo kimali glavama i izvlačili osmjehe s ledom praveći se velikim kužerima, a vjerojatno su ga prvi put slušali uživo. Do njih je jamačno dospio glas da je velika fora doći na Mikijev koncert, jer je on ah tako poseban. Pa se u njegovom društvu i oni osjećaju posebno, a to je tako neposebno. Nije važno što im Miki poručuje, ako im uopće išta poručuje osim: „vidite me kak se ludo zabavljam i još mi za to plate!“. I to je skroz u redu. Meni nikad nije žao dati pare nekome tko radi ono što voli, fura svoj film i ne jebe živu silu. Hipsterima je u ovoj priči bitno da su dobili još jedan event gdje se mogu doć pokazati, a ovaj sit down komičar se brine da im pritom ne bude dosadno. I to mu odlično ide. Za sada. Ipak, sumnjam da je Miki Solus većini tih hypestera išta više od još jednog bedža na šarenoj torbi konfuznog identiteta, kojeg će skinuti kada izađe iz mode. Hoće li ti ljudi sačuvati njegov folder na hardu ili će ga obrisati čim usfali prostora za nekog novog autora? Kad bi Miki izdao cd ili vinil sumnjam da bi postao kultan i u kolekcionarskim krugovima, jer hipsteri su kolekcionari odjeće, a ne diskografije. Ako je imao muda reći „Mrtav je Džoni“, vidjet ćemo hoće li ga muzički nadživjeti ili će nam već za 3 godine neki novi klinac pjevati „Mrtav je Miki“. Prerano je za dugoročne prognoze, ali ako i 10 njegovih pjesama postigne vrijednost da za 10 godina uđe u klasike regionalne alternative, povlačim "optužbu" da je Miki prolazna moda. Koliko se god Miki njima ponosio, pjesme na isti kalup brzo dosade. Ubuđave se. Za sada ih nema puno i roba je vruća, pa još traju. Ali pretpostavljam da će u bliskoj budućnosti Miki morat poradit na raznolikosti izričaja ne bi li zadržao ili proširio stečenu publiku. Već je počeo eksperimentirati sa proširenjem postave, pa smo tako na novom albumu čule ženski vokal, a na koncertu električnu gitaru i saksofon. Više mu minimalizam i nije toliko minimalan. I dabogda do postao još "maksimalniji". Džonijev san je bio da iza njega svira sultanova svita dok se on šeretski šetucka u bijelom odjelu nonšalantno pjevajući i usput nabadajući nešto po gitari kad mu bude ćeif. I što je on zamislio, Brega je proveo u djelo. Ako Miki želi zaista pokopati Džonija, neka mu i on drsko ukrade ideju. Zamislite, iza Mikija u trash odjelu trista čuda od instrumenata, a on na čelu suludog konvoja drži one Novi-Fosili-klavijature što se nose na remenu, malo nabada po njima i melje u mikrofon. To bi bilo dizanje sprdačine na grandiozno nivo i pravi neo-nadreality show. Uostalom, šira postava benda donjela bi i više publike. Nije ni 500 ljudi malo, ali teško će tu brojku preći u akustičnoj trio postavi. I ovako je žamor publike nadglasavao izvedbu, a razglas Velikog pogona baš i nije malen. No, za petu godinu glazbenog djelovanja, to je izvanredan odjek. Rekla sam, ne znam koliko mu treba do svršetka pete godine faksa, ali na na glazbeno-scenskoj katedri je definitivno obranio diplomski ovim koncertom. Ako ništa drugo, sada mu ne mogu "cigani kvariti frizuru u mraku". Ne znam što sam točno htjela reći parafraziranjem Mikijevog stiha, ali zvuči mi fora i kao da ima smisla. Zacijelo je na taj način njegovim fanovima fora svaki Mikijev stih. Ja na njihovu žalost nisam te sreće. Meni je Miki simpatični osobenjak, ali ništa više od toga. Moja sestra je povodom nezanimanja za ovaj događaj svečano održala slijedeći govor: „Loki, na PMS-u sam, radije ću kupit bijelu čokoladu i pravit palačinke, nego slušati nekog hipstera kako o tome ne zna pjevati!“. Kužim ju, čak sam i ja ogladnila slušajući pjesme sa spomenom ovih nadaleko čuvenih sladokusnih delicija. No, zasigurno se pitate zašto sam ja uopće došla na ovaj koncert kad očigledno također nisam oduševljena Solusom. Odgovor je jednostavan kao Mikijev refren: moja frendica je hipsterica! Lorena Biljan Loki |
