LOKI - GLAZBENA KRITIKA
18.03.2015., srijeda
BRKOVI, KIŠA METAKA, ŠANK @ Dom sportova, 07.03.2015.
|
Već ptice na grani pjevaju da zahvaljujući internetu danas nije nemoguće bendovima prikupiti masovnu publiku bez pomoći televizije, radija i velikih diskografa. Međutim, minorizira se činjenica da tim putem ne može ići svaki bend, već samo onaj čija se glazba odlikuje prvoloptaškom jednostavnošću sadržaja i forme na koju se masovna publika odavno pali. Šank, Kiša metaka, a osobito Brkovi su dio te priče. Krenimo redom... ŠANK?! Nad Šankom je kružio bauk sumnjivog političkog opredjeljenja što im je marketinški svakako bio vjetar u leđa. Kad sam vidjela izlog udruge BBB-ovaca u Draškovićevoj prekriven s pedesetak plakata za neki njihov davni koncert u Željezničaru i ja sam posumnjala da se radi o desničarskom bendu. Za one koje ne znaju, Željezničar je verzija Medike gdje nacional-desničarska svita nije na stranom terenu i koja se ne protivi ugošćivanju neonacističkih bendova. Ipak, čitajući internetom saznala sam da se Šank deklarira kao apolitičan bend. Ok, znači na njihove koncerte su pozvani svi od najljevijih do najdesnijih i bend se ograđuje od odgovornosti ako dođe do nasilja. To je čak pošteno, jer ga tekstovima ne potiču. Ali ako se anarhist i mjerač kukuruza sudare u pogu, pa dođe do krivih pogleda, može svašta uslijediti. Srećom, još nisam čula da je na Šanku ikad izbila masovna tučnjava. Vjerujem da nikada i neće, barem ne na osnovi političke polarizacije. Izgleda da njihovi apolitični koncerti drže sukobljene strane u tampon zoni. Dok svi jednoglasno pjevaju njihove himnične Oi! budnice, politička prepucavanja padaju u treći plan. Šank očigledno cilja na masovnu publiku, pa se ne želi eventualnim isticanjem svojih privatnih političkih uvjerenja bilo kojoj strani zamjeriti. Opet, za pohvalu je što su na koncertu u Čakovcu osudili mjerače kukuruza iz publike (što sam saznala iz recenzije Ujka Stanley-ja na Terapiji), što nam ostavlja prostora da vjerujemo kako im se privatni stavovi protive vrijeđanju ljudskog dostojanstva. Tekstovi uglavnom pronose parole huligansko-kvartovskog bratstva i jedinstva, a ponegdje se osjeća i muška čežnja za tim mistično-romantičnim „Zagrebom kakav je bio nekad“. Tematika ostaje na razini općenitog gdje puno sadržaja ostaje nedorečeno kako bi tekst dobio na pjevnosti. Više cijenim kad se o općenitom progovara kroz opisivanje specifičnih anegdota konkretnog pojedinca, po mogućnosti frontmana grupe. Ovako parole pojedu autorsku osobnost. Mnogi takav stil slave kao „jednostavnost bez nepotrebnog filozofiranja“. Ali „filozofiranje“ nije uvijek nepotrebno. I tko kaže da potrebno „filozofiranje“ nužno guši jednostavnost? Tko zna filozofirat, većini je razumljiv. Ali to nije lako. Lakše je ostati na razini parola, jer ako ništa drugo, zbog toga bi mnoge Šankove pjesme za 10 godina mogle ući u hrvatske punk rock klasike, a neki hitovi i puno prije u gažerski i tulumsko-rođendanski repertoar pjesama koje svi znaju. Ipak, moram priznati da me nije sram što sam se na koncertu ulovila da povučena masovnim singalongom pjevam „Grad je naš“ , iako ne vidim da se grad diže iz pepela, ne znam čija to pravila opet vrijede i što mi to pripada, a da nisam još uzela. I kako izgleda taj fantomski „ritam grada bez kompromisa“. Bez kompromisa s narodnjacima možda? Sumnjam. Vjerujem da dečki ne misle ništa loše, ali koji je smisao zaozbiljno propovijedati povratak grada rokerima na koncertu gdje se u polustadionskom ambijentu slavi simbioza rock'n'rolla i narodnjaka? Ali čini se da to više nikome nije važno. Jer, tko se još u ovom vremenu gdje su imperativi „kratko na brzinu!“ i „everything goes!“ ima živaca zamarati „sitnicama“ kao što su konceptualna dosljednost? Daj narodu da s razvodnjenom pivom u ruci viče „parole što strašno zvuče“ ili se pozdravi s prođom među masovnom publikom. To ionako nije ništa novo. Da se razumijemo, nije čak ni za osudu što pravovjerni punk rockeri poput Šanka dijele binu s Brkovima kojima je žanrovska pravovjernost predmet sprdačine. Čemu sve to kad je pravovjernost tek puka forma? Danas je ionako granica između mainstreama i alternative toliko propusna da je alternativu sve teže nazvati alternativom. Forma alternative je često narodnjak po sadržaju čak i kada nije eksplicitna kao kod Brkova. Oba benda slijede formulu distorzirane jednostavnosti, energičnosti i pjevnosti. Zato se njihova publika sve masovnije preklapa. To je ovaj koncert najeksplicitnije do sada iznio na vidjelo. Neka. Ja ionako uživam u masovnim veselicama bez obzira na sastav sudionika. Ali čudi me da među par tisuća ljudi u dvorani nema barem 200 onih koji će redovito pohoditi manje koncerte bendova koji nude više od parola i iza kojih ne stoje eminentne PR-agencije. Na „malim“ i jeftinim koncertima se škrtari, a za „velike“ i skupe nije izgovor: „sori, nemam para“. Dilema nije „za šank ili na Šank?!“, kad se odjednom ima za oboje. Polarizacija između bendova s publikom u sirotinjskom broju i onih s čitavim bogatstvom publike kao da prati porast ekonomskog jaza između bogatih i siromašnih gdje odumire srednja klasa. Pritom je ironično da su i bogatuni i sirotinja spremni izdvojiti veći novac za veći koncert. KIŠA METAKA Sa nabrijanim beatovima su me uspjeli na momente dobiti na body moving. Ništa spektakularno, ali i to malo što sam dala od sebe mogu zahvaliti greški ton-majstora koji im vokale nije dovoljno pojačao, pa se tekstovi nisu razumjeli. Jer ja iskreno u tekstovima Kiše metaka ne vidim ni humora ni pameti. Samo kišu nabacanih bedastoća bez stila i šarma. Onaj tko vidi suštu inteligenciju u ovome, očito nije (pozorno) slušao rane uratke TBF-a, Ede Maajke te El Bahateeja i bliske im pripadnike stare škole. Kad se fanovima ovakvih novoškolskih hip-hop hibrida to spočita, onda se brane argumentom: „ti ne shvaćaš da je to samo zajebancija!“. Nazovite me glupačom, ali meni njihovi pokušaji sprdanja gangsta-dilerske spike nisu nimalo duhoviti. Da prostite, smješniji mi je Sajo Gangsta, iako nikad nismo saznali da li je mentalno ograničen ili samo to glumi da bi nas podjebavao. Neki čak drže da su ovi likovi nosioci relevantne društvene kritike. Ako je „Konan“ najpametnija stvar Kiše metaka, ta ne pokosi slušatelje ni sa pola kritičkog streljiva kao najlošija stvar navedenih staroškolaca. Sve je to reciklaža već recikliranog materijala. Umjesto pravih metaka, oni pucaju ćorke. Ali činjenica je da ljudi ovo masovno puše poput neiskusnih srednjoškolaca koji se ufuravaju da ih shit opako puca, a zapravo im je diler podvalio plastelin. Sve nam to pokazuje da se kriteriji za ocjenu pametnog i smiješnog opako srozavaju. Alternativa sve masovnije popušta pred diktatom kriterija od strane mainstreama. Žalosno je da to pogađa i hip-hop, koji je uvijek više od punka, rocka i metala imao oštroumne tekstove kao pikov as u rukavu. A njima je teže progledati kroz prste jer su tekstovi okosnica takve muzike. Od njihovih novoškolskih sugrađana simpatičniji mi je Bore Balboa. On nema ambiciju biti društveni kritičar i piše opuštene rime ne shvaćajući samog sebe ozbiljno. Npr. njegova pjesma „Lito“ gdje se sprda od vlastite lijenosti tijekom fjake mi je duhovitija od cijele diskografije Kiše metaka. BRKOVI I dok su jedni alternativci gradili svoj imidž na ratovanju protiv cajki, drugi su svojevoljno poticali simbiozu rock'n'rolla i narodnjaka, bez da su ih neke menadžerske baje zvijezda Granda i Pink TV-a na to pištoljem tjerali. Nervozni poštar je bio prvi ex-yu bend koji je hard rock gitare i narodnjačko pjevanje eksplicitno izazvao na sudar svjetova. Prvi hrvatski narodnjački album s eksplicitnim elementima turbofolka napravio je stari splitski metalac koji je optužio Kinga Diamonda da je pokrao pjesme njegovog mladenačkog benda Witchcraft. Dok sam bila tinejdžerka, nije bilo čudo sresti pet godina starije metalce koji su pod normalno padali u trans pjevajući Vucinu „Volim piti i ljubiti“ kako bi malo predahnuli od svađe da li je bolji thrash metal od heavy-ja. I nije ih toga bilo sram, jer ipak to nije album Svetlane Ražnatović, nego kolege metalca. A i ta pjesma je bez greške pogodovala njihovoj adolescentskoj ufuranosti u opijanje i barenje po koncertima i slušaonama. Ipak, takvi pojedinci su početkom stoljeća bili ekscentrična manjina koja je izazivala podsmjehe ili zgražanje pravovjernih „true“ metalaca, iako su možda bili pioniri bunta protiv krute subkulturne pravovjernosti. Ali, desetak godina nakon eksplozije turbofolka u Srbiji, podjele na šminkere i alternativce još uvijek su se shvaćale donekle ozbiljno, pa nikakvo eksplicitno cajkarenje uz distorzije na tragu Nervoznog poštara nije moglo imati podršku šire mase. Ali zato je Vuco pod izgovorom da se vraća pravom rock'n'rollu preko Živog blata podvalio „poseljačenim“ rokerima i metalcima implicitno koketiranje narodnjačkog patosa sa distorziranim gitarama. To je bilo dovoljno da počne puniti klubove osrednje veličine alternativnom publikom. Par godina kasnije, Dubioza je zakačila slavu izazivajući koketiranje narodnjaka s dubom, a uskoro i SARS sa još očiglednijom eksploatacijom narodnjaka. Granice između mainstreama i alternative su se time znatno smekšale. Bilo je samo pitanje tko će napokon bez rukavica uzeti narodnjake pod okrilje alternative i time postaviti temelje za relativiziranje svake razlike između šminke i alternative. I eto ti Brkova! Tradicionalni alternativci Brkove uzimaju kao konačni dokaz da je rock'n'roll kapitulirao u ratu protiv narodnjaka. Ali zapravo je u suštini „seljaštvo“ u alternativi normalna pojava. Alternativa je po osobinama ljudi preslika mainstreama u malom. Omjer dobrih i loših te pametnih i glupih podjednak je u oba svijeta. Klinac prvo iz prosvjeda prema narodnjačkom kičeraju i mediokritetstvu postaje recimo punker. A onda razočaran ograničenošću i licemjerjem unutar subkulture počinje iz kontraprosvjeda koketirati s narodnjacima. I na pola puta nedoumice između alternative i mainstreama zaskoče ga Brkovi, koji su dovoljno punk da se ne osjeća kao krkan sa zlatnom kajlom na Jeleni Karleuši, a dovoljno folk da ga distanciraju od robovanja krutim pravilima punkerske sekte. Ipak, još uvijek nedovoljno mudri da mu muzikom ponude išta osim zabave s osjećajem cinične uzvišenosti nad oba svijeta. Ali, malo tko danas od glazbe traži opamećivanje i izoštravanje osjetila. Jer misle da su surfanjem po naslovnici fejsa pokupili svu pamet svijeta. I zato „Brkovi pale, Brkovi žare“. Ali više ne za sitne pare. Našli su najbolju moguću klijentelu za svoju muziku. Znači, u malom Domu sportova tisuće pankera, metalaca, rokera, repera i navijača rame uz rame jednoglasno pjeva - narodnjake. I još se diljem partera razbacuju kao đubrivo po vinogradu. Ovim koncertom je definitivno ovjeren nepisani dokument da su alternativci dobili svoje službene cajke. I to pod opravdanjem da zapravo slušaju metalizirane punkere koji se sprdaju od narodnjaka. Ali nema razloga da im distorzije daju za pravo umišljati kako se svojim činom uživanja mnogo uzdižu iznad pošasti turbofolka, jer i sami Brkovi su rekli u intervjuu da se oni od cajki ne sprdaju. Štoviše, priznaju da ih vole i ponose se činjenicom da ih mogu svirati bez znanja harmonike sa onim što imaju. Bez obzira što mi je njihova muzika tek podloga za jedan vid zabave, izuzetno cijenim što se ne prave finom alternativno-kulturnom elitom, nego nam sve karte odmah bacaju na stol seljačke gostione. Zato mogu otvoreno zvati sramežljive cajka-alternativce da izađu iz ormara, a hejterima bezobrazno spuštati da su licemjeri koji potajno slušaju cajke dok se prema vani diče da su pravi punkeri. Ipak se pola prašta onima koji priznaju da im je Sinan Sakić jednaki uzor kao Motorhead. Ako Brkovi u dogledno vrijeme počnu pjevati kako se goste kao kraljevi kavijarom, šampanjcem i kurvama u hotelu prije koncerta, njihovi fanovi im to neće uzeti za zlo, dok bi Dubioza ili SARS takvu „drskost“ mogli platiti gubitkom fanova. Brkovi jedino mogu postati omraženi ako odbace gitare i pređu na harmonike i sintesajzere. Ali čemu se gurati među zadnje u turbofolku kada mogu biti prvi u punkfolk wellnessu? Na nijemom video zidu su se izmjenjivale snimke Tuđmanovih govora, utrka traktora i seoskih veselica. Još su samo falili prizori sa Rakijade u Pranjanima da nas podsjete kako od nas očekuju samo krš i lom. I bez nacionalizma, naravno. U pauzama između pjesama Vedran Pehar Šemso ovog puta nije pokazao vedri duh, već je srao po svemu što ga okružuje. Da li je to bio pokušaj da ipak ubaci dozu društvene kritike kad su mu pjesme većinom o alkoholu, drogi i propalim vezama? Sumnjam. Zaključak svakog govora je bio da ga boli kurac za sve. Kada to nadrkano ponovi bezbroj puta bez da ga je itko išta pitao, onda i mene zaboli kurac što njega boli. U pretjerivanju se najviše istaknuo vrijeđajući fana sa invaliditetom koji se muvao pozornicom. Valjda je time iskušavao koliko daleko može ići u političkoj nekorektnosti, a da mu se ne uzme za zlo. I izgleda da fakat ima poziciju u kojoj će fanovi svako njegovo govno pojesti kao da je kolač od marihuane za izazivanje smijalice. Vrhunac lošeg cinizma je bio kad nam je dao 45 sekundi da izvrijeđamo Brkove, pa ga je na „tri, četiri, sad!“ cijela dvorana kobajage vrijeđala. „Kaj si frajer umišlja 'ko je?! Izvrijeđat ću ga kad ja hoću, a ne kad mi on dopusti!“, poentirala je moja sestra. Mnoge poznanice mi kažu da ne mogu slušati Brkove zbog seksizma. Kao papige ponavljaju feminističke mantre da im Brkovi prečesto poručuju da su kurve i seksualni objekti. Kad ih pitam: „pa tko tebi brani da liku koji te sjebao ili te gnjavi pjevaš da je kreten, seljačina, manijak, kurcoglavac i slično?“ ili „ti kao nikad u životu nisi zgodnog muškarca gledala samo kao kuronju?“, obično se odgovori svode na: „to nije isto“. Sve su one za ravnopravnost, ali vrijeđanje i objektificiranje muškaraca ne smatraju seksizmom. Sere mi se od toga. Ja sam navikla pucati od smijeha na sestrine žensko-šovinističke šale, pa bih bila licemjerna da se ljutim na muške. Zato mi mizoginične pjesme Brkova ne smetaju, kao ni masi žena u dvorani koje su ih znale napamet. Više sam istinske mizoginije doživjela od feministkinja u opiranju da me obrlate, nego od tipova sklonih lošim šovinističkim vicevima. Neseljačine od tipova mi u šali kažu da sam glupača iako to ne misle, a feministkinje kad me optužuju za „reakcionarstvo“ ili sažaljevaju kao „žrtvu patrijarhalnog kapitalizma“ ozbiljno misle da sam glupa. Nažalost, upoznala sam jako malo feministkinja sa smislom za šalu i bez potrebe da izmišljaju seksizam gdje ga nema. Kao što vidite, Brkovi otvaraju toliko tema da bih o njima mogla napisati seminarski rad. Ali treba negdje stati. Zaključci bi bili: 1) Ne treba se sramiti narodnjaka u bilo kojem pakovanju, jer u svakome od nas čuči bekrija koji žudi da ga se oslobodi. Uz jednostavnu muziku nije sramota povremeno pustiti mozak na pašu. Sramota je mozak ostaviti na paši. Bolje slušati narodnjake nego ljigave pop pajace tipa Žak i Grašo koji se pod izgovorom da su teški art guraju čak i u Lisinski. 2) Ne treba se tješiti da su narodnjaci zapakirani u alternativu naročito uzvišenija forma glazbe od turbofolka. Treba priznati da svaka muzika ima svoje cajke i da su nas one sedmog Marta ludo zabavljale. Barem neke. Jer ako stavite Šank, Brkove ili Kišu metaka na vrh glazbene piramide, propuštate se zainteresirati za čitavo bogatstvo manje eksponiranih, a sofisticiranijih bendova. Takvi nude mnogo više od stadionskih parola, kvazi gangsterizma i jebanja majki kurvama prokletim. Mnogi od njih svakodnevno nastupaju vašem gradu. Ako vjerujete Šanku da je grad vaš, imajte ih muda potražiti. Lorena Biljan Loki |
