srijeda, 10.05.2006.
PREDJEZIČNI TRENING OSOBA S DS
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
EDUKACIJSKO-REHABILITACIJSKI FAKULTET
ODSJEK ZA LOGOPEDIJU
KUŠLANOVA 59A
SEMINARSKI RAD IZ KOLEGIJA POREMEĆAJI GOVORA KOD OSOBA S MR I CP
PREDJEZIČNI TRENING OSOBA S DS
Nositeljica kolegija: prof. dr. sc. E. Farago
Studentica: Jelena Tomljenović
U Zagrebu, travanj, 2006.
SADRŽAJ
1. UVOD
2. PREDJEZIČNI PREDIKTORI KASNIJEG JEZIČNOG RAZVOJA
2.1. BRBLJANJE
2.2. RAZVOJ ZDRUŽENE PAŽNJE
2.3. LEKSIČKO RAZUMIJEVANJE
2.4. SIMBOLIČKA I KOMBINATORIČKA IGRA
3. RAZVOJ DJETETA S DS
3.1. SENZOMOTORNI RAZVOJ
3.2. DISKRIMINACIJA ZVUKOVA
3.3. BRBLJANJE I PERCEPCIJA GOVORA KOD DJECE S DS
3.4. INTERAKTIVNO BRBLJANJE
3.5. SIMBOLIČKO BRBLJANJE
3.6. POTVĐENA JE HIPOTEZA DA RAZVOJ DJECE S DS KASNO
3.7. PLAN RADA
3.8. OPĆENITA PROCIJENA VJEŠTINA
4. PREDJEZIČNI TRENING OSOBA S DS
4.1. USPOSTAVLJANJE RECIPROČNE VEZES DJETETOM
4.2. POTICANJE I STIMULIRANJE AUDITIVNE I VIZUALNE PERCEPCIJE
4.3. NJEGOVANJE NEVERBALNE KOMUNIKACIJE I GESTOVNE IMITACIJE
4.4. POTICANJE BRBLJANJA
4.5. NJEGOVANJE OSNOVNOG ZNANJA O NEPOSREDNOJ OKOLINI
4.6. POTICANJE SIMBOLIČKE IGRE
4.7. SMANJENJE USNE HIPOTONIJE I OROFACIJALNE DISFUNKCIJE
5. ZAKLJUČAK
1. UVOD
Smatram da je u samom uvodu najvažnije naglasiti važnost i razloge za ranu intervenciju kod djece tj. osoba s DS.
U Belgiji je rana intervencija definirana kao suportivne aktivnosti usmjerene djetetu i njegovoj obitelji te kao tehnička pomoć koja treba biti zastupljena od prvih mjeseci djetetovog života do 6 god.
U Norveškoj je nužno osigurati prospekt o ranoj intervenciji DS. Glavni razlozi su:
• U industrijaliziranim zemljama DS se dijagnosticira prije rođenja djeteta što omogućava djelovanje čim se djete rodi.
• Ne samo da je moguće rano intervenirati nego je i preporučljivo ukoliko želimo da djete s DS postigne najbolje moguće rezultate koji se odnose na brojne aspekte njegovog razvoja.
Razvoj većine kognitivnih i jezičnih sustava i podsustava je kumulativan. To znači da će se bilo koje stjecanje i poboljšanje prve faze razvoja pozitivno odraziti na druge te na krajnji domet koji će djete postići.
• Budući da većina znanstvenika danas smatra da postoji kritičan i osjetljivi period za usvajanje osnovnih vještina (među njima i jezika) i budući da je maturacija u interakciji sa životnim iskustvom i osjetnim imputom još važnije postaje planiranje rane intervencije koja bi djetetu s DS osigurala i pružila mogućnost da se razvije brže i bolje.
(prema: Rondal, J. A.(2005): Longitudinal language intervention in Down Syndrome, University of LIEGE, BELGIUM www.uth.tmc.edu/.../institute/2005/Longitudinal%20language%20intervention%20in%20Down%20syndrome.ptt)
2. PREDJEZIČNI PREDIKTORI KASNIJEG JEZIČNOG RAZVOJA
(prema: Ljubešić, M., Može li se predvidjeti jezični razvoj prije negoli dijete progovori
www.neuroling.hiim.hr/jezicnirazvoj.pdf)
Znatno prije negoli dijete progovori moguće je pratiti razvoj kognitivnih i komunikacijskih pretpostavki za jezični razvoj. U odsutnosti ili manjkavom razvoju tih bitnih pretpostavki za jezični razvoj možemo predvidjeti atipičnu krivulju jezično-govornog razvoja. Ove su spoznaje od izuzetne važnosti za kliničku primjenu jer se na njima temelji rana tj. pravodobna dijagnostika, terapija i savjetovanje.
Poznavanje ranih pretpokazatelja jezično-govornih poremećaja važno je iz najmanje tri razloga: (1) zbog rane identifikacije poremećaja i pravovremene terapije i savjetovanja (2) zbog prevencije nadograđujućih smetnji (3) zbog redukcije roditeljske neizvjesnosti.
Stručnjaci znaju da neke medicinske dijagnoze govore o potrebi rane logopedske dijagnostike i tretmana – kao u slučaju fragilnog X-sindroma, Downovog sindroma, oštećenja sluha, mozgovnih lezija i dr.
McCathren, Warren i Yoder (1996) temeljem analize istraživanja izdvajaju 4 varijable koje su usko povezane s kasnijim jezičnim razvojem i koje ga neovisno predviđaju. Njihov set prediktora sadrži tri kompone predverbalne komunikacije dok je četvrti prediktor vidljiv iz razvoja igre. Ovamo spadaju: (1) brbljanje (2) razvoj združene pažnje (3) leksičko razumijevanje i (4) kombinatorička i simbolička igra.
2.1 BRBLJANJE
Razvoj djetetove vokalizacije ide kroz stadije koji pokazuju jasnu progresiju prema sposobnosti izvođenja dobro oblikovanih, pravom govoru sličnih ritmičkih jedinica tzv. kanoničkih slogova.
Vegetativno glasanje, kao npr. zijevanje, plač, smijeh, stenjanje i sl. mogu imati značajnu komunikacijsku funkciju, ali nisu prediktivni za kasniji jezični razvoj.
Razvoj vokalizacije od fonacijskog do kanoničkog stadija i njegovo prognostičko značenje za govorno-jezični razvoj istraživao je Oller i sur. (1885, 1998,1999). Faze razvoja podijelio je u:
(1) Fonacijsku ( 0-2 mj; dijete se glasa kvazi vokalima i glotalima) - Kvazi vokali se proizvode normalnom fonacijom, a razlikuju se od vokala u tome što je vokalni trakt prilikom njihova izvođenja pasivan tj. bez pomicanja jezika, usana i oblikovanja rezonantnih prostora, što je tipično za izvođenje vokala u prirodnim jezicima.
(2) Stadij primitivne artikulacije ( 2-4 mj; dijete guče) - U stadiju primitivne artikulacije uz normalnu fonaciju dijete ima aktivan supraglotalni trakt i to se čuje kao gukanje. U gukanju dojenčad na primitivan način artikulira.
(3) Stadij proširenja ( 4-7 mj; vokali i marginalno brbljanje) - U stadiju proširenja vokali nalikuju pravim vokalima jer djete aktivno koristi rezonatne mogućnosti vokalnog trakta i zatvarajući vokalni trakt proizvodi nešto slično konsonantima, dakako uz normalnu fonaciju. Primitivni slogovi nazivaju se marginalno brbljanje, a od pravih kanoničkih slogova razlikuje ih odsustvo brzog prijelaza od «konsonanta» prema «vokalu».
(4) Kanonički stadij ( oko 7. i 10 mj. i odlikuje se dobro oblikovanim slogovima) -Istraživanja su pokazala da je pojava kanoničkog brbljanja relativno malo ovisna o okolinskim uvjetima (Oller i sur, 1995), ali isto tako je odgođena pojava kanoničkog glasanja upozoravajući znak za kasniji jezično-govorni razvoj (Oller i sur. 1999).
Smatra se da prognostička valjanost kanoničkog brbljanja za kasniji jezični razvoj leži u neurološkom funkcioniranju koje mu je u osnovi i u posebnom tipu odgovora koji kanoničko brbljanje izaziva u roditelja. Naime, zbog fonološke sličnosti kanoničkog sloga s riječima roditelji na njih reagiraju kao na riječi i sustavno im pridaju značenje te tako kreiraju posebne okolnosti za jezični razvoj.
2.2. RAZVOJ ZDRUŽENE PAŽNJE
Združena pažnja je završnica dugog procesa koji je započeo interakcijama dojenčeta licem u lice s odraslom osobom odmah po rođenju i početna točka u komunikaciji o vanjskom svijetu (Tomasello i sur. 1998). Njen naziv dolazi otuda što dijete združuje svoju pažnju s pažnjom odraslog u istom predmetu, osobi ili situaciji (trijadička interakcija). U osnovi manipuliranja pažnjom drugoga je spoznaja da je drugi intencijsko biće te da se na njegove intencije može djelovati. Negdje iza 9. mj. života dojenčad postaje sposobna da na poseban način sudjeluje s okolinom. Ta se nova sposobnost naziva združena pažnja, a manifesrira se u sljedećim ponašanjima: (1) u sposobnosti sljeđenja tuđeg pogleda ili gesta pokazivanja (2) u različitim načinima kako dijete skreće pažnju odraslih na željene aktivnosti (3) djete donosi predmet i pokazuje ga odrasloj osobi samo sa željom da posijeli iskustvo. Združivanje pažnje tj. sposobnost koordinacije svoje pažnje s pažnjom odrasle osobe na istom predmetu, osobi ili radnji nužno je da bi dijete moglo otkriti na što se odnose riječi koje odrasli pritom izgovaraju. Istraživanja Tomasella i Todda (1983) pokazala su da kad su dijade majka-jednogodišnje dijete sadržavale više epizoda sa združenom pažnjom, djeca su imala opsežniji (bogatiji) riječnik s 18 mjeseci.
2.3. LEKSIČKO RAZUMIJEVANJE
Razumijevanje riječi koje dijete učestalo sluša prethodi u urednom razvoju produkcije riječi. Pritom valja upozoriti na razliku između situacijskog i jezičnog razumijevanja kojeg roditelji u načelu nisu svjesni te izjednačenju ove dvije vrste razumijevanja. Samo jezično razumijevanje je prediktivno za kasniji jezični razvoj. Djeca koja ne govore, a razumiju temeljni leksik imaju puno bolju prognozu negoli djeca koja niti razumiji niti govore.
2.4. SIMBOLIČKA I KOMBINATORIČKA IGRA
Poznati razvojni psiholog Piaget je specificirao razvojni kontinuum koji sadržava tri vrste igre s predmetima. Prva, istraživačka (udaranje, trešnja ili stavljanje predmeta u usta) traje otprilike godinu dana. Sljedeći tip igre je kombinatorička igra koja podrazumijeva dovođenje predmeta u međusobne odnose, najčešće funkcionalne npr. stavljanje lutke u auto, građenje kula i sl. Treći tip igre je simbolička igra koja se javlja tijekom druge godine života i prepoznaje se u tome da dijete uzima jedan predmet da bi mu repreztentirao neki drugi npr. list papira može biti tanjur, olovka puška i sl.
Veći broj istraživanja pokazao je pozitivnu korelaciju između kombinatoričke igre i jezičnog razvoja kako za djecu urednog razvoja tako i za dijecu s teškoćama u razvoju. Općenito viša razina kombinatoričke igre prediktivna je za višu razinu receptivnog jetzika, a raniji ulazak u fazu kombinatoričke igre obično je povezan s ranijom pojavom govora (Bloom, 1993).
Ozbiljan zastoj u progresiji igre najčešće je uzrokovan zastojem u razvoju simboličkih sposobnosti, kao i u razumijevanju odnosa sredstvo cilj. To je psihološki supstrat prognostičke valjanosti kombinatoričke i simboličke igre za jezični razvoj.
3. RAZVOJ DJETETA S DS
U ovom dijelu seminarskog rada reći ću nešto o senzomotornom razvoju, diskriminaciji zvukova, brbljanju i percepciji govora, interaktivnom i simboličkom brbljanju kod djece s DS. Ovi aspekti razvoja djeteta s DS preuzeti su iz članka Rondala (2003).
(prema: Rondal, J. A; Buchley, S. (2003): Speech and Language Intervention in DS, Whmr Publisher Lth, London)
3.1. SENZOMOTORNI RAZVOJ KOD DS
Rezultati neuroloških istraživanja pokazali su hipotoniju i abnormalnosti u ranim refleksima i automatizmima kod djece s DS.
Oni uključuju palmarni refleks ili ručno hvatanje, plantarni refleks ili hvatanje nožnim prstima, Landaovu reakciju, Morov refleks ili refleks grljenja te refleks automatskog hodanja. Ne nestajanje tih ranih refleksa i reakcija kada bi oni trebali nestati zajedničko je i uočeno kod djece s DS.
Motorički razvoj obično kasni uslijed kongenitalne hipotonije. Intelektualne poteškoće su obično pridružene i povezane s generaliziranom hipotonijom (Paine, 1963. Problemi u motoričkom razvoju kod djece s intelektualnim poteškoćama mogu kasnije utjecati na kašnjenje ranog kognitivnog razvoja do mjere koja barem djelomično ovisi o pomicanju u bliskoj fizičkoj okolini, manipuliranju predmetima, shvaćanju i djelovanju na događaje te veze između ljudi i predmeta, predmeta i predmeta i osobe i osobe. Piaget (1936,1937) tvrdi da je znanje male djece određeno uvjetima senzomotornih impresija koje bliski predmeti ostavljaju na njih i motoričkim prilagođavanjem koje ti predmeti zahtjevaju.
3.2. DISKRIMINACIJA ZVUKOVA
Do kasnog fetalnog života slušni mehanizmi su dobro razvijeni. Fetus ima kapacitet i sposobnost percipiranja zvukova iznad 60 ili 70 dB osobito zvukova niskih frekvencija (također i one propuštene kroz vibraciju kostiju).
Vizualni mehanizmi su manje razvijeni kod rođenja od slušnih. Djeca rođena u terminu mogu vizualno slijediti predmet srednje veličine koji se lagano pomiće. Osjetljivi su na obrise i slike predmeta već nekoliko dana od rođenja. Mijelinizacija vizualnih vlakana nije dovršena do nekoliko mjeseci nakon rođenja i usvršavanje sposobnosti da se precizno fiksira neki predmet i da se vide detalji odvija se do oko 6. mj. života.
Kao rezultat prenatalnog i perinatalnog razvoja djeca koja se uredno razvijaju pokazuju ranu diskriminaciju glasa i govora svojih majki pod uvjetom da je on normalno intoniran. Ako se od majke traži da čita rečenice unazad dijete više ne prepoznaje glas svoje majke.
Mala djeca koja se uredno razvijaju mogu razlikovati materinski jezik (udvostručiti osjećaj za opažanje onog jezika kulturne sredine koji prvi čuju i materinski jezik) od bilo kojeg drugog jezika koji im se prezentira. Mehler i sur. (1987) su prikazali nasumce izabrane sekvence uzoraka govora Ruske i Francuske novorođenčadi stare 4 dana u trajanju od 15 sek. Sva djeca mogu pouzdano razlikovati materinski jezik od stranog jezika. Takvo diskriminativno postignuće zasniva se na analizi prozodijskih osobina i specifičnih ritmičkih karakteristika jezika. Bebe mogu razlikovati dva jezika samo ako im je jedan od ta dva već poznat. Ova zapažanja znače da su djeca od rođenja na dalje osjetljiva na prozodijske karakteristike onoga što će se kasnije prepoznati kao rečenice koje pripadaju jeziku njegove zajednice.
Najčudesniji je kapacitet male djece da zamijete slogove. Slogovi igraju važnu ulogu u govornoj percepciji u mnogim jezicima. Slogovi se obično razlikuju bolje i s kraćim trajanjem vremena za odgovor od fonema (Savin & Bever, 1970). Mala djeca mogu razlikovati slogove u naizmjenično prazentiranom ustrojstvu konsonant-vokal-konsonant (kao npr. pas i bas). Mala djeca mogu pouzdano razlikovati slogove skraćene na podražaj od 30 sek. dok odraslima treba 20 sek.
Obrada sloga u materinskom jeziku zahtjeva minimalno dodatnog učenja starijeg djeteta.
U ranim 1970-im istraživanje Eimasa i sur. (1971) otkrilo je da mala djeca percipiraju jezične glasove na kategorijalan način kao i odrasli (jezični glasovi se opažaju na diskontinuiran način, glasovi čine kontinuirane serije). Vodeći se za njegovim istraživanjima istraživanja pokazuju da su djeca stara 1 mj. potencijalno osjetljiva na akustičke karakteristike između mnogih glasova koji postoje u prirodnim jezicima. Npr. novorođenčad je sposobna razlikovati konsonante na osnovi mjesta artikulacije (kao npr. p, t, k), načina artikulacije (kao npr. p, f) i oralne vokale (kao npr. a, i, u).
Ukupna diskriminativna sposobnost novorođenčeta za govorne zvukove postepeno se smanjuje kroz prvu godinu života osim za one foneme koji su karakteristični za jezik njegove zajednice (ili jezike u multijezičnim situacijama). Npr. Japanske bebe mogu razlikovati glasove «r» i «l» dok starija djeca i odrasli više ne mogu pošto ti fonemi ne postoje u njihovom jeziku. Iznesena su brojna longitudinalna istraživanja (Werker i sur. 1981; Waker i Tees 1984) i sva pokazuju smanjenje diskriminativne sposobnosti za fonološke razlike koje ne postoje u materinskom jeziku te da je ona uspostavljena sa oko 10-12 mj. Postepeni gubitak osjetljivosti na fonemske kontraste koje nisu čuli čini se da je kognitivna i/ili se odnosi na pažnju, ali nije neuro-senzorna. U istraživanjima Besta i sur. (1988) pokazalo se da kod starije djece nema smanjenja osjetljivosti za one glasove i kontraste koji nisu potencijalni konkurenti fonemima materinskog jezika. Prema kraju prve godine gube se samo oni glasovi i kontrasti koji djele jednu ili više dimenzija sa materinskim fonemom. Starija djeca i odrasli i dalje mogu ispravno razlikovati ostale glasove i kontraste koji nisu jednaki ili akustički bliski materinskom jeziku.
Može se zaključiti da tokom prve godine postoji receptivna specijalizacija koja je usmjerena na uspostavljanje optimalne diskriminacije fonema materinskog jezika. Ta specijalizacija utemeljena je na statističkoj osnovi. Učestalost pojavljivanja fonema u jezicima raste prema centralnom dijelu lingvističkih kategorija koje se češće koriste u tom jeziku. Što se manje dati repertoar vježba niža je učestalost pojavljivanja glasova bliskih osnovnim fonemskim kategorijama. To objašnjava zašto bebe postupno ignoriraju one glasove koji nemaju diskriminativnu vrijednost u jeziku njihove zajednice.
3.3. BRBLJANJE I PERCEPCIJA GOVORA KOD DJECE S DS
Kakav je predjezični razvoj kod djece s DS u usporedbi s predjezičnim razvojem djece koja se uredno razvijaju?
Po ovom pitanju nema baš puno podataka, ali postoje neke indikacije. Dodd (1972) i Oller i Smith (1981) sugeriraju da su glasovi u brbljanju uglavnom slični u karakteristikama i obilježjima kod djece koja se uredno razvijaju i djece s DS. Parametri kao što su broj produciranih vokala i konsonanata, broj ne govornih zvukova, varijante konsonanata i vokala, dužina samoglasničkih i konsonantskih iskaza i općeniti ciljevi koji se odnose na razvoj individualnih konsonanata i samoglasnika ne razlikuju se kod ove dvije grupe djece.
Slogovna struktura može biti problematičnija kod djece s DS. U suprotnosti sa ranijim indikacijama Smitha i Ollera (1981) i Ollera i sur. (1997) koji su istražili i našli da reduplicirano brbljanje kasni te da je manje stabilno kod djece s DS kasnji autori zapazili su da je početak redupliciranog brbljanja djece s urednog razvoja sa oko 6 mj. kod kuće i 9 mj. u laboratorijskim istraživanjima nasuprot 8 i 10 mj. kod djece s DS. Razlike između rezultata Lyncha i sur. (1997) i Smitha i Ollera (1981) mogu biti uzrokovane učestalošću kontakta između istraživača i ispitanika.
Reduplicirano brbljanje može biti razlikovni prethodnik za značajniji govor. U istraživanju Lyncha i sur. (1997) dob početka redupliciranog brbljanja procjenjena na temelju izvještaja roditelja bila je značajno povezana sa uspjehom djece s DS u dobi od 27 mj. (kronološka dob) na Ranoj-Socijalno-Komunikacijskoj Skali (Early Social-Communication Scales; Mundy i sur. 1984). Te skale imaju prediktivnu vrijednost za klasniji razvoj verbalne komunikacije.
Čini se da DS negativno utječe na razvoj ekspresivnog govora već u prvoj godini života. Moguće objašnjenje za kašnjenje djece s DS u razvoju kanoničkog sloga i redupliciranog brbljanja je kašnjenje maturacije, opća hipotonija pri rođenju i sljedećim mjesecima djetetovog života i blagi umjereni konduktivni gubici sluha koji su česti kod djece s DS. Kroz vrijeme (osobito u prvoj polovici druge godine) i unatoč značajnim individualnim razlikama djeca s DS povećavaju svoju produkciju samoglasnika i kanoničkih CV (konsonant-vokal) slogova što ukazuje na bolju koordinaciju artikulacijskih pokreta i smanjenu produkciju kvazi vokala i predkanoničkog sloga (Steffens i sur. 1992).
Postoji nekoliko sistematičnih istraživanja i podataka o percepciji govora kod beba s DS i njegovom razvoju u usporedbi s razvojem beba koje se uredno razvijaju. Eilers i sur. (1985) smatraju da postoji mogućnost da su djeca s DS ograničena u opažanju razlika mjesta artikulacije u dobro oblikovanim slogovima. Problem s brzinom auditivne obrade jedan je od mogućih razloga da je tome tako. Zaista kada su slogovi usporeni i onda prezentirani djeci s DS kroz sintezu akustičkog podražaja u istraživanju Eliersa i sur. (1985) djeca s DS su pokazivala bolje rezultate. Potrebno je više istraživanja ovih aspekata predjezičnog razvoja kod djece s DS. Treba znati točan kapacitet koji se odnosi na rano prepoznavanje majčinog glasa i materinskog jezika, osjetljivost na prozodijske i ritmičke elemente jezika odraslih, predkanonički i kanonički slog i povezane govorne strukture kao i to kako teče razvoj tih sposobnosti kroz vrijeme kod beba s DS.
3.4. INTERAKTIVNO BRBLJANJE
Već sa 3 mj. predjezično glasanje može pokazati temeljne specifične karakteristike označenih iskaza (Lynch i sur. 1997). Predjezični način izražavanja definiran je kao isprekidano brbljanje koje traje oko 3 sek, a okarakterizirano je ritmom i strukturom koja kasnije naglašava govor (npr. zadnji slog u iskazu traje duže nego drugi slogovi što se može interpretirati kao unaprijed zorno predočena organizacija izmjena uloga (turn-taking)). Bebe s DS stare od 2 do 12 mj. koje su proučavali Lynch i sur. (1997) pokazale su istu ritmičku organizaciju predjezičnih iskaza kao djeca urednog razvoja, ali njima je trebalo više vremena da završe te predjezične iskaze (prosječno 5 sek. više). To što njima treba više vremena može se objasniti time što majke i njihova djeca s DS češće simultano volaliziraju (Jones 1997; Buckhalt i sur. 1978; Berger i sur. 1983).
Djeca s DS se predjezično sporije razvijaju. Trebamo točno odrediti u čemu i zašto se njihov razvoj razlikuje od onog djece urednog razvoja. Predjezične iskaze treba oprezno istražiti jer nam oni mogu omogućiti da saznamo više o glasovnoj razmjeni iskaza koji će onda doprinjeti razvoju veće povezanosti između beba i ljudi iz njihove okoline posebno majki. Te veze mogu biti neophodne za razvoj komunikacije.
3.5. SIMBOLIČKO BRBLJANJE
Djeca urednog razvoja proizvode žargonsko brabljanje (sekvence brbljanja bez značenja koje zvuče kao rečenice jer reproduciraju «kopiraju» intonalne strukture govora odraslih). Javlja se s oko 12-14 mj. (Petitto i Marentette, 1991). U otprilike isto vrijeme djeca koja se uredno razvijaju počinju proizvoditi specifične glasove ili sekvence glasova koji označavaju predmete, osobe ili sugeriraju na način radnje. Halliday (1975) pratio je svoga sina Nigela i tako osigurao primjer ove faze npr. dječak je imao dva rana glasovna zahtjeva za združenu pažnju koje je izražavao iskazom «let's». Taj iskaz značio je «let's go for a walk» i «let's draw a picture». Prvi je izražavao polaganom vibracijom glasnica, drugi je glas u početku vjerojatno bio imitacija riječi «draw», a kasnije češće «bow-wow» što je u orginalu značilo «let's draw a dog», ali onda je generaliziralizirano u smislu «let's draw a picture». Ranije u njegovom vokalnom razvoju dječak je tipično komentirao u prisutstvu letenja aviona iznad njega sa glasom koji je bio njegova imitacija buke aviona.
Poanta je da u ovoj fazi djete razvija privremeno čvrstu vezu između nekih glasova i značenja. Ta značenja obično nisu nešto što se može jednostavno protumačiti u terminu jezika odraslih. Oni se odnose na dječju percepciju događaja ili predmeta i djete pokušava označiti te percepcije kroz korištenje glasovnih zvukova. Carter ( 1978) je potvrdila Hallidayovo mišljenje u longitudinalnoj analizi komunikacijskih ponašanja djece između 12-24 mj. Primjetila je mnogo primjera fonematski stabilnih glasanja koji sadrže elemente značenja. Golinkoff (1983) je naglasio interaktivnu prirodu tih vokalizacija. Predočila je ulogu koju imaju majke tj. njihova interpretacija dječjih protoriječi i odgovarajući proces «dogovaranja značenja» koje zauzima mjesto između partnera u ovakvim interakcijama.
Dostupno je nekoliko sustavnih istraživanja o ovom razvoju djece s DS. Čini se da stalnost objekata i senzomotorički intelektualni razvoj kasne kod te djece u skladu s njihovim kognitivnim poteškoćama. Wishart (1993) je analizirao individualan razvojni profil izrađen na temelju longitudinalnih istraživanja ranog kognitivnog razvoja djece s DS. Pronađeno je da dob početnog obogačenja faze koncepta predmeta zaostaje samo nekoliko mjeseci za kontrolnom skupinom ispitanika. Ciccheti i sur. (1987) pronašli su malo kašnjenje u razvoju stalnosti predmeta kod djece s DS. Rast i sur. (1995) suprotno njima signaliziraju značajno kašnjenje. Djeca urednog razvoja u njihovom istraživanju dosegla su visok stupanj stalnosti predmeta sa oko 8-12 mj. što je u skladu s urednim razvojem, dok su djeca s DS dosegla taj stupanj s 20-43 mj. Oni smatraju da je u istraživanjima koja govore o malom kašnjenju u razvoju stalnosti predmeta kod djece s DS to rezultat vježbe odnosno ponovljenog testiranja djece. Potpora toj hipotezi je da nakon promjene uobičajenog redoslijeda zadataka testa djeca s DS više nisu pokazivala tako dobre rezultate.
3.6 POTVRĐENA JE HIPOTEZA DA RAZVOJ DJECE S DS KASNI
(prema: Rondal, J. A.(2005): Longitudinal language intervention in Down Syndrome, University of LIEGE, BELGIUM www.uth.tmc.edu/.../institute/2005/Longitudinal%20language%20intervention%20in%20Down%20syndrome.ptt)
Istraživanja u zadnjih 25 god. su potvrdila da kod djeteta s DS razvoj koji se odnosi na motoriku, kogniciju, emocije i afektivne aspekte, socijalizaciju i jezik slijedi iste sekvence koraka i faza kao kod djece urednog razvoja.
Odgovor na pitanje postavljeno prije mnogo godina « Je li razvoj koj DS usporen (i nepotpun i nedovršen) ili različit od urednog razvoja» je da on KASNI.
Predjezični razvoj odnosi se na veći dio prvih 18 mj. života djeteta koje se uredno razvija. Isti razvoj je produžen kod djece s DS i odnosi se na prvih 2 ili 3 godine života.
To ima važne implikacije za intervenciju.
Činjenica da razvoj kod DS «kopira» odnosno da je on «kopija» urednog razvoja, ali da je distribuiran drugačije u vremenu i eventualno nedovršen (krajnji stupanj razvoja koji oni dosegnu razlikuje se od osobe do osobe – određuje ga interakcija između prirođenih i iskustvenih faktora) nadomješta se s:
1) točnim planom rada
2) osjetljivom shemom za određivanje efikasnosti intervencije
3.7. PLAN RADA
Uredan razvoj «automatski» nam daje korake koje trebamo slijediti i poštivati kroz našu intervenciju u pravilu da bi što je više moguće ubrzali prelaženje djeteta s DS iz faze A u fazu B, C itd. koje uzimaju u obzir redoslijed faza razvoja u datom slučaju (npr. ovdje je to redoslijed faza razvoja kod usvajanja jezika).
4. PREDJEZIČNI TRENING OSOBA S DS
(prema: Rondal, J. A; Buchley, S. (2003): Speech and Language Intervention in DS, Whmr Publisher Lth, London)
Sada je jasno da je dječja vokalizacija kontinuirana, ali sa kasnijim razvojem govorenog jezika. Hipoteze o diskontuninuitetu koje je predložio Jakobson (1941, 1968), Lenneberg i sur. (1965) i Lenneberg (1967) po kojima predjezična vokalizacija (glasanje) nema direktnu vezu s daljnjim jezikom i da ona samo objašnjava neurofiziološku maturaciju organa (govornog aparata) više nema uvjerljivih zastupnika. Čini se suprotno da za djecu koja se normalno razvijaju (urednog razvoja) fonemske karakteristike brbljanja ustraju u ranu produkciju riječi i djeluju na izbor ranih riječi (Kent i Miolo, 1995). Predjezičnom razvoju nedvojbeno treba dati više pažnje jer nam on može objasniti zašto početak konvencionalnog jezika izrazito kasni kod djece s DS (Mundy i Ssheinkopf, 1998). Unatoč ograničenim informacijama koje su dostupne već je moguće odrediti brojne aktivnosti koje mogu poboljšati predjezični razvoj djece s DS. One se mogu klasificirati u sljedeće faze:
1) uspostavljanje recipročne veze s djetetom (između djeteta i skrbnika posebice majke)
2) poticanje i stimuliranje auditivne i vizualne percepcije
3) njegovanje neverbalne komunikacije i gestovne imitacije
4) poticanje brbljanja
5) njegovanje praktičnog znanja o neposrednoj okolini
6) poticanje simboličke igre
7) smanjenje usne hipotonije i orofacijalne disfunkcije
4.1. USPOSTAVLJANJE RECIPROČNE VEZE S DJETETOM
Recipročna veza između odrasle osobe i djeteta prva se treba uspostaviti jer ona uvjetuje sve ostale stupnjeve djetetovog razvoja. Recipročno znači da djete signalizira svoje potrebe, a roditelji u takvoj interakciji reagiraju na djetetove potrebe vodeći brigu o njima. Partner koji inicira komunikaciju u ovakvoj interakciji izvodi to s namjerom da izmami reakciju od druge osobe koja je u paru (dijadi), a druga osoba reagira na ponašanje prve. Uspostavljanje recipročne veze između djece s DS i njihovih roditelja kasni tj. pomaknuto je (produženo) u vremenu i potrebno je posvetiti više pažnje da se ona razvije i potrebna je pomoć da se ubrza.
Dnevne aktivnosti ili rutine kao što su hranjenje, presvlačenje, oblačenje i kupanje optimalno su prikaladne za uspostavljanje i jačanje recipročnih veza između skrbnika i djeteta. One također doprinose uspostavljanju postojanih odnosa o prostoru i vremenu u djetetovom stvaranju slike svijeta oko sebe.
Djeca s DS često pokazuju manju učestalost vokalnih i nevokalnih zahtjeva (Mundy i Sheinkopf, 1998). Njima je potrebno više stimulacija njihove socijalne okoline da izraze sebe i da postanu aktivniji u dijadičkim odnosima, a kasnije postepeno u trijadičkim interakcijama (združena pažnja) i ostalim interakcijama koje uključuju više od jedne osobe.
4.2. POTICANJE I STIMULIRANJE AUDITIVNE I VIZUALNE PERCEPCIJE
Kod djece s DS važno je unutar prve godine života provjeriti oštrinu vida i eventualan stupanj oštećenja sluha što je to ranije moguće odnosno što nam ranije to dopuštaju tehničke mogućnosti koje su nam na raspolaganju. Točna informacija koju dobijemo od pedijatra koristit će nam da odredimo intenzitet i raspon frekvencija stimulativnih poticaja koje djete s DS može percipirati. Postoje brojne aktivnosti koje roditelji mogu raditi sa svojim djetetom s DS s ciljem povećanja osjetljivosti fizičke dimenzije djetetove neposredne okoline. Važno je vježbom naučiti djete da gleda određene osobe, predmete ili oblike, perceptivno ih analizira i slijedi njihovo pomicanje u prostoru. Združena pažnja ima veliku važnost u tome da djete nauči istražiti bitne djelove svoje okoline. Ona nije data rođenjem nego se uči, a kod djeteta s DS razvoj združene pažnje obično kasni. Postoje velike interindividualne razlike u razvoju združene pažnje kod djece s DS.
Auditivnim treningom u kojem se koriste zvukovi različitih frekvencija koje mogu proizvoditi predmeti iz djetetove neposredne okoline i tako stimulirati djete i senzibilizirati ga na akustička svojstva predmeta mogu kod djece s DS razviti sposobnost auditivne diskriminacije.
Važno je i preporuča se da se roditeljima da opsežna informacija o tome kako može poticati sposobnost auditivne diskriminacije kod svog djeteta i ukoliko je moguće to mu praktično pokazati kako bi roditelji sami potpomogli predjezični razvoj svog djeteta s DS.
4.3. NJEGOVANJE NEVERBALNE KOMUNIKACIJE I GESTOVNE
IMITACIJE
Važno je da roditelji i skrbnici prepoznaju i učvrste ekspresiju i komunikacijske pokušaje svoga djeteta s DS jer su oni dio puta prema brbljanju , glasovnoj, a kasnije i jezičnoj ekspresiji.
U danima nakon rođenja skrbnici trebaju uspostaviti vizualni i tjelesni kontakt s djetetom s DS, razgovarati s njim s ciljem ostvarivanja osjećajne komunikacije u kojoj će se djete osjećati sigurno i voljeno.
Odrasla osoba treba dodirivati djete, brinuti se za njega, uspostaviti kontakt licem u lice, smijati se itd. Djete treba kroz takvu komunikaciju što je prije moguće shvatiti kakav utjecaj na svoju socijalnu okolinu ono može ostvariti plačem, pokretima tijela i gestama.
Odrasla osoba treba ohrabriti i podupirati djete da nauči izraziti svoje osjećaje i da komunicira sa svojom okolinom koristeći gestu kroz imitaciju koja ide od imitacije facijalne ekspresije odraslih npr. otvaranje i zatvaranje usta, plaženje jezika, zatvaranje očiju itd. i da od ovih jednostavnijih postepeno prijeđe na složenija ponašanja koja više nisu direktno povezana s licem i tijelom.
4.4. POTICANJE BRBLJANJA
Može se razlikovati nekoliko glavnih faza u razvoju brbljanja kojese također odnose i na razvoj brbljanja kod djeteta s DS (refleksno glasanje, prevokalne strukture, predkanoničko brbljanje, kanoničko brbljanje prvo reduplicirano, a onda promjenjeno)
Detaljnija podjela koja prati djetetov razvoj još temeljitije može poslužiti roditeljima i stručnim osobama među njima i logopedima da potiču i unaprijede razvoj brbljanja kod djeteta s DS. Prikazat ću listu razvoja brbljanja koju je prilagodio Rondal (1986).
1) Djete proizvodi nediferencirane zvukove (glasove) i plače.
2) Djete komunicira pomoću jednog ili nekoliko temeljnih zvukova, glasova ili tipova plača kada traži pažnju ili zahtjeva nešto od nekoga.
3) Djete proizvodi kvazivokale ili glasove, ali još uvijek ih je teško ili nemoguće jasno prepoznati.
4) Djete proizvodi glasove koji su nalik konsonantima, ali još uvijek ih je teško ili nemoguće jasno prepoznati.
5) Dominiraju glasovi koji nalikuju srednjim vokalima (npr. ae, a).
6) Češće se proizvode glasovi koji nalikuju prednjim (npr. i, e) i stražnjim vokalima (npr. o, u).
7) Prevladavaju palatali i velari (npr. k, g). Proizvode se samostalno ili u sklopu vokala.
8) Povećava se učestalost bilabijala (p, b, m). Proizvode se samostalno ili u sklopu vokala.
9) U brbljanju se postepeno povećava učestalost onih glasova koji su karakteristični za jezik njegove zajednice.
10) Postaje razumljiva i jasno se može prepoznati slogovna struktura brbljanja.
11) Javlja se reduplicirano brbljanje (npr.mamama; bababa).
12) Javlja se promjenjeno brbljanje (vokalna produkcija koja se sastoji od konsonanta i vokala koji se razlikuju).
13) Javljaju se predjezične fraze (naizmjenično brbljanje koje traje nekoliko sekundi, a zadnji slog u frazi je skraćen).
14) Javlja se žargonsko brbljanje (sekvence bez značenja koje se sastoje od slogova koji zvuče kao kratke rečenice jer nastoje oponašati osnovne intonacijske strukture govora odraslih).
15) Prijelaz prema simboličkom brbljanju (javljaju se protoriječi).
Takve liste istovremeno služe kao planeri za neprekinuto procjenjivanje jer omogućuju da se u bilo koje vrijeme precizno ustanovi stupanj razvoja koji je djete doseglo i omogućuje smjernice za intervenciju tj. poticanje razvoja brbljanja kod djece s DS. Tek onda kada djete dosegne i ostvari prvi korak može se priječi na drugi tj. nema preskakanja koraka. Takav plan rada logoped može lako objasniti roditeljima. Ukoliko se pravilno koristi može predstavljati dragocjen način za procjenjivanje djetetovog napretka prema govoru i usmjeravati rani trening.
4.5. NJEGOVANJE OSNOVNOG ZNANJA O NEPOSREDNOJ OKOLINI
Djeci s DS treba više vremena da uspostave snažan kontakt očima sa majkom (oko 3-4 mj. u prosjeku). To je pozitivno za vezivanje majke i djeteta i za istraživanje i otkrivanje okoline i događaja koji okružuju majku. Također djeci s DS treba više vremena da smanje učestalost kontakta očima s majkom i da počnu vizualno istraživati okolinu koja se ne odnosi na majku i da počnu govoriti nego što to treba djeci koja se uredno razvijaju. Predjezični trening treba također biti usmjeren i što je više moguće pomoći u smanjenju kašnjenja djetetove kognitivne konstrukcije svijeta oko sebe.
Prvi zadatak koji može pomoći nakon što je uspostavljen i stabiliziran kontakt očima između majke i djeteta je podupiranje vizualnog i motoričkog istraživanja okoline koja se više ne odnosi na majku (a slijedi napredak u motoričkom razvoju). U razvoju osjetnog istraživanja će od velike koristi i pomoći biti to da mi djetetu prezentiramo privlačne, šarene i raznovrsne predmete. Također treba vježbati i osposobiti djete da sustavno slijedi pokrete i pomake bliske odrasle osobe u sobi, a nešto kasnije i da u određenim trenucima slijedi smjer pogleda te osobe. Ta druga strategija zahtjeva puno više od djeteta i pogodovat će uspostavljanju združene pažnje koja će kasnije djetetu olakšati da uspostavi uspješnu vezu s odraslom osobom. Zajedničko gledanje (usmjerenost) u isti predmet ili događaj dok odrasla osoba imenuje ili komentira taj predmet omogućava djetetu da točno pogodi značenje riječi koje roditelji izgovaraju u specifičnim 'ovdje i sada' situacijama komunikacije.
Drugi aspekt predjezičnog treninga brine o postepenoj izgradnji repertoara kognitivnih veza između osoba i predmeta, osoba i osoba, predmeta i predmeta, predmeta i događaja itd. koji će onda poslužiti kao osnova za razvoj osnovnih semantičkih veza koje su neophodne za kombinatorni jezični razvoj-pojmovi kao prisutstvo, nestajanje, ponavljanje, kvalitativno i kvantitativno pripisivanje, položaj u prostoru, izvršitelj radnje, objekt, subjekt, mjesto i subjekt-predikat-objekt. Zamišljene su i pripremljene brojne igre koje mogu pomoći razvoju tih pojmova kod male djece s DS.
Kognitivna stalnost predmeta - raspoznavanje da neki predmet i dalje fizički postoji čak i onda kada ga se više ne može vidjeti veoma je važan korak u ranom razvoju. Naročitio je važna kao jedna od komponenti procesa ranog razvoja vokabulara. Djete treba shvatiti da se riječi jezika njegove okoline odnose na osobe, predmete i događaje koji su stabilni u vremenu i prostoru što omogućava da ih djete imenuje.
Prikazat ću listu razvoja stalnosti predmeta koju je prilagodio Rondal (1986).
1. FIKSACIJA PREDMETA
1.1. Djete gleda predmet prosječne veličine koji se pomiče oko 3 sek.
1.2 Djete gleda predmet male veličine koji se pomiče oko 3 sek.
1.3. Djete gleda predmet prosječne veličine koji se pomiče duže od 3 sek.
1.4. Djete gleda predmet male veličine koji se pomiče duže od 3 sek.
1.5. Djete gleda predmet koji se pomiće horizontalno od centra vidnog polja prema periferiji.
1.6. Djete gleda predmet koji se pomiće horizontalno od periferije vidnog polja prema centru.
1.7. Djete prvo gleda jedan predmet , ali prestaje ga gledati i prelazi na drugi koji ulazi u njegovo vidno polje.
1.8. Djete gleda jedan, pa drugi predmet koji se nalaze u njegovom vidnom polju.
2. VIZUALNO PRAĆENJE
2.1. Djete vizualno prati predmet koji se pomiće horizontalno.
2.2. Djete vizualno prati predmet koji se pomiće vertikalno.
2.3. Djete vizualno prati predmet koji se pomiće nepravilno.
2.4 Djete vizualno slijedi predmet koji nestaje iza zaslona, okreće glavu i tijelo na takav način kao da nastavlja kontinuirano percipirati taj predmet što je duže moguće.
2.5. Djete vizualno slijedi predmet koji prolazi iza njega, okreće glavu prema strani gdje se predmet ponovno javlja.
3. TRAŽENJE PREDMETA
3.1. Djete vizualno istražuje (i moguće na druge načine) mjesto gdje je predmet nestao (npr. iza zaslona).
3.2. Djete gleda u i pomiće se prema mjestu gdje se očekuje da će se predmet pojaviti.
3.3. Djete može pronaći predmet koji je djelomično skriven iza zaslona.
3.4. Djete može pronaći predmet koji je potpuno skriven iza zaslona, ali koji se nalazi u djetetovom vidnom polju.
3.5. Djete se igra skrivača sa bliskim osobama i predmetima.
3.6. Djete vidi odraslu osobu koja skriva predmet iza jednog od dva zaslona. Može pronaći predmet iz prvog pokušaja.
3.7. Djete vidi odraslu osobu koja skriva predmet iza jednog od tri zaslona. Može pronaći predmet iz prvog pokušaja.
3.8. Odrasla osoba pokaže djetetu jedan predmet i onda ga sakrije iza jednoga od dva zaslona. Djete može pronaći predmet u najviše dva pokušaja.
3.9. Odrasla osoba pokaže djetetu jedan predmet i onda ga sakrije iza jednoga od tri zaslona. Djete može pronaći predmet u najviše tri pokušaja.
3.10. Odrasla osoba pokaže djetetu predmet i onda ga sakrije u ruku, prođe iza tri zaslona bez da ostavi predmet (djete ne može vidjeti pokrete iza zaslona) djete je sposobno tražiti taj predmet iza zaslona i onda ga pronaći u ruci odrasle osobe i zatražiti ga.
4.6. POTICANJE SIMBOLIČKE IGRE
Lingvistički znakovi ili simboli povezuju značenje (koncept) s formom (koordinirane sekvence fonema) u referencijalnoj vezi s predmetima, osobama i događajima. Veza između forme i značenja može biti arbitrarna ili potaknuta (ponuđena). Arbitrarni znakovi tvore večinu leksičkog repertoara jezika. Arbitrarnost znači da nije nije nužna povezanost između forme i značenja. U potaknutim znakovima (npr. onomatopeja i nekoliko riječi) veza između značenja i forme može se lako promijeniti. Arbitrarnost znakova ima posljedice na gotovo sve veze između forme i značenja u datom jeziku i te se veze trebaju naučiti tj. ne može se lako zaključiti. Prije početka leksičkog razvoja djete treba shvatiti važnost igre riječi (simboličkog mehanizma koji je osnova za usvajanje jezika). Ključ simbolizma leži u supstitucijskom principu i mogućnosti da se bilo koji razred entiteta zamjeni sa mogućom supstitucijom ('quid pro quo' – nešto što predstavlja nešto drugo). Taj princip iako je jednostavan pokazao se je izuzetno korisnim i snažnim u povjesti civilizacije. On je osnova za bilo kakvu jezičnu ekspresiju. Djete na putu svojega ranog razvoja treba otkriti kako funkcionira taj princip. Simbolički principi su isključivo kognitivni. Iz tog razloga je kod djece s intelektualnim poteškoćama nađeno da kasne i to se može očekivati.
Taj razvoj može se definirati kao cilj za ranu intervenciju kod djece s DS. Zanimljivo je da je kod djece koja se uredno razvijaju pojava protoriječi i početak jezičnog razvoja obično istovremena s simboličkom igrom ili 'ajmo se pretvarati' ('let's pretend) aktivnostima. Djete može npr. spontano staviti svoju glavu na jastuk ili nešto drugoi praviti se da spava, ili to isto s igračkom lutke ili životinje. Ono može zatvoriti i otvoriti ruku i imitirati (koje simbolizira) otvaranje i zatvaranje vrata (Piaget). To su potaknuti znakovi ili simboli. Pomak prema arbitriranim znakovima imat će ulogu u procesu leksičkog razvoj. Postoje dobri i čvrsti razlozi za stimulaciju simboličke igre i aktivnosti kod djece s DS jer to može biti mogući put da se potakne razvoj protoriječi i konvencionalni leksički razvoj. Razvojno istraživanje Beeghlya (1998) istaknulo je pronalazak da je ontogeneza simboličke igre visoko povezana s osnovama sustava socijalne-komunikacije. To je poprilično logično, a pogotovo kod djece s DS i podsjeća da ukoliko želimo da djete s DS ima 'šansu' da smanji kašnjenje (koje je za njih uobičajeno) posebno treba poticati usvajanje (elaboraciju) simboličku aktivnost.
4.7. SMANJENJE USNE HIPOTONIJE I OROFACIJALNE DISFUNKCIJE
Motorički razvoj kod osoba (djece) s DS povezan je s stupnjem opće hipotonije. Prema tome može se očekivati da će djeca s DS imati poteškoća u motoričkoj komponenti govora. Dizajnirano je nekoliko tehnika koje trebaju ili bi trebale smanjiti usnu, a posebno jezičnu hipotoniju kod djece s DS. Jedna od najboljih tehnika je ona koju je dizajnirao Castillo-Morales i sur. (1984). Ta je je pločica sličana onoj koja se postavlja na meko nepce i koja ga mehanički stimulira. Pločica se stavi u usta ispod djetetovog jezika. Njezin prednji dio stimulira jezik i artikultorne mišiće te stimulira pokrete usana. Stražnji dio stimulira mišićni tonus stražnjeg djela jezika i tako pomaže pozicioniranju suprotnog (stražnjeg) dijela usne šupljine. Na taj način doljnja usnica se oslobađa od pritiska jezika te se može lakše pomicati prema gornjoj usnici i na taj način olakšana je govorna okluzija. Prosječno trajanje tretmana prema mišljenju Castillo-Moralesa i sur. (1984). je oko 18 mj. Korištenje pločice preporuča se i napravljeno je za djecu od 2-3 mj. Može se koristiti 5-10 min., 2 ili 3 puta na dan dok je djete s DS budno. Pločica se treba zamijeniti svaka 3-4 mj. i prilagoditi rastu usne šupljine i zubi kod djeteta.
Unatoć relativnoj djelotvornosti (50-80% uspjeha kod grupe djece s DS, William sindromom ili CP) glavni problem ove pločice je da njezino smještanje u usnu šupljinu te uklanjanje i zadržavanje u ustima nije jednostavno niti za djete niti za njegovog skrbnika. Također se ne smije ostaviti u dječjim ustima za vrijeme spavanja iz sigurnosnih razloga. De Andre i sur. (1998) dizajnirali su prilagođeniju pločicu koja je sličan ovome Castilla-Moralesa i sur. (1984), ali sa dudicom koja je mehanički vezana za palatalnu pločicu. Taj novi aparat može se ostaviti u ustima djeteta bez posljedica ozljeda i na taj način djelotvornost tj. učinkovitost ove tehnike na poboljšanje usne hipotonije mnogo je veća. De Andre i sur. (1998) smatraju i inzistiraju na tome da se ova tehnika kombinira s programom tjelesne i orofacijalne stimulacije koje su usmjerene smanjenju jezične hipotonije i protruzije, usne hipotonije i trajno otvorenih usta kada god se uoči da su oni prisutni kod djeteta i da se naj taj način optimalne stimulacije postignu optimalni rezultati u rješavanju ovih problema.
U nekim nasreću rijetkim slučajevima značajne makrognozije može se dogoditi da ovi tretmani i tehnike ne osiguraju zadovoljavajuće rezultate kod djeteta s DS. Tada je potrebno napraviti kirurški zahvat koji je dostupan već četvrtinu stoljeća (Lamperle, 1985). Taj zahvat sastoji se od odstranjenja dijela jezika, a pritom se vodi računa o tome da se ne oštete okusni pupoljci na površini i u prednjem dijelu jezika. Takav zahvat je poželjan i preporuča se samo u manjem broju slučajeva i radi se uglavnom kod one djece kod koje je prisutna makrognozija koja je udružena sa relativno malom usnom šupljinom i kada je jezik u stalnoj protruziji. Ukoliko se zahvat ispravno obavi to može značajno poboljšati funkciju jezično-usnog aparata i tako olakšati predjezični i jezični trening.
5. ZAKLJUČAK
Iz svega dosad prikazanog možemo zaključiti da je predjezični trening kod djece tj. osoba s DS od izrazite važnosti za brzinu i stupanj razvoja tj. rezultate koje će to dijete postići u brojnim aspektima svoga razvoja, pa tako i jeziku.
U svijetu postoje razvojne grupe za dijecu koje rade s roditeljima i njihovim bebama kako bi poboljšali razvoj od najranijih mjeseci života djeteta s DS.
Neznam kakva je situacija kod nas?
Ovdje još želim reći kako roditelji često neznaju kako bi se postavili prema svom djetetu s DS i općenito djeci koja kasne u razvoju komunikacijskih vještina i da im se je teško pomiriti sa činjenicom da se njihovo dijete razlikuje od druge djece. Često se ne snalaze u takvim situacijama (čak niti onda kada već imaju djete kod kuće) i misle da se prema takvom djetetu trebaju drugačije ponašati, a ne samo ga slijediti u njegovom razvoju i ponašati se prema instinktu (kako to radimo s djecom urednog razvoja, a da nas nitko nije učio) i podupirati njegove mogućnosti.
Upravo ovakvi programi pomažu nam u tome.
- 22:26 -