patnje jednog novog werthera.........
Johann Wolfgang Goethe
"Vidjet ću je!" izvikujem ujuto kad se razbudim i sa svom vedrinom gledam u lijepo sunce; "vidjet ću je!" I onda cijelog dana nemam nikakve druge želje. Sve, sve se ispreplete u tom izgledu.
Ah, ta praznina! Ta strašna praznina što je osjećam tu u svojim prsima! - Često mislim, kad bih je mogao samo jedanput pritisnuti uz ovo srce, sva bi se ta praznina ispunila.
Često bih si rasporio prsa i probušio mozak. Zato što jedno drugome možemo tako malo značiti. Ah, ljubav, radost, toplinu i nježnost koju ne ponudim, drugi mi neće pružati, a uz cijelo srce puno blaženstva neću usrećiti onoga koji preda mnom stoji hladan i nemoćan
Toliko toga imam, a osjećaji za nju progutaju sve; toliko toga posjedujem, a bez nje mi se sve pretvori u ništa.
Da nisam već stotinu puta bio na rubu da joj se bacim oko vrata! Veliki Bog zna kako je onome koji gleda kolike ga dražesti okružuju, a ne smije za njima posegnuti; a posezanje je ioak najprirodniji ljudski nagon. Zar djeca neposežu za svime što im padne na pamet? - A ja?
Eto, Goethe je očito bilo jako zaljubljen u životu, jel ovi su opisi..... nekako su....... oni su........ jednostavno su gala!
Eh, koliko sam se ja puta tako osjećao.... Ali ono što me iznenadilo je upravo činjenica da sve to nestane u samo jednom trenutku. Jedan događaj može neko osobu spustiti u nečijim očima toliko nisko, da ju više ni ne primjećuješ. A nedugo prije ti je ta osoba značila sve.
Zanimljiva je ta ljudska psiha.... prevrtljiva.... nejasna.... sukobljva.....
Svi ste čuli za onaj izraz "borba razuma i srca". Glupost! Nije to borba razuma i srca, to čak nije ni borba. To nas naša podsvijet pokušava upozoriti da razmišljamo o krivoj osobi u krivo vrijeme. To nam naša podsvijet viče "Bježi prijatelju, bježi što dalje možeš od Nje!"
No čovjek je naravno glup, a misli da je najpametniji. I ne prihvaća savjete i sugestije drugih! Čak ni samog sebe!
Ne znam koliko vam to sve ima smisla.... kvragu, ni meni nema smisla, ali samo želim naglasiti važnost sumnje. Ako postoji imalo sumnje, vrlo je vjerojatno da ništa neće ispasti kako treba. Ali priznajem da su ponekad osjećaji toliko jaki.... i uvijek u nama ostaje ono pitanje "Što ako..."
I kako da onda čovjek zna što da radi!
Ne mogu moliti : "Prepusti je meni!", a svejedno mi se ona često učini mojom. Ne mogu moliti: "Daj mi je!", jer ona pripada drugome. Zbijam neslane šale sa svojim mukama; kad bih sebi popustio, nastala bi cijela litanija oprečnosti.
Katkad si kažem: tvoj je usud jedinstven; nazivaj ostale sretnima - kao da se još nitko nije mučio. Onda čitam nekog pjesnika iz prošlosti pa mi bude kao da gledam u vlastito srce. Toliko toga moram izdržati! Ah, zar su ljudi prije mene već bili tako jadni?
Nova godina - .... novi ljudi?
Evo, dugo nisam ništa napisao. Ni sam ne znam zašto. Lagao bi kad bi rekao da nisam imao vremena, lagao bi i kad bi rakao da nisam imao o čemu pisat, lagao bi i kad bih rekao da nisam želio pisat... A zašto onda nisam...
Nastavljam priču....
Vrijeme liječi sve rane! Bilo je vremena kada sam sumnjao u to, oooo, bilo je vremena... Ali bio sam u krivu! Dobro, nisam bio baš potpuno u krivu. Vrijeme i PRIJATELJI su ono što liječi sve rane. Jel da nema prijetelja, vjerojatno nebi bilo ni nas. Činjenica je da je čovijek društveno biće, i da mu je životni cilj zauzeti neku poziciju u društvu.
Ja sam jedan od onih sretnika koji imaju hrpu prijatelja, ali nisu svi oni pravi prijatelji, oni kojima možeš povjeriti i najskrivaniju tajnu. Nemojte me krivo shvatiti. Volim ja sve njih, i sa svima njima volim provoditi vrijeme, ali ipak, treba postojati netko na koga se možeš osloniti u svakom trenutku, i tražiti od njih sve, bezuvijetno. Onaj tko nađe takovog prijatelja, taj je stvarno sretnik!
Ja nisam te sreće. Ja nemam osobu kojoj sve mogu reći (vjerojatno zato i pišem tu na blogu hrpi neznanaca), ali se ne mogu ni požaliti. Imam u životu nekoliko dobrih prijatelja koji znaju o meni samo neke dijalove, znaju samo neke moje probleme. To je kao da imaju samo dio mene, dio moje osobnosti, kao da sam slagalica, i svatko od njih ima samo neke dijelove i nikako ne može složiti cijelu sliku! Nedaj Bože da se nekim ludim slučajem svi ti moji dobri prijatelji nađu na jednom okupu i krenu zajedno slagati, komadić po komadić.... možda to nebi ni bilo tako loše. Kako kaže onda stara "Dva su Bosanca pametnija od jednog."
I kao što sam već natuknuo, ovo Božićno i Novogodišnje vrijeme proveo sam neprekidno u društvu prijatelja. Malo ovdje, malo ondje, pa opet ovamo, pa sad tamo... tako da je bilo jako malo vremena da razmišljam o Njoj. I tako su moja razmišljanja s nekoliko puta dnevno spala na jednom tijekom praznika, i to samo zato što mi je čestitala Božić SMSom. Nisam htio biti nepristojan, pa sam vratio samo "Sretan Božič i tebi i tvojima!" I to je bilo sve. I onda sam opet potpuno zaboravio na Nju. Sve do danas!
Jutros sam ju vidio ispred faksa. Nalazio sam se tamo s ekipom, a onda je bila s njima i pričala tamo.
Zbog svega što je bilo (ili bolje rečeno nije bilo) između nas, očekivao sam barem da će mi biti čudno ponovno ju vidjet. No ništa! Došao sam tamo, rekao kolektivno "Dobar dan!", sagnuo se, spremio jaknu u torbu i nastavio s prijateljima na ručak. Išla je s nama jedan dio puta i onda otišla na drugu stranu! Cijelo to vrijeme nisam Je ni pogledao. Prepostavljam da zna da nešto nije u redu, jel kad god misli da se nešto ljutim, izbjegava me! A sad, jel je to samo bila slučajnost, jel samo nagađa, ili joj je zajednička prijateljica koju ja jako volim i koja jedina od svih koji me poznaju zna za ovaj blog i ponekad ga čita, sve izbrbljala!
Iskerno, nije me ni briga! I konačno mogu reći - cura u koju sam se zaljubio, nestala je. Možda je ispravnije reći da nikad nije ni postojala. Bio sam toliko zaluđen Njom da nisam mogao vidjeti kakva je zapravo. I sad kad to vidim, nimalo mi se ne sviđa!
No ipak ne žalim za svime što se dogodilo. Hej, pa barem mi nije bilo dosadno prošle godine.
A šta sam naučio iz svega toga? - Budi svoj i nikad, NIKAD ne dopusti da srce vodi razum!
Toliko zasad!
Budite mi svi pozdravljeni!
Pravi prijatelji su oni koji se smiju kad se i vi smijete i koji plaču kad vi plačete!
