"Vidjet ću je!" izvikujem ujuto kad se razbudim i sa svom vedrinom gledam u lijepo sunce; "vidjet ću je!" I onda cijelog dana nemam nikakve druge želje. Sve, sve se ispreplete u tom izgledu.
Ah, ta praznina! Ta strašna praznina što je osjećam tu u svojim prsima! - Često mislim, kad bih je mogao samo jedanput pritisnuti uz ovo srce, sva bi se ta praznina ispunila.
Često bih si rasporio prsa i probušio mozak. Zato što jedno drugome možemo tako malo značiti. Ah, ljubav, radost, toplinu i nježnost koju ne ponudim, drugi mi neće pružati, a uz cijelo srce puno blaženstva neću usrećiti onoga koji preda mnom stoji hladan i nemoćan
Toliko toga imam, a osjećaji za nju progutaju sve; toliko toga posjedujem, a bez nje mi se sve pretvori u ništa.
Da nisam već stotinu puta bio na rubu da joj se bacim oko vrata! Veliki Bog zna kako je onome koji gleda kolike ga dražesti okružuju, a ne smije za njima posegnuti; a posezanje je ioak najprirodniji ljudski nagon. Zar djeca neposežu za svime što im padne na pamet? - A ja?
Eto, Goethe je očito bilo jako zaljubljen u životu, jel ovi su opisi..... nekako su....... oni su........ jednostavno su gala!
Eh, koliko sam se ja puta tako osjećao.... Ali ono što me iznenadilo je upravo činjenica da sve to nestane u samo jednom trenutku. Jedan događaj može neko osobu spustiti u nečijim očima toliko nisko, da ju više ni ne primjećuješ. A nedugo prije ti je ta osoba značila sve.
Zanimljiva je ta ljudska psiha.... prevrtljiva.... nejasna.... sukobljva.....
Svi ste čuli za onaj izraz "borba razuma i srca". Glupost! Nije to borba razuma i srca, to čak nije ni borba. To nas naša podsvijet pokušava upozoriti da razmišljamo o krivoj osobi u krivo vrijeme. To nam naša podsvijet viče "Bježi prijatelju, bježi što dalje možeš od Nje!"
No čovjek je naravno glup, a misli da je najpametniji. I ne prihvaća savjete i sugestije drugih! Čak ni samog sebe!
Ne znam koliko vam to sve ima smisla.... kvragu, ni meni nema smisla, ali samo želim naglasiti važnost sumnje. Ako postoji imalo sumnje, vrlo je vjerojatno da ništa neće ispasti kako treba. Ali priznajem da su ponekad osjećaji toliko jaki.... i uvijek u nama ostaje ono pitanje "Što ako..."
I kako da onda čovjek zna što da radi!
Ne mogu moliti : "Prepusti je meni!", a svejedno mi se ona često učini mojom. Ne mogu moliti: "Daj mi je!", jer ona pripada drugome. Zbijam neslane šale sa svojim mukama; kad bih sebi popustio, nastala bi cijela litanija oprečnosti.
Katkad si kažem: tvoj je usud jedinstven; nazivaj ostale sretnima - kao da se još nitko nije mučio. Onda čitam nekog pjesnika iz prošlosti pa mi bude kao da gledam u vlastito srce. Toliko toga moram izdržati! Ah, zar su ljudi prije mene već bili tako jadni?
Post je objavljen 17.01.2007. u 00:25 sati.