Taman kako ću zasjest za kompjuter i raspisati se...Starija je, maloprije, išla kod none «pomoći joj kuhati jucak za nonota», Mlađu sam dojila u 14 i 30 pa smo, obje, mirne 2 do 4 (kada nam se posreći) sata....A ono ne mogu uklučiti komp!!?? Pišti, bipa, čuda radi, ali ne vidim da se otvaraju «prozori»...
Onda sam sve poisključivala i pouključivala, i to dvaput, kada se dogodila, stereotipno, «treća sreća» i sve je proradilo : )
Prošla me volja za pisanjem drugog dijela priče o porodu, ali nadoknadit ću, možda, još večeras...Pukla me neka nježnost...Neki flashback osjećaja koji sam jutros imala.
Hranila sam Mlađu, upijala miris bebe i gledala žuto lišće i oblake kroz prozor. Inače me jesen «vuče» na depresiju: kiše liju, nebo plače i ja bih, nekad, najradije s njim, ali sada...Uhvatila me totalna mirnoća, spokoj...Čista nirvana. Kao trenutak prije opće anestezije (o tome u drugom djelu priče o porodu)...
Do mene, na muževom mjestu, ležala je Starija. Običaj joj je da se uvuče na «tatin jaskut» kada se On digne. Izgled anđela: kovrčava kosa rasuta n ajastuku, malo se mršti, malo smješka, u snu...Otkada sam rodila izgleda mi veliko, odraslo, dok u naručju držim «dvotjednu» bebu.
Osjetila sam vezu među nama trima. Kako nekakav balon energije koji nas obavija i smiruje.
(Nadam se da ne zvuči prepatetično ili kao da me hvala postporođajna psihoza : ))
Razmišljala sam o tome kako sam sretna. Istinski sretna.
Imam dvoje zdrave, krasne, cure i, doista, sam ponosna...Ulažem puno energije u odgoj i trudim se kvalitetno provoditi vrijeme s njima. Trudim se i hvaliti i kazniti (Stariju, Mlađa je još, ipak, premala). Nije uvijek lako.
Ponekad mi dođe da bih, najradije, pobjegla, promijenila identitet, bila netko drugi ili, još bolje, ja u mlađim danima: nesputana, razigrana, bez obaveza, slobodna...U mojim lošim danima kada se poklopi i da je Starija živahnija, cendravija, zahtjevnija...Najradije bih popustila, dozvolila joj sve ili, pak, primijenila onu o batini koja je izašla iz raja, iako nikada nisam lupila dijete...Ponekad mi dođe da vrištim skupa s njom...A kada je nema, makar samo na nekoliko sati, volim njen povratak. Kada mi ispriča gdje se šetala s nonotom, jesu li brali kupine, je li je dida vodio u park, što je kuhala nona, je li maci dala papati...Veselim se njenom zagrljaju i poljupcu..Posebno me veseli što, na isti način, pozdravi i Sestricu.
Dođe mi da, na nekoliko dana, otiđem s ekipom, plešem do jutra, namještam «komade» svojim curama...Da bude sve kako je bilo kada sam bila maksimalno opuštena...Jer otkad sam mama uvijek, u meni, tinja makar mala nervoza, napetost, zabrinutost i želja da znam kako će uvijek Djeca biti dobro...Mislim, znam da je to iracionalno, da će u svom životu skupiti cijelu zbirku osjećaja: i dobrih i loših i da će ih svaki obogatiti i da će, uvijek, imati moje uho za slušanje, srce za razumijevanje i glavu da, skupa, nađemo rješenja, ukoliko to budu željele.
Ponekad bih voljela biti slobodna kao vjetar, strujati po svijetu, oko svih, draškati im obraze, ali tada, znam, One me ne bi mogle vidjeti niti dodirnuti...
Voljela bih biti kao san, bezbrižan, lagan, ali me strah da ga se One ujutro ne bi sjetile..
Voljela bih iti kao ptica, letjeti, gledati kako je svijet, zapravo mali, a ljudi si, male točkice na njemu, ovako svisoka, umišljaju da su veći od Boga, ali..One nisu drvo na koje bih mogla sviti gnijezdo...
Zbog svega toga ja sam, samo, mama, koja je dobila, načuvanje, dva mala anđela koji su joj stvorili raj na Zemlji.
