Ljubav i brak

Možeš li nas zamisliti u našem stanu? U malom mjestu gdje jednostavno možemo biti mi... gdje smo goli čak i kada smo obučeni. A u tom stanu provodimo jedno ugodno popodne, Dok ležimo na kauču i pričamo, sunce koje zalazi nad planinom nas obasjava zlatnim svjetlom, a kroz otvoreni prozor stidljivo ulazi lagani ljetni povjetarac.

Gledamo se i smiješimo se očima. Zbog nekog čudnog razloga na pamet mi pada stanovita vrsta inteligentnih morskih sisavaca. Naši glasovi dok pričamo o broju zalazaka sunca koje smo do sada mogli vidjeti, Mjesecu, Marsu, Veneri i drugim nebeskim tijelima na kojima smo se možda prvi put upoznali, djeluju prigušeno, smireno, usporeno. Kao da dolaze iz daljine, lelujavi i sanjivi, nošeni toplim zrakom. Više uživamo u samom razgovoru i načinu na koji glas druge osobe služi kao još jedna točka dodira, nego u temama o kojima pričamo.

Dodirujem ti lice vršcima prstiju i prolazim od obraza do ruba kose, kroz kosu sve do potiljka. Prilazim ti bliže i ljubim te. Lagano i jedva primjetno dodiruju nam se usne. Dodir je mekan, istovremeno nas spaja i podsjeća da smo jedna duša u dva tijela; zadovoljava i frustrira... očarava.

Omatam ruke oko tebe i grlim te. Upijam miris tvog tijela, osjećam tvoj dah na vratu i grudi kako se svakim udahom pripijaju uz mene, a onda polako odvajaju.

Gledam te. Pogledom prelazim sjaj u očima, lice boje jogurta od jagode, usne koje me izazivaju da ih ljubim. Gledam kako ti se polako šire nosnice u ritmu disanja i uživam u trenutku zlatnog zalaska sunca; gledam jedno živo biće koje živi uz mene, pored mene i smiješim se svemiru.