Ne radim dva mjeseca i već sam luda.
To se, samo, tako kaže «ne radim» jer biti kući s malim djetetom, todlerićem, i svaki dan kuhati, spremati...Ne može se svrstati pod nazivnik «ne raditi». Ne radim ništa za što dobivam plaću i malo stvari radim iz gušta već zbog toga što se mora. A laž je da što se mora nije teško. Teško je!!!
Ukoliko žena želi biti majka, supruga, domaćica i ništa drugo i u tome uživa, to je Ok. Ja to ne mogu. Ma, mogu, svašta ja mogu, ali ne želim.
I laž je da su djeca bolje socijalizirana, odgojena, pametnija i «štojaznamšto» ukoliko majke s njima provode cijele dane. Količina vremena nije izjednačena s kvalitetom, a teško da može biti dobar primjer djetetu nezadovoljna, isfrustrirana, majka.
Nije bitno radi li majka ili ne radi nego je bitno je li ona zadovoljna sa svojim položajem.
Ja sam naviknuta komunicirati s velikim brojem ljudi, raditi istraživanja, pisati izvještaje, pisati članke, tetsirati, intervjuirati, savjetovati...I makar hrpa ljudi kaže da je raditi s ljudima najteže, meni rad s ljudima puni baterije. Ja se pokrećem na «ljudski pogon» : )
Zbog svega toga dlučila sam, dok ne nađem plaćeni posao, volontirati. A usput ću i skupiti sate za polaganje stručnog ispita.
Ja sam, inače, profesor psihologije, ali nije mi želja, niti ambicija raditi kao profesor. Privlači me rad stručnog suradnika psihologa. Nije bitno osnovna ili srednja škola.
Mislim da psiholozi mogu puno učiniti za «klince». Nije fer da budemo «babaroga» kojima se učenici šalju kada su neposlušni. Pa, s tim nestašlucima učitelji bi se trebali znati nositi. Polagali su pedagošku grupu predmeta, ali...ali u većini škola se radi po sistemu «brigo moja pređi na drugoga». A problema je sve više. Djeca su nezadovoljna školom, učiteljima i životom općenito (radili smo ankete s učenicima srednjih i osnovnih škola i rezultati su me razljutili i ražalostili-imamo hrpu depresivnih klinaca!!!! Osjećaju se jadno, bespomoćno i ne vide perspektivu).
Ne mogu mijenjati školstvo, ali mogu, ako pojedinac, učiniti neki korak naprijed, makar u jednoj školi pa ćemo vidjeti dalje....
I na što liče naši profesori (čast izuzecima)?! Propovjedaju učenicima o štetnosti ovisnosti s cigaretom u ruci, pijani dođu na sat (da, da, znam takve profesore) ili pričaju o nečemu što ne znaju. «Klinci» znaju puno više i smiješna su im ta «popovanja». Za čas dođu do željene informacije na Internetu.
Učitelji, pred penzijom, ili koji su već trebali biti u penziji, ali ne daju se i ne puštaju mjesto mlađima, uplašeni su pred problemima i ne znaju se nositi s njima.
Boje sew vlstitih učeniak, ali imaju, formalnu, moć pa se nekako gura dalje...A «klinci» sve kuže.
Da ne pričam kako su, profesori, neprikosnoveni autoritet koji sve zna najbolje, a strah ga je pisnuti nešto Ministarstvu ili, idemo niže, ravnatelju, kolegama...
Baš sam ljuta i nadam se da moja Kćer neće u takve škole, ali sam, istovremeno, skeptična...
Jasni su mi i problemi nastavnika, profesora, male plaće i bla, bla...Ima onih koji bi radili, s guštom, za takve plaće. Ja ću im sastaviti cijeli tim profesora iz svoje generacije jer ih ima puno koji su odabrali taj posao jer ga vole (kao i naša Sunčica) i koji žele, i imaju ideje, kako poboljšati sustav. Ali nemaju šansu.
Raspitala sam se što mi je potrebno za volontiranje i slijedeći tjedan idem na razgovor, u svoju osnovnu školu (ah, emocije su proradile!!!), na detaljan dogovor.
Već sam živnula čim sam počela raditi planove.
Čujem da se otvara postdiplomski iz kliničke psihologije na mom faxu pa bih ga voljela upisati.
Vidjet ćemo....
Muž mi je dobio promaknuće na poslu pa će me, još malo, financirati...
Iza svakog uspješnog muškaraca stoji uspješna žena : )
