Joj, kako je super biti dijete!!! Ali biti dijete s pameti i iskustvom odraslog bilo bi, možda, još bolje.
Da sam ja sada, nakim čudom, na nekoliko dana, opet, dijete, zabavljala bih se kao nikada.
Sada znam da me, sada već pokojni Ugo, ne bi odnio u «karioli», a njega i njegovog «vozila» sam se., poprilično, bojala kao dijete (krivica mojih roditelja. Oni su zaključili kako dijete ne treba plašiti s nečime što ne postoji npr.vještice, vampiri i sl,, već sa pravim ljudim a Ugo je, ni kriv ni dužan, postao, dežurna, «babaroga»).
Sada znam kako i odrasli imaju svoje dvojbe, strahove, kako su odrasli, zapravo, djeca, ali to vješto skrivaju. Da sam, sada, dijete, gazila bi im po «Ahilovoj peti» i tjerala da preispitaju sebe...Onako nevino, s velikim očima i osmjehom na licu...
Biti odrastao znači: ne igrati se, ne glupirati se, biti odgovorna, imati kočnice, po mogućnosti ABS kako ne bi proklizao kada snažno nagaziš papučicu bojeći se da impulsi djeteta, u tebi, ne pregaze pomno građeni image «odrasle osobe»...
Možda nas ima malo koji tako razmišljamo, ali znam da nisam jedina.
Mislim da hrpa bolesti nastaje kočeći sebe. U strahu od toga što će drugi reći i u strahu od toga da, previše, ne odstupamo od pravila o ponašanju «normalnih, zrelih, odraslih» (a, gdje su ta pravila?! Ja ih nikada nisam nigdje pročitala!!).
Pišem ovaj post jer sam se, jutros, sjetila svog prvog dečka. Iz vrtića. Ja sam bila zaljubljena u njega i pitala sam ga hoće lli mi biti dečko i on je rekao «Hoću!». Onda je moja prijateljica Tamara rekla kako je i ona zaljubljena u njega. Uzela sam je za ruku i dovela do «mog dečka» (nažalost, ne sjećam se kako se zove) i rekla mu, nešto u stilu «I Tamara je zaljubljena u tebe. Hoćeš li biti i njen dečko?». Točno se sjećam scene: dignuo je glavu, pogledao me očima boje čokolade, još uvijek je držao autić u ruci, slegnuo je ramenima i rekao, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu «Pa, dobro. Bit ću i njen dečko!» i nastavio se igrati...
E, dečko, moji, što da vama dođe cura s prijateljicom i pita isto pitanje? Dream, dream... : )
Pa se sjećam kako sam bila zaljubljena u Ivana, u prvom razredu. Nisam znala kako da mu to kažem pa sam se dosjetila «trika»...Napisala sam na papirić «She Devil (no, dobro, svoje pravo ime i prezime) + Ivan». Odnijela sam mu papir i rekla da mu je tu poruku poslao Lučano (prijatelj iz razreda). Papir je bio presavijen tako da ja, nisam mogla znati što piše unutra tj.što mu to Lučano poručuje ...Pročitao je, pokazao mi papir, zacrvenio se, a ja sam se počela ljutiti na zbunjenog Lučanota «kakve to laži piše u porukama»...: )
Ja se volim ponašati kao dijete. Volim, ponekad perepustiti se mašti i raditi i govoriti stvari koje mi prve padnu na pamet..Neproračunato, ne razmišljajući, spontano..Kao dijete.
Osjetim kada takva situacija počne živcirati okolinu pa prestanem. Muž se neko vrijeme, zabavlja, a onda postanem, kako On, odrasla osoba, kaže «naporna».
Tako sam jučer, kada me susjed, poznam ga od djetinjstva, pitao koje životinje uzgaja Muževa baka, na selu, odgovorila «Ima slonove, žirafe, nekoliko deva...» Baš mi je tako došlo!!!! Njegov sin, tridesetineštogodišnjak najprije umro od smijeha pa rekao da sam užasno neozbiljna.
Kažem ja njemu, i vama, dovoljno je ozbiljna okolina, ima i previše ozbiljnih ljudi, treba, netko, s vremena na vrijeme, biti i neozbiljan.
Davno sam pročitala, ne znam gdje i kada, «Ništa na ovome svijetu nije ozbiljno. Barem to ništa ne bi trebalo biti».
Djeco, uživajte...!!!!
