Moj Muž je «pomorac bez broda».
Kada smo se upoznali bio je, još uvijek student Pomorskog fakulteta.
Odmah sam mu, među prvim «date-ovima» rekla kako ne želim partnera pomorca i, ukoliko, planira ići na brod bolje da se odmah izljubimo i pozdravimo. Manje će boljeti.
Ne sjećam se, točno, što mi je na to odgovorio. (Evo, pitati ću ga je li se On, možda, sjeća. Ne sjeća se). Uglavnom, Muž nikada nije upoznao brodski život (završio je fax) i, ponekad, mi zna, i dan danas prigovoriti, kada nešto nije po njegovom, kako se On zbog mene odrekao broda, a je se nemogu odreći «toga i toga»...
On je inžinjer pomorskih komunikacija i brodskog prometa tako da bi posao mogao obavljati i na kopnu, ali njega je, tada, privlačila plovidba.
Rekla sam mu kako ne želim rušiti ničije snove i ako je to njegov odabir i ako postoji jaka želja za brodom-OK, možemo pokušati, ali mi se opstanak veze čini da stoji na jako klimavim nogama. Rekla sam mu da ako se naša veza kosi s njegovim životnim odabirom zanimanja, s morem koje ga «vuče»t ada nije dobro odabrao curu.
Ljubav tvog života nikako ne smije biti u sukobu s drugim tvojim, snažno željenim, životnim odabirima. Ako je u sukobu, ako osjećaš prisilu, to nije «ono pravo».
Smatram da nije dovoljno jako želio. To mu je bio pubertetski «đir».
Njemu nije bilo jasno zbog čega nisam oduševljena statusom djevojke pomorca: rijetko ga vidiš pa nema svađa i slobodna si planirati život kako ti se svidi, kada dođe nosi lovu i poklone...
Sebe ne mogu zamisliti da sam u vezi «na daljinu» ili u vezi dok je brod na vezu : ).
Meni je jako potrebno da dijelimo svakodnevne sitnice, da skupa gradimo budućnost-zajednički život, da je tu kada mi treba, da sam tu kada mu trebam...Makar se, ponekad, svađali, makar su potrebni kompromisi, makar imamo nešto manje love i poklona.
Meni je potreban partner koje će biti uz mene, rame uz rame..Potrebna mi je bliskost.
Muž je materijalista. Osim toga Njemu je bit veze «zajednički nešto raditi», «težiti istom cilju» npr.kupnji stana pa makar On zarađivao novac kilometrima daleko, a ja ovdje, u Hrvatskoj.
Meni je bit veze uživati u drugoj osobi (nisam muško pa ta izjava nema nikave seksualne konotacije ;)), u njegovoj blizini, «zajedno nešto raditi», ali u emocionalnom smislu, u smislu osobnog rasta i razvoja, u smislu prijateljstva, odanosti... Znam, znam, ja sam nepopravljivi idealista i «čudakinja» : )
Svjesna sam toga da ne možeš osobno rasti i duhovno se razvijati ako svoje materijalno tijelo nemaš čime nahraniti i da bi, da smo u frci s novcem, pristala na, skoro, bilo što jer «u igri» je i Dijete, ali osjećam da bismo, s vremenom, postali stranci. Formalno u braku.
Meni je ljubav, partnerstvo, visoko na hijerarhijskoj ljestvici životnih vrijednosti. Hmmm...Kada bolje razmislim čini mi se da je na prvom mjestu.
Nikada ne kažem nikada, ali mislim da, po tom pitanju, nisam spremna na kompromise.
