Jutrošnji posjet parkiću potaknuo me na razmišljanje i na ovaj post.
U parku smo bili Kćer i ja, jedan tata s curicom, dvije bake s unucima i jedan djed s unučicom.
Djed i bake su se, u jednom momentu, okrenuli prema meni i djed je pitao «Oprosti, ali baš pričamo o tome kako si rijetka cura koja se odlučila rano udati. Možeš nam reći koliko imaš godina?». Nasmijem se i kažem «Dvadeset osam. I nisam se baš rano udala, a?». Djed se prekrižio i lijevom i desnom rukom i kaže da su mi davali dvadeset godina, možda i koju manje.
Moj Muž bi na ovo rekao «Siroti ljudi ne vide dobro! : ) Ali istina je da mi, gotovi svi, daju manje godina nego što imam. Vani su mi se, redovito, nabacivali dečki mlađi od mene što mi je išlo na živce. Nerijetko sam vadila osobnu i dokazivala da sam punoljetna...
Ne, nije me taština i poriv da se pohvalim kako izgledam mlađe, potaknula na ovaj post nego razmišljanje kako su ljudi, često, nezadovoljni svojim godinama : )
Počevši od djece koja bi htjela biti mlađa tako da se roditelji brinu o njima kao o novorođenoj seki, preko nešto starije djece koja bi htjela biti i izgledati starije, što ih drži sve dok pubertet ne prođe, a onda počne obrnuti proces, negdje u «tridesetinekima» i razmišljanje «Eh, da sam mlađi/mlađa, sada bih...».
Što time dobivamo? Ne uživamo u sadašnjosti. Djetinjstvo ima svojih krasnih prednosti: Kćer se valja u blatu, šalje puse prolaznicima, jede rukama i zamusa se od glave do pete, «ispusti vjetar», podrigne i svi viču «Bravo!», neopterećena se igra na podu, oduševi se svakom novom stvari koju vidi i nauči, ne želi da je diraju oni koji su joj antipatični...Zamislite sebe, kao odraslu osobu, da radite takve stvari. Nemojte reći da to ne biste voljeli.
Pubertet je, sa svim svojim burama i olujama, divno razdoblje: neiskvarene ljubavi i simpatije, prvi poljupci, kratke «veze», prvi izlasci...A oni, jedva čkaju, biti odrasli i riješiti se «staraca».
Mladi govore «E, da sam stariji», stariji «Eh, da sam mlađi»...I što da im se želje usliše? Opet ne bi bilo ništa jer bi se pronašao neki drugi izgovor za «neživljenje» i neko drugo nezadovoljstvo npr.novac, status, fizički izgled...
Kada sam rodila zamalo sam upala u tu klopku. Tko ima dijete zna kako je, barem u početku, sve podređeno njemu. Taj «početak» se, često, rastegne na duže razdoblje, kako čujem : ) Mislila sam «Samo da počne jesti i drugu hranu osim mog mlijeka pa će biti lakše. Vratit će mi se moj život, biti ću slobodna».. Nakon nekoliko mjeseci, dok se dojenje ustaljivalo i dok sam, doslovno, po cijele dane Dijete držala na prsima (jela je desetak puta na dan), shvatila sam da mi život nije stavljen na čekanje, da ne trebam čekati da dođe «moje vrijeme»...Ovo SADA je moje vrijeme. Ovo SADA je moj život.
Odabrala sam biti majka, odabrala sam roditi, nisam znala što me sve čeka, ali radim ono što sam sama odabrala. Čujem kako djeca brzo odrastu, i odabrala sam i želim uživati u svakom trenutki provedenom s Djetetom. U prošlost ne mogu ići, u budućnost ne mogu zaviriti tek je mogu planirati u jako fleksibilnim okvirima, jedino mi ostaje ovo SADA i DANAS.
Sretna sam jer imam danas. Neki, još jučer, nisu znali da neće imati sutra, da neće imati danas ...
