Barbika.
Tako mama zove svoju sedamnaestogodišnju kćer.
Kada su mamu pozvali u školu, u osmom razredu, jer Barbika «ima nekih problema u školi», mama je, kako mi je sama rekla, pomislila «Pa, kakvih to problema može imati tako lijepa curica!?».
Barbika je pušila iza škole, bježala sa satova, unatoč tome što je «tako lijepa curica».
Barbiku je mama upisala na male manekene (čak je i snimala neke reklame), poticala je na depiliranje kada je bila još u nižim razredima osnovne škole (pa što je, tada, depilirala!!??) i kao bitnu stvar u životu naglašavala je, i dan danas naglašava, «bogatu udaju za zgodnog frajera».
Nije bitno što je Barbika ovu školsku godinu prošla s navučenom dvojkom, nije bitno što je skoro izbačena zbog neopravdanih, nije bitno što puši travu i, povremeno, uzima «bombone», nije bitno što je, po cijele dane i poneku noć nema kući...Doduše, mama ju je vodila na razgovor kod psihologa, ali to je, tako, cool, ako se hranite sapunicama i američkim tinejđerskim filmovima. Tamo svatko tko nešto znači ide kod psihologa ili psihijatra. Odustale su od terapije jer su to sve «mladenačke bubice». Proći će.
I mama se udala za muža jer je imao crnu kosu i plave oči, «bio je tip», imao je i nešto love, a sada mi govori kako je u «nesretnom braku». O mužu priča kao o nužnom zlu u njenom životu (je li potrebno reći kako više, muž, nema love?). Mama se, rado, prisjeće mladih dana i svog, nekadašnjeg, izgleda. Sada ima Barbiku kroz koju živi drugu mladost i to joj, donekle, hrani taštinu.
Barbika je rođakinja mog Muža. Kada sam je, neki dan, pitala misli li ići na fax ili raditi, nakon škole, slijedio je dogovor «A, nee znaaam. Išla bi na fax, ali nemam dobre ocjene. Išla bi jer mi se ne da ići raditi, a i bilo bi to bolje za mene. Ne da mi se učiti i ići na predavanja. Vidjet ću.». Kao iz viceva o plavušama, a crnka je (nemam ništa protiv plavuša, btw).
Mama je čula razgovr i nije zaboravila dodati kako je njenoj lijepo curici najpametnije da se bogato uda i, k tome, dodala kako u posjete dolazi neki daleki rođak (nije krvno srodstvo) koji ima američko državljanstvo (mama se jako «loži» na Ameriku). Osjećam da se nada kako bi rođak mogao imati i nekog strica za mamu.
Meni je bilo slabo od toga kako je mama udavila jadnog dečka. Padale su rečenice tipa «Ja sada idem, a vi se možete prošetati i bolje upoznati», «Vidi kako su lijep par, oboje tako zgodni...»....Bljak!
Svaka Barbika nađe svoga Kena. Naći će ga i ova. Možda se4 cura «otrijezni», za mamu je prekasno.
Ja sam se, još jednom, zabrinula oko toga kako roditelji mogu zeznuti svoju djecu.
Ako Kćer počnem zvati Barbika, vežite me u onu lijepu košulju što se kopča na leđima : )