Postoji li osoba sudbinski predodređena da je sretnemo, zaljubimo se u nju, doživotno budemo zajedno?
Ja smatram da postoji više takvih osoba, a, ipak, je stvar naše volje koju ćemo odabrati.
Čini mi se da u grčkoj mitologiji postoji priča o savršenim ljudima. Ti ljudi, ne znam im naziv, sastojali su se od dvije polovice: muške i ženske. Ne znam kako su se razmnožavali, ali to nije, za ovu priču, niti bitno :)
Ti ljudi su bili kompletni. Savršeno sretni i jako moćni. Ništa im nije nedostajalo. Njihova muška i ženska strana idealno su se nadopunjavale. Bogovi su počeli zavidjeti takvim bićima, a kasnije su se počeli bojati da ih ne nadvladaju po snazi.
Kako bi spriječili nadmoć tih savršenih ljudi, prepolovili su ih. Odvojili su mušku i žensku stranu te ih rasuli svugdje po svijetu. Od tada pa sve do danas mi smo u potrazi za našom, idealnom, polovicom.
Bila sam curica kada sam to pročitala i, sjećam se, da sam razmišljala: što ako je moja savršena polovica negdje na drugoj strani zemaljske kugle, što ako umre prije nego je sretnem, što ako je nikada ne sretnem...
Sada sam malo veća curica i ne brinu me ti strahovi.
Mislim da ne bi bilo fer da postoji samo jedna idealna osoba jer ukoliko je nikada ne bismo upoznali bili bismo cijeli život nekompletni i nesretni. A smatram da su ljudi programirani za sreću. Ponekad neki virus napadne naš sustav, ali kada ga maknemo, sve je opet, savršeno, u redu.
Vjerujem u, nešto kao, sudbinu, ali ne na način da ona, u potpunosti, određuje naš smjer kretanja. Tada život, sastavljen od bezbroj izbora i mogućnosti ne bi imao smisla i tada bi osobe, koje je strah živjeti, imale alibi za ne učiniti ništa da bi im bilo bolje jer "i tako je sve, unaprijed, određeno..".
Mislim da je život kao dječja slikovnica. Znate one slikovnice sa više završetaka? U napetom trenutku vi možete odabrati što će se dalje dogoditi pa ako odaberete ovo idete na stranu x, ako odaberete ono idete na stranu y...
Samo, kada jednom odaberete, nema više povratka.
Nisam sigurna što je gore: žaliti zbog učinjenog odabira ili žaliti jer nešto nismo odabrali (ono famozno pitanje, ŠBBKBB, "što bi bilo kad bi bilo?"). Mislim da više "kopka" ovo drugo pitanje.
Kada smo Muž i ja nekoj lošijoj fazi, uhvatim se kako razmišljam "ŠBBKBB ?". Kakav bi mi bio život da sam odabrala drugog suputnika?
I sasvim mi je jasno da je lako idealizirati nekoga s kim ne dijeliš svakodnevicu, uspone i padove, dobro i zlo... I sasvim mi je jasno da bih, u nekoj drugoj životnoj priči, uz neku drugu "polovicu", postavljala isto pitanje!
