Kompletno dati sebe drugoj osobi. Ogoliti dušu.
Jednom sam napisala "Stojim pred tobom, gola mi je duša.Možeš li o njoj napisati pjesmu?".
Za to je potrebna hrabrost. Ponekad nam neka maska toliko dugo stoji na licu da ni sami nismo sigurni hoće li nam se svidjeti osoba koju ugledamo ispod.
Trebaš biti, moraš se ponašati, nemoj, moraš, moraš, nemoj....Društvo diktira prikladno ponašanje u različitim situacijama. Smatram da se ljudi, često, užive u neku od namijenjenih im uloga, prihvate nametnute norme ponašanja, bez preispitivanja, tako da zaborave tko su, zapravo, i kako se osjećaju.
Čula sam pitanja poput "Kako bih se trebala osjećati?", "Što bih trebao misliti?". To nisu bila, nažalost, samo retorička pitanja. Ponašanje nam je isprogramirano i, u nekim situacijama, dovedeno do automatizma. U crkvi se ne viče, dok nastava traje-ne šeta se po razredu, nije pametno vikati na šefa...To je sve funkcionalno, smisleno i OK. Problem je kada u novoj situaciji zateknemo sebe kako se ne ponašamo spontano, kako osjećamo u tom trenutku nego razmišljamo kakvo se ponašanje od nas očekuje, kako bismo se TREBALI ponašati.
Svakodnevno gubeći kontakt sa sobom potrebno je vrijeme da se connect-iramo na "ono što smo mi zapravo".
Unutarnji kompas nam govori kada zalutamo, kada se, previše, udaljimo od vlastite prirode. Progovara kroz nerapoloženje, frustracije, stres, bolesti...
Slušajte tijelo; je li napeto,opušteno, mirno... Zatvorite uši za zaglušujuću buku svijeta oko nas i slušajte sebe. Umorni ste? Ja volim, makar na trenutak, zastati, maštati, igrati se svojim željama, nadama i, u mislima, složiti puzzle "sretne sebe" te, čim mogu, učiniti nešto što me veseli.
Kada i shvatimo što smo: bića sa svojim strahovima, željama, potrebama, manama i vrlinama, što od toga i na koji način pokazati voljenoj osobi. Dati joj samo bolji dio sebe, sakriti slabosti ili biti ono što jesmo kada smo sami sa sobom?
Meni je trebalo vremena da se, skroz, mogu prepustiti drugoj osobi. Nisam glumila, nego sam se parcijalno davala. Situacija kada partneru ponudim cijeli svoj unutarnji svijet činila mi se scarry. Zamišljala sam sliku svoga srca na njegovom dlanu. On ga može čuvati, štititi, a može i, namjerno, stisnuti šaku toliko jako da ga zgnječi.
S jedne strane sam imala poriv da me cijelu upozna, da zaviri i u tajne kutke moga bića, a s druge strane me odbijala ta pomisao.
Kada daš cijelog sebe, totalno si ranjiv. Volim imati kontrolu nad situacijom, a dati cijelu sebe značilo je prepustiti kontrolu. Netko te može povrijediti. Lakše je dignuti branu. Zaštititi se. Ne dati bujici osjećaja da provali.
Pokušala sam, ali nisam uspjela. Na sreću!!
Blokirajući osjećaje oni se smanjuju, nestaju. I osjećaji su energija.Energija nije neograničena. Trošeći energiju da bih branu održala funkcionalnom, gubila sam osjećaje...
Prihvatila sam da me mogu raniti, povrijediti, ali da ja to mogu podnijeti i ići dalje. Preuzimanje tog rizika mala je cijena za ono što se dobiva kompletnim davanjem.
Polovično se davati znači zaštitu od loših osjećaja, ali i polovično proživljene dobre osjećaje. Svaka strast opali kroz pušku s prigušivačem i umijesto praska dobiješ "Flop, flop!" (čini mi se da je to onomatopeja zvuka prigušivača u stripu).
Kompletno se davati znači biti živ!
Na ovu temu me, večeras, podsjetila prijateljica koja je izjavila da je postala stijena, da je ništa ne može slomiti.Ništa ne osjeća i ne želi više ništa osjećati. U novu vezu, zbog starih rana, ušla je bez srca. Ne želi nekome dati moć da je može povrijediiti.
I njoj, i svima vama, kažem: osjećaji, i dobri i loši, znače da ste živi. Dok god ste u kontaktu sa sobom i živih emocija veća je šansa da pored vas neće, neopaženo, proći osoba uz koju (i za koju) vrijedi živjeti!!!
