Muž mi je rekao da previše pišem.
Po njemu, trebala bih objaviti jedan tekst dnevno.
Ali ja, jednostavno, nekada, frcam od kreativnosti, ideja i neispričanih priča. Preplavi me ta energija i osjećam da bih se ugušila da to ne izbacim iz sebe.
Često sam pisala priče "u glavi", prije spavanja.
Imam rokovnike i rokovnike ispisane pjesmama i pričama.Nekako sam staromodna po tom pitanju.Volim osjećaj koji se javlja kada nešto pošaram, prekrižim na papiru i kada iznad "pošarotine" napišem bolji izraz, riječ koja točno pogađa moju misao. U sridu!
Neko vrijeme me pucala ideja da kreiram svoju web stranicu. Nisam baš, skroz, "na ti" s kompjuterom pa sam se pripremala naučiti, ponešto, o web dizajnu. Blog mi je došao kao naručen :)
Kada pišem samo za svoj gušt osjećam da mi nešto nedostaje. Nedostaje publika. Nije to stvar taštine, glada za komplimentima i afirmacijom. Iskreno me razveseli spoznaja da se nekome sviđa način na koji pišem, to mi je snažan trip, ali bitnije mi je da sam ja zadovoljna. Da se osjetim ispunjeno nakon što dio svog svijeta ispraznim na ekran.
Nije čak niti stvar povratne informacije, iako volim povratnu informaciju, volim znati da netko čita ove redove, nego je stvar dijeljenja. Stvar komunikacije. Volim podijeliti svoje misli i izuzetno sam sretna ako nekoga prodrmam, potaknem na razmišljanje ili, makar, pružim dio ugode koju ja osjećam dok pišem.
Uglavnom, Muž, nije, još, pročitao o čemu pišem (osim onog prvog teksta koji je njega pozivao na suradnju). Kaže da on to sve zna. Da ja njemu, o tim stvarima, pričam cijeli život. Pretjeruje. Pozna me 7 godina, makar ja njemu, u sprdnji, znam reći da je počeo živjeti kada me upoznao. Na to on meni uzvrati da sam se spasila kada sam njega srela, ali ne definira od koga ili čega :)
Rekla sam mu, večeras, da ću napisati da "ima malog", ako bude previše zanovijetao :)
On je meni rekao neka pišem o svoje 3 rečenice koje sam mu, neko vrijeme, najčešće govorila dok me nije na to upozorio. Mislio ja da neću, ali evo ih...
Rečenice su: "Nemoj kasniti", "Opet si pio" i "Brzo dođi kući".
Totalno mi je smiješno kada to, ovako, napišem.
Mrzim kašnjenje, a moj Muž živi u nekoj dimenziji u kojoj vrijeme protječe različitom brzinom od vremena u svijetu u kojem ja živim. On ne nosi sat. Oslanja se na svoj dojam o proteku vremena i, eventualno, tu i tamo, provjeri na mobitelu koliko je, stvarno, sati.
Druga rečenica ne govori o tome da imam muža koji, pretjerano, uživa u C2H5OH nego na moju mogućnost da, preko poljupca, dektiram pivo popijeno prije nekoliko sati. Iza te rečenice krije se moja spoznaja da je gubio vrijeme u nekom bircu umijesto da je radio svoj posao i na vrijeme stigao kući. Dakle, druga rečenica se nadovezuje na prvu :)
"Brzo dođi kući" najčešće sam govorila po dolasku iz rodilišta, kada nam je beba bila skroz mala. Osjećala sam se usamljeno i izolirano od ostatka svijeta. Od svijeta ne-roditelja. Tada mi je nedostajalo drušvo odraslih. Nisam baš, valjda, bila adekvatno društvo s obzirom da mi je malena stalno visila na prsima pa sam polugola šetala po kući (na radost susjeda voajera), a i vrlo je glasno izražavala svoju frustraciju što je iz toplog, ugodnog trbuha došla na svijet u kojem se treba pomučiti čak i da bi jela pa je uz njene decibele razgovor bio, gotovo, nemoguć. Da sam imala rep, otpao bi mi od mahanja kada se Muž pojavio na vratima :)
Vani je noć. Skoro će ponoć Glazbena kulisa mi je Eurosong. Muž i dijete spavaju. Spokojna što sam izbacila i ovaj tekst, uskoro ću im se pridružiti.
Poslušati ću Muža.
Objaviti ću ga sutra.
Laka vam noć!
