ljeskanje

japanski vrt

Gledam svoje lice u zrcalu, boru na čelu. Prvo što pomislim, to je da kultura u kojoj živimo ne odražava laž jer je sve tu, nepatvoreno. Bljedilo lica, pogled koji kritički još ne razaznajući koju točno temu ali svakako neku temu, treba preispitati iz kuta tog pogleda u kojeg gledam. Shvaćam da od mjesta u kojem smo se stekli kao na sjecištu nebrojenih puteva, zadobijamo obilježja koja su nužna upravo zato da bi vidjeli geografiju mjesta u kojem postojimo, i koje je na jedan način naša domovina. Nešto što nas pljačka, kako bi jednom krenuli u potragu za tim blagom, krenuli u potragu za uvjetovanošću, kako bi znali zbog čega smo upravo tu.
Prozborim u sebi: japanski vrt. I ostanem na trenutak zatečena u kontrastu koji dolazi iznutra i reflektira se na zrcalu. Okrećem se i nastavljam hodati dalje prema otvorenom. Prema onome što me ne uvjetuje i ostavlja slobodnom, onako kao što bih to možda bila bez znanja o ovoj sebi i mjestu na kojem stojim, obilježena njime, i kako bih - da sam netko drugi - mogla sad mirno udisati punim plućima zrak prepunjen mirisom neke blagotvorne istovjetnosti s mjestom na kojem postojim. I kako zahvaćam vodu onako kako je zahvaća svjetlucanje sunca u vodi, a mir krošnji ima istu polaganost kao i dubina u kojoj se u meni utapa večer a onda opet izranja dan. Taj ritam; koji ne ostavlja mjesta sumnji da ono što živim nije u skladu sa svim. Nije odsjaj nekih drugih (ne)mogućnosti. Ili bar, ako i odbljesne na trenutak nešto na obzoru, neko čudno svjetlo, neki čudni zrak svjetla nepoznat mome iskustvu, da to bude - kao da stojim na livadi i gledam smiješeći se, onako kako se smiješi dijete kada gleda u neki cvijet.

v.