ljeskanje

sarajevski Park

Ako ste se našli u sarajevskom Parku, ostanite u donjem ravnom dijelu. U gornji dio, uz brijeg, krenite jedino ako ste spremni samovati i poštovati tuđu samoću jer ćete gore naći samo takve ljude.

U ovom dijelu Parka ne možete prisluškivati razgovore što ih nepoznati ljudi vode na susjednoj klupi, jer ovdje nema susjedne klupe i nema klupe uopće. U ovom se dijelu ne možete sresti s osamljenim šetačem i s njim razmijeniti par fraza o vremenu i cijenama jer ovdje nema dokonih šetača i nema staza za šetnju. Ovdje ne možete sklopiti poznanstvo ili porazgovarati s nekim nepoznatim jer ovdje nema ljudi spremnih na razgovor jer nema ljudi koji se odmaraju, "ubijaju vrijeme" ili štede na grijanju. Ovdje uostalom nema ni jesenjeg ili proljetnog sunca na kojem bi se čovjek malo "gušterao", ovdje vlada sjena jer drveće raste prilično gusto.

U gornjem dijelu sarajevskog Parka, srest ćete pojedince ili parove koji su sebi sasvim dovoljni, tako da ćete biti uljez, napasnik ili gnjavator ako se bilo kome obratite. Ovdje se komunicira na načine koji su mnogo dublji i mnogo iskreniji od razgovora, ovdje se komunicira dodirom, ljubavlju i molitvom. Komunikacija u ovome prostoru je razmjena ili sticanje najposebnijih iskustava, razmjena najosobnijih energija, odlazak ili bar pokušaj da se ode ( priprema za odlazak ) u neke druge, možda bolje, oblike postojanja. U svakom slučaju je otkrivanje onih slojeva bića koji su izgovorivi samo molitvom, dodirom, dobrom pjesmom ili na neki sličan način. Zato je gornji dio sarajevskog Parka u sebi paradoksalan prostor - istovremeno socijalan jer je javan, otvoren, svima ponuđen, a pri svemu tome krajnje zatvoren, intiman, izdvojen iz kontinuiranog mehaničkog prostora vanjske stvarnosti jer je to prostor onih oblika komunikacije koji su sasvim posebni, preduboki i suviše osobni da bi mogli biti prirodni u pravom socijalnom prostoru.

Ako ste se dakle našli u sarajevskom parku, ulazak u njegov gornji dio, uspon uz brijeg, zaista je stupanje među ljude koji se iz svoje samoće obraćaju nekome odsutnom... ali i one kojima nije do odsutnih, one parove koji se još uvijek upoznaju ili svaki put iznova, svakim pogledom i dodirom otkrivaju jedno drugo - i oni su posvećeni sebi i zauzeti sobom, oni dodirom i ljubavlju raskrivaju jednu stvarnost prisutniju od onoga što Vi vidite svojim ljudskim očima, ali za Vas u svakom slučaju odsutnu i nevidljivu. Zato ne oslovite ni njih, prođite kao da ih ne vidite i kao da Vas nema.

U ovom dijelu Parka možete dakle razgovarati s grmovima i drvećem, s travama i kamenjem, s mrtvim i budućim ljudima, sami sa sobom i s nekim iz svog sjećanja... Jedino što Vam se posve sigurno ovdje ne može dogoditi jeste da normalno i lijepo, onako ljudski, porazgovarate o ljudskim stvarima kakve su mala penzija i nogomet. Ovdje su dakle mogući svi zamislivi susreti - nemogući su jedino oni susreti i razgovori koji su u onom drugom, donjem, ravnom dijelu Parka, jedino mogući.

(dijelovi teksta iz knjige Knjiga vrtova, Dževad Karahasan )

za vas, i nekog s kim se činio kao san, onaj snijeg u sarajevskom gornjem Parku

odabrala:

v.