ljeskanje

ponajmanje o Meryl

Mostove okruga Madison i Moju Afriku više od glavne glumice povezuju slični glavni muški likovi. Eastwood u prvom i Redford u drugom filmu glume šutljive samotnike zadovoljne svojom samoćom, biljke koje svoju neukorijenjenost brižno čuvaju. Voljeti život za njih je biti slobodan; ako tu slobodu valja platiti samoćom, cijena nije prevelika. Ti ljudi od svijeta kojima je veza doslovno vezanost, zarobljenost, zaljubljuju se u dvije različite Meryl. Jedna kućanica s obitelji, druga je samostalna žena.

Volim prve dvije trećine Mostova okruga Madison. Dva potpuno različita svijeta se susreću, i pogađa ih onaj trenutak prepoznavanja koji sve opravdava. Unatoč daljini njihovih svjetova, dvoje bliskih ljudi.
Makar i uz svijest da će ta ljubav trajati točno četiri dana. To nije vječna ljubav, nije ona nadljudska orfejevska besmrtna, nego neka prolazna ljudska kratkotrajna... pa ipak, prava ljubav. A onda se rastanak približava i ona dvoji. O čemu? Je li to doista bila ljubav ili tek... ''Kakva je to ljubav? Što je za tebe uopće ljubav? Voliš prirodu, voliš umjetnost, voliš sve ljude...voliš one žene koje si imao prije mene. Sve to voliš, to je kao da ništa i ne voliš. Sve po malo a ništa zapravo! To nije ljubav.'' Zato mi se nije sviđala Francesca iz madisonskog okruga u zadnjoj trećini filma: nije vjerovala onome što je osjećala. Jer tada ne bi mogla dvojiti, znala bi. Zar nije dokaz imala u srcu? Ne, njoj je trebalo obećanje vječnosti.

Afrička Meryl nije imala obitelj. Ipak Redford, koji je nju volio, dolazio je i opet odlazio. Ne drugim ženama, nego svojoj samoći, svojoj slobodi. Nju je ljutilo to što on ne želi reći da je treba, on je nije mogao trebati jer bi tada izgubio slobodu. Kaže joj, miješaš želju i potrebu; to što me želiš ne znači da ti trebam, možeš bez mene. Kad ga stavlja pred izbor, je li ti važnija sloboda ili moja želja, za njega nema dileme. Ali ni za ovu afričku Meryl: onda idi, ne možeš imati sve. Dok sam to gledao činilo mi se: ovi su bolji od onih iz okruga Madison. Nema ucjene ako odeš nikad me nisi ni volio. Sadašnji trenutak ne negira prijašnji. Bez krivnje, bili su to što jesu, posve goli vjerujući jedno drugom. Bez potrebe da se išta provjerava ili dokazuje kao pravo, trajno, vječno... Ljubav takva kakva jest, njihova, jedinstvena. Rastanak nije tragedija, nitko se ne baca pod vlak. Meni je baš to značilo da ta ljubav jest bila prava: učinila ih dovoljno jakima da budu ono najbolje što mogu biti, čak i kad to znači više ne biti zajedno.

Ali onda mi se jedna rečenica izrečena dugo nakon njihovog rastanka zasjekla negdje duboko. U mojim je očima ona naknadno opravdala i onog madisonskog Eastwooda, njegovo sentimentalno čuvanje uspomene, koje mi je nekad izgledalo tek slabošću, zalaskom života, porazom vjere u život od potrebe za sigurnošću, za onim što je dokazano. Jer nije se radilo o tome.
Pri njihovom susretu danima nakon rastanka Redford joj, ne dovodeći u pitanje odluke koje su donijeli, kaže: ''Still, you've ruined it for me.'' ''What?'' ''Solitude.''
Pokvarila si mi to. Što to? Osamu.
Biti sam više nije bilo onako potpuno kao prije.

O tome sam razmišljao nekidan, dok sam nakon zalaska sunca sâm išao s plaže prema parkiralištu.

d.