Ante Škorić Barba, Titov diverzant, najmlađi zapovjednik torpednog čamca i rekorder u ronjenju, koji je još 1966. umirovljen nakon što je preživio pad sa 1100 metara visine jer mu se padobran nije otvorio, u ratu je bio jedan od najbližih suradnika generala Gotovine.





link: Baš-čelik preživio pad sa 1100 metara
- Mjesecima smo na ratištu dijelili isti apartman. Lako bi bilo pretpostaviti da sam, s obzirom na toliku razliku u godinama, ja njega poučavao. Ali to može govoriti samo čovjek koji ne poznaje dobro Gotovinu. Nije bilo tako, mnogo sam naučio od njega - kaže Barba. Škorić već desetljećima živi u Banjolama, malom ribarskom mjestu kraj Pule. U Istri se oženio i ostao. Živi sa suprugom i dva sina, jedan se bavi ribarstvom, a drugi organskom poljoprivredom. Za njega rat nije završio, ali borba se sada vodi drugačije. - Moramo uvesti kanalizaciju u sva mjesta općine Medulin, urediti rivu, napraviti šetnice uz more - kaže. Izuzetno vitalan, pun energije i životne radosti, doduše s kojim kilogramom viška: - Jako volim kuhati, izmišljati nova jela.

Brešanova paštašuta
Ljuti ga što se o Domovinskom ratu tako malo zna i govori, tako da mu se čini da se danas slika o ratu u domaćoj javnosti svodi na paštašutu iz Brešanova filma. Ili to što se pet godina rata želi svesti samo na Oluju.

- Oluja je bila kruna svega, ali nikako ne cijela istina. Sada se Oluja koristi kao jedino mjerilo Domovinskog rata, jedina akcija kroz koju se analizira cijeli rat, iako ona ne predstavlja ni deseti dio svega što je Hrvatska vojska prošla. Ili ispada kao da smo mi bili banda koja je čekala da se Franjo dogovori s Miloševićem, kao nekakvi olovni vojnici. Fokusiranjem na Oluju zanemaruje se cijeli proces stvaranja vojske i oni prvi mjeseci kad smo se suprotstavili neusporedivo nadmoćnijem neprijatelju, jer smo tek nakon Maslenice počeli kupovati na svjetskom otpadu oružja i time se polako počeli ozbiljnije suprotstavljati neprijatelju i graditi ozbiljnu vojsku - objašnjava Barba. - Za mene je to bilo slavno vrijeme. Zajedno smo radili mala čuda - ističe.

Za njega je najvažniji dio priče o ratu i Anti Gotovini onih nekoliko mjeseci koje su zajedno proveli na livanjskom ratištu. - Ne može se govoriti o Gotovini a ispustiti njegovo najplodnije razdoblje, u kojem se stvarao kao istinski nacionalni junak. Tu je pokazao za što je sve sposoban i tada se on, koji je u Hrvatsku stigao 1991. kao kaplar Legije stranaca, počeo uspinjati u vojnoj hijerarhiji i postajati sve sposobniji i sposobniji. Na njega se ne može primijeniti ono pravilo da se čovjek penje dok ne dostigne razinu svoje nesposobnosti - cijelo vrijeme je učio, pa je postajao sve sposobniji kako je napredovao - opisuje Barba. Nakon što je ranjen u zapadnoj Slavoniji u jesen 1991., Gotovina je početkom 1992. došao u Zagreb i postao pomoćnik Anti Rosi koji je trebao ustrojiti prve specijalne jedinice Hrvatske vojske. Tu se Škorić i Gotovina upoznaju i zajedno odlaze u Livno.

Širenje panike
Još 1991. sam često dolazio u Bosnu kad nam je trebalo eksploziva ili rezervnih dijelova da osposobimo oružje koje smo otimali od JNA, pa mi je bilo jasno da Bosna nema nikakve šanse kad Srbi napadnu. A da su prošli Livno, ne bi se zaustavili do Splita - objašnjava Škorić zbog čega su u proljeće 1992. iz Zagreba krenuli pomoći ustrojavanju obrane na području Livna.

- U Livnu smo bili vrlo, vrlo slabi. Imali smo dvije topovske cijevi na cijeloj bojišnici od sedamdesetak kilometara i još dvije su imale postrojbe iz Tomislavgrada. Jedva da smo imali oružja i, s obzirom na to, Srbi su mogli lako proći - kaže Barba. Zbog toga su shvatili da im je glavni zadatak odglumiti da su puno jači nego što doista jesu. Bilo ih je manje od tisuću, ali su pekli kruha za 3000 ljudi. Dovezli su iz Hrvatske stare avionske bombe, minirali područje iza vlastitih linija za slučaj da dođe do proboja. Pustili su vodu iz brane i poplavili polje prema Grahovu da smanje teren koji moraju braniti. Dovezli su dva kamiona cijevi, i plastičnih, te ih po mraku postavili na uzvisine da glume topove.

Jednom smo uhvatili kako Mladić viče na svoje pilote što ne napadaju Livno. ‘Gde bre da idem, sve cev do cevi!’ A mi smo imali samo dva topa - kroz smijeh kaže Barba. Po pravilu je ta dva topa trebalo svako malo voziti na remont i mijenjati im cijevi, što bi trajalo po dva tjedna. Oni nisu imali vremena. - Došli bi Šibenčani, okrenuli bi janje i u par sati to bi bilo gotovo - kaže Barba. Šibenčani su im pomogli da preurede svijetleće rakete skinute s nekog ratnog broda. - Takva raketa nije imala nikakav borbeni efekt, ali je zato imala psihološki. Noć je pretvarala u dan. Ispalili smo je prema Grahovu, što je izazvalo toliku paniku da je jedna četa Grahovljana, njih stotinu, digla puške i počela bježati. Došao im je general Uzelac i postrojio ih. ‘Ako hoćete bježati, skinite uniforme.’ Skinuli su se do gola - kaže Barba.

Dovodili ih do ludila
U Livnu su uveli ono što se zove aktivna obrana. Umjesto da samo čuvaju linije i strahuju od proboja, stalno su poduzimali diverzantske akcije iza neprijateljskih linija. - Dovodili smo ih do ludila, naučili smo im s vremena na vrijeme nanositi bolne udarce - kaže Barba. Dodaje da je među diverzantima, koji su sa šakom suhih smokava kretali u akcije, bilo doktora znanosti i ljudi s dvije diplome. Livanjska epizoda je po njegovu mišljenju važna i za današnje procjenjivanje ratne uloge generala Gotovine, onako kakvo nameće Haaški sud svojom optužnicom. - Nitko ne postaje zločinac odjednom. Ako smo prošli Livno, Maslenicu, Peruču i ponovo Bosnu 1994. i 1995., a sve bez ružnih tragova zločina, kako je moguće da bi Gotovina odjednom, baš u Oluji, postao zločinac - pita Barba. U Livnu je živjelo puno Srba i oni su došli do popisa onih kojima je TO podijelila oružje. - Sve smo ih pozvali i tražili da vrate oružje. Nikome nije pala vlas s glave - kaže Barba. U svibnju 1992. zarobili su nekog srpskog oficira, pijan je zaspao pa su ga pokupili. - Normalno smo ga ispitali i pustili u razmjenu, iako smo znali da je pucao u Vukovaru. U zamjenu smo dobili hrvatskog vojnika kojeg su ispitivali tako da su mu odrezali uho i ranu natrljali solju - kaže Barba. Prenosi kako su se trudili nametnuti red i disciplinu.

Muslimani iz Livna

- Ako bi gorila srpska kuća, pokretali smo istragu da otkrijemo krivca. Ako bi nam trebalo nešto, slali bismo vojnu policiju da zabilježi gdje je što izuzeto. Sjećam se da je jednom, kad su doveli mrtve neprijateljske vojnike u bolnicu, kod jednog nađeno nekoliko tisuća maraka. Donijeli su to Gotovini i on je tražio da to vrate, zabilježe ime poginulog, kako bi njegova obitelj mogla dobiti taj novac - kaže Škorić. Iz Livna su otišli na ljeto 1992., dosta prije nego što je izbio hrvatsko-muslimanski sukob. - Mislim da je i naša zasluga što u Livnu nije bilo mrtvih muslimana. Mi smo uveli red i dok smo bili tamo, jedna muslimanska postrojba borila se na Cincaru pod našom logistikom. Poslije, kad su zatvorili muslimane iz Livna, njihove žene su zvale u Split mene ili Gotovinu u strahu da se nešto ne dogodi njihovim muževima. Svi su pušteni - sjeća se Barba.

Bez rizika nema pobjede

Ističe da je jedna od najvećih vrlina budućeg generala Gotovine bila ta što je svakoga znao pažljivo saslušati, svakoga pustiti da se do kraja izrazi. - Tko god je mislio da može sam, pravio je greške. Ne i Gotovina - tumači Škorić i ističe: - Objektivno: puno smo učili od njega, o razbijanju nekih predrasuda, otvorenosti, hrabrosti. Najvažnije odluke donosile su se “na coku”, na panju, negdje u šumi, pred zapovjedništvom. - Svi bismo sjeli u krug i razgovarali. Tako smo isplanirali stotine diverzantskih akcija, a ni jedna nije provaljena - ponosan je Škorić. Kako je moguće da on, kao školovan vojnik, ima tako visoko mišljenje o jednom dočasniku Legije stranaca? Škorić ne cijeni većinu svojih nekadašnjih kolega iz JNA i ruga se njihovu dogmatskom načinu razmišljanja. - Ovi koje sam znao iz JNA govorili su mi da bi ljude trebalo školovati, minimalno šest mjeseci, da ne mogu tek tako na ratište. Ali za šest mjeseci izgubit ćemo rat! Zato sam im rekao: ‘Gospodo, ako želite školovati ljude, dođite s njima u rovove i školujte ih!’” Škorić ističe da naprosto nisu imali vremena poštivati pravila koja se izučavaju po vojnim akademijama.

Navodi za primjer Antu Kotromanovića, kojega i danas zove “svojim djetetom”. Kotromanovića su prepoznali kao izuzetnog diverzanta i odmah ga iz škole za obuku u Sinju postavili za zamjenika zapovjednika 126. brigade. - Mnogi su se bunili zbog toga, govorili da se tako ne može raditi. Ali bez tog rizika nismo mogli dobiti rat. Hvali i generala Antu Rosu, za kojeg kaže da ga mnogi podcjenjuju. - Isto kao i nakon onog rata, od onih koji se busaju u prsa nema 10 posto pravih ratnika. Ali Roso je nesumnjivo među njima - ističe Barba.

Poruka Mesiću

Ante Škorić smatra da je baš u Livnu Gotovina sazreo za pravog zapovjednika. - U Domovinskom ratu na vojnom planu on je osoba broj 1 jer je u potpunosti vratio vjeru hrvatskom vojniku da može pobijediti - ističe Barba. Ne smatra da je Gotovina gurnut u stranu kad je nakon rata imenovan za glavnog inspektora HV-a, nego vjeruje da bismo, da je Gotovina ostao na tom mjestu, već imali vojsku spremnu za NATO. Ponavlja da je šteta što je Mesić smijenio Gotovinu, Krstičevića i još nekoliko generala nakon što su se u rujnu 2000. oglasili otvorenim pismom.

- Mislim da je postojao bolji način i za predsjednika i za generale da izađu iz toga. Hrvatska vojska je tada izgubila ono najkvalitetnije. Predsjedniku Mesiću bih poručio da je to mogao drugačije napraviti, jer nije on srušio Jugoslaviju, kako se često znao hvaliti, nego generali koje je smijenio - kaže Škorić. Ljute ga igre oko generala Gotovine. - Prelako su ga se neki odrekli, a drugi opet nepravedno koriste njegovo ime kako bi sebi podigli rejting - upozorava Barba. Misli da Gotovina nije uhićen, nego se sam predao: - Da je htio bježati, nikad ga nitko ne bi uspio naći. Jednostavno je pričekao povoljniji trenutak.

Jutarnji.hr