Livio D.

Danas sam stvorio dva teksta.
Dva mala komadića mene,
uhvaćena između daha i misli.

Sad sjedim i osjećam prazninu.
Ne onu tešku, nego tihu, blagu,
kao kad more utihne nakon vala.

Pokušavam pisati treći,
ali riječi ne izlaze.
I shvaćam — nema potrebe.
Ne mora svaki dan biti pun.
Ne mora svaka tišina postati priča.

Ponekad je dovoljno reći:
Dosta za danas.

Sunce polako klizi prema horizontu,
valovi šapuću isto što i srce —
pusti, odmori, diši.

I to je lekcija sama po sebi.
Ne forsiraj ono što treba doći samo.
Stvaranje, kao i život,
ima svoj ritam.