Puno pišem i na poslu, ali to je sasvim drugačiji oblik pisanja od onoga za koji mi se odnedavno javila duboka potreba. U ovom tekstu pokušavam istražiti što nas potiče da počnemo pisati u zrelim godinama – nakon pedesete – i nameću mi se sljedeći odgovori.
S godinama svi skupljamo bogatstvo životnog iskustva – uspjehe i gubitke, radosti i tuge, odnose – što prirodno potiče potrebu za unutarnjim promišljanjem.
Glavni motivi koji nas potiču na pisanje su introspektivne i emocionalne prirode: razmišljanje o vlastitom životnom putu, smislu i prolaznosti; potreba za izražavanjem unutarnjih osjećaja; želja za prihvaćanjem sebe i svijeta oko sebe; te traženje unutarnjeg mira kroz verbalni i estetski izraz.
Pisanje je idealan oblik i alat izražavanja – omogućuje oblikovanje iskustava koja riječi svakodnevnice teško mogu prenijeti, izražavanje unutarnjeg stanja, obradu prošlosti i prenošenje životnih lekcija na način koji je istovremeno osoban i univerzalan.
Da bi se pisalo, nužni su vrijeme i sloboda. Tek tada se otvara prostor za kreativni rad, jer su profesionalne i obiteljske obaveze drugačije raspoređene ili značajno smanjene.
Javljanje potrebe za pisanjem u zrelim godinama nije slučajno. Pisanje tada postaje jezik iskustva i emocionalne mudrosti – način da se ostavi trag koji je istovremeno osoban i univerzalan.
Ovdje ću pisati o onome što osjećam i mojim stavovima prema svijetu koji me okružuje.
Pisati ću i o malim stvarima koje postaju velike ukoliko im se da zaslužena pažnja.
Pisati ću i o ljudima, susretima, mislima i tišinama koje oblikuju moj dan.
Dobrodošli u moj svijet!
