|
|
| < | lipanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Im better of alone anyway....
Pomirena sa sobom, ulaziš u stan
"Kakav divan dan", pomisliš, "divan dan!"...
I štikle postanu tijesne, i leđa nisu više ravna,
I šminka razmazana...ostaješ tako sama....
Utjeha kose
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
You may say that I'm a dreamer but I'm not the only one...
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: «Noć je pun zvijezda
Trepere modre zvijezde u daljini.»
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči?
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije mogla uz mene.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio!
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.
Jer sam je u noćima kao ova držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ova posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
osoba koja voli pisati kako bi se osjećala bolje
osoba koja još shvaća da svijet nije onakav kakav se čini.
osoba koja traži nešto za što se može uhvatiti kad padne.
traži sreću.
sreću u malim stvarima.
Osoba koja živi već 19 godina i zasada joj dobro ide. :)
Osoba koja voli sanjati.
I fali mi moj prijatelj.
moj veseli prijatelj...
Makar si daleko, znaj,nisam te zaboravila.
Alice
Ekonomist
Eliyah
Jack White
Em
no name.
otisak srca
Souldinshadow
design: MissSmileDesigns
kostur: ldesigns
Ti si me zgazio. Našao zamjene.
Želim nešto napisati. Ali nekako mi riječi ne dolaze.
Šta da napišem na ovom "virtualnom papiru".
Čitam druge postove, razmišljam o stvarima koje se događaju meni, tebi, drugima. Svima nama. Svatko od nas ima svoj problem u životu. Ako
se to tako može nazvati. Svi imamo neki svoj teret koji nosimo i s kojim moramo živjeti.
Život je stvarno nepredvidljiv, jedan dan si ovdje drugi nisi.
Kad god ugledam hitnu pomoć kako juri ulicom krcatom autima, razmišljam o tome kako je sad obitelji te osobe. U kakvoj su panici, kako se boje za osobu koja se nalazi unutra.
Kolika je njihova briga.
I onda vidim koliko su zapravo moji problemi sitni.
Makar se meni čine veliki.
Shvatila sam da sam ja zapravo jako plašljiva osoba.
Bojim se i ljudi.
Možda jer sam do sad nekako naučila da smo mi,ljudi poprilično
pokvareni. Svi. Barem malo.
Razmišljam o tome i sjedim na kolniku prazne ulice u 3 ujutro.
Čekam da tata dođe po mene nakon izlaska.
Sama sam. Slušam zvuk te tišine, nigdje nikoga ali....
U noći, ulice su meni nekako strašne.
Crne. Mračne. Bez obzira na rasvjetu.
Sjedila sam tako u tišini.
I razmišljala o danu kad sam tim ulicama nekada davno hodala s njim.
S rukom u ruci.
Tada mi te ulice nisu bile strašne.
Bilo mi je tako svejedno da li su mračne ili ne.
Sada, sada su mi zastrašujuće.
Bojim se da ga neću moći zaboraviti.
Dajte mi lijek protiv one bolesti.
Bolesti zvana ljubav.
Ili ne?
Što god to bilo.
I da... Ne želim odrasti.
Ne želim na taj glupi faks.
Želim biti dijete.
