Dream on, cinderella, dream on.
Behind those eyes, secrets are hiding.
Trying to believe, the scars unseen, the tears washed clean.
Let me breathe the air.
Where do you belong, Anna Lee?




Now the drugs don't work anymore.
I love you again.
Damn.




Pisanje u kiticama zapravo me užasno nervira.
Ali stalno nastavljam tako pisati.
Navika.
I guess.




Don't watch me so sadly.
Pih. Por causa do Amor.

Kako smo jednom počeli, tako ćemo jednom i završiti. ujutro je bilo podosta mračno, ulična svjetla nisu radila. kako sam imala priliku napokon upoznati She, iskoristila sam ju. i tako, sada nepovezano pokušavam reći što se dogodilo. po mokrom tlu hodala sam u svojim crnim starkama. bilo je sedam do šest. ma je, bilo je šest do sedam. bili smo samo ja i moj kišobran. rozi Avonov kišobran. i baš mi je slatki. uglavnom. i sad zapravo pokušavam napisati neki kul post a stvarno nemam inspiracije. ali i dalje pišem. kiša je padala polako, u malim kapljicama svakih par minuta, tako da sam se znala prestrašiti kada je iznenadno pala. nije me bilo toliko strah mraka koliko me bilo strah da me netko prati.. imam ja razne fobije. uglavnom. ja još uvijek nemogu shvatiti zašto više nemam inspiracije. možda zato što sam sada opterećena dečkima (pubertet me uhvatio). nemojte krivo shvatiti.. uglavnom. pjevušila sam pjesmu koju sam i koju još obožavam. Anđela od six packa(da, nevena, six pack. belj) probudilo se jutro. jako hladno je bilo. mene je grijala pomisao na to da ću Ju napokon upoznati. imala sam osjećaj da me prati tisuću sjena, da me pokušavaju odvući natrag otkuda sam došla. ulična svjetla su se napokon upalila (kad je već bio dan, tko zna, možda su ona.. kak se zove.. solarna. e da. možda..) uglavnom. auti su počeli brummmbrummdati, a meni je otišao osmijeh s lica. kul. ii.
nakon kojih pola sata uspjela sam stati, noge me više nisu vukle. čudno, mislila sam si. ispred mene je bilo more. damn, mislila sam, rekla je da ćemo se naći Selnicama(jako drage uspomene. very very.), a one nemaju ni jezero, a kamoli more. i nećete vjerovat, al sjetila sam se Mojsija i onog kako je razdvajao Crveno more. uf. uglavnom. stajala sam, tako, kojih pol sata. razmišljala sam o harry potteru i kako bi htjela ići u Hogwarts, magic školu. onda sam se sjetila seke svoje koja negdje spava ko top, NEideći u školu, zbog glavobolje. seko seko. onda sam pomislila na dugu, koju nisam jako dugo vidla. hm. stup stup stupid. onda me iz mojih dubokoumnih misli probudio zvuk sirene od jednog kamiona. ja gledam, šta sad?? ? okrenem se, i vidim prevrnuti kamion iz kojih se razlijevao kečap, vidim čovjeka koji trči ko muha bez glave tražeći pomoć, koji je izgledao isto kao i gospodin Dumbledore iz harry pottera. zazvonio mi je mobitel, a kad sam se javila, čula sam glas svoje sestre koja mi viče da je prošla na nekom big ispitu. krajičkom oka sam pogledala u nebo da vidim jeli s njim sve u redu, i vidjela sam dugu. ne jednu, nego tri duge. stvarno čudno. i ne, ovo nije nikakav san, ako očekujete takav završetak. uglavnom. zasvrbio me nos i htjela sam se posvrbjeti kad sam primjetila da su mi ruke krvave. više nisam stajala, ležala sam ispod spljoštenog auta. ničeg nisam bila svjesna. bu majo, bu! na na na na na naaaa. aj bok. :)

Tvoju su lađu... vjetrovi odnijeli.. na pučini dalekoj... olujama lomili...

dugo je prošlo vremena zapravo od kad sam bila tu. i nekako mi je čudno sada. došla sam. i duhom ovaj put. ne samo tijelom. i nekad mi se čini..

da sam izgubljena. kao malo ružno pače.


i baš sam si danas rekla, e baš ću napisati dugačak post. al stvarno nemam inspiracije. stvarno.

možda..
kad bi me pitali kako sam..

ma ništa.

Izgubljena u gomili. gorim dok stojim. gledajte me čudno. mrzim mrziti. očekujem najmanje, a nadam se najvišem. čupam srce i dušu što gore, i spremam ih u posebnu kutiju. sada sam samo tijelo. pogledajte me sada. jedino što znam je da.. Šuteči Preživljavam.

vtp. za Jednu Osobu.




Želim Snijeg.°

mašem*

I'm the one who want's to be with you.
deep inside i hope you feel it too.

this is a wild world, baby, wild world.

kako mrzim kad shvatim da sam glupa. baš sam glupa.
jer sam kukavica.

i jednom, barem jednom sam poželjela da se netko zauzme za mene.
ali nitko nije.

this is a bad, bad world.

i'm not a supergirl.
to shvaćam.
ali.
nekad boli. stvarno.
i preduram sve to. već sam navikla.
ali nekad je previše. stvarno.
i ne plačem zbog takvih stvari. niti namjeravam početi.
pravi prijatelji nikad ne ostavljaju na cjedilu.
pravi prijatelji nikad ne izdaju.
ali što su zapravo pravi prijatelji??
tj. tko??
recite vi meni. za mene ih očito nema.

i'm sleeping in clouds.
06.10. 2007.
precious.




hodali smo jučer ulicom. čuli su se samo zvuci naših koraka i pokojeg psa koji je zalajao. držali smo se za ruke. držao me tako čvrsto, nisam se mogla osjećati sigurnijom. smijali smo se. sjećam se. da. bilo je vedro. gledali smo zvijezde kako blješte i dozivaju nas k sebi. igrali smo se lovice. izgubili smo se u šumi naših snova. odjednom je nestao.

hodali smo danas ulicom. čuli su se samo zvuci naših koraka i pokojeg psa koji je zalajao. držali smo se za ruke. držala me tako čvrsto, nisam se mogao osjećati sigurnijim. smijali smo se. sjećam se. da. .bilo je vedro. gledali smo zvijezde kako blješte i dozivaju nas k sebi. igrali smo se lovice. izgubili smo se u šumi naših snova. odjednom je nestala.

hodamo ulicom. čuju se samo zvuci naših koraka i pokojeg psa koji laje. držimo se za ruke. držimo se tako čvrsto, nemožemo se osjećati sigurnijima. smijemo se. da. vedro je. gledamo zvijezde kako blješte i dozivaju nas k sebi. igramo se lovice. izgubili smo se u šumi naših snova. odjednom smo nestali.

i tako...
vratih se.
nakon pomalo predugo vremena.
ugl. odsad... pisat ću neke zapise iz dnevnika.. koje sam pisala umjesto bloga dok mi net nije radio.. al ne danas :)

i... ima jako puno bitnih stvari koje su se dogodile..
pričat ću.. to je to zasad.. idem..

mašem*...