petak, 30.11.2007.
Kada duša istinski želi Boga, već posjeduje ono što ljubi
Svi tražimo Boga u svemu i svačemu. Kada ne osjećamo dovoljno njegovu prisutnost, pitamo se gdje je nestao. Poput male djece smo, koja su u potrazi za majkom čim ode po nešto u drugu sobu. A Bog nas s nekim razlogom ponekad ostavlja "same". Da se naša vjera preobrazi u nešto božansko, nešto više. Da to ne budu samo osjeti, neka ugoda, nego da nas kroz tu suhoću približi istinskoj biti vjere. Ne osjećati gotovo ništa, ali vjerovati. To je vjera koju Gospodin traži od nas.
Vjerujemo li mi doista? Šetala sam neki dan uz jezero, i nekako sam se sjetila onog događaja kada je Isus rekao Petru da dođe i hoda po vodi. I Petar je krenuo i doista je unatoč svim prirodnim zakonima uspio hodati po vodi. Kako? Vjera ga je držala iznad površine. I pitala sam se tad, bi li ja sada mogla doći do jezera, i hodati po vodi. Ne bi, jer možda bi se nadala da neću potonuti, ali moje srce bi sumnjalo, uvijek bi ponovno mislilo kako bi se dobro napila vode, i kako bih potonula. Svi se zovemo vjernicima, a kako je malena naša vjera.
I tada se pitam, zašto je to tako. Što to priječi čovjeka da istinski vjeruje. Bez ikakvih pitanja i sumnji, da jednostavno imamo čistu vjeru iz srca koje ljubi bezuvjetno. Mislim da se trebamo maknuti od svega što nas priječi u takvoj vjeri. Prvo, trebamo biti ponizni, ali doista ponizni. Trebamo umrijeti sami sebi, i biti tu za druge. Činiti dobro kako bi proslavljali Gospodina. Iz Ljubavi prema njemu činiti sve što činimo. Izabrati trnje, a ne meku travu. Izabrati bol, a ne ugodu. Izabrati križ, a ne pijedestal. Samo kroz teškoće čovjek dolazi do ljubavi i vjere. Jer i Isusova je Ljubav prema nama rođena na križu, u boli i trpljenju. I naša će Ljubav prema Bogu postati istinska i prava upravo u trpljenju. Ne u vlastitom uživanju. Ne u prolaznosti koječega zemaljskoga.
I doista, kako kaže naslov, kada duša istinski želi Boga, već posjeduje ono što ljubi. Predivna misao sv. Ivana od Križa. Jer kad duša doista traži Boga, još više Bog traži nju. Ali da bi duša istinski tražila Boga, mora zaboraviti sve svoje želje, planove, naume... Moramo biti spremni i da se sve promjeni, samo da ostvarimo tu istinsku potragu.
Daj da svuda idem s Tobom, Bože moj,
i neka mi se dogodi - sve ono što želim radi Tebe.
sv. Ivan od Križa
- 23:43 -
nedjelja, 18.11.2007.
Sjećanje na Vukovar
Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još malo mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili, prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao, jer, kako objasniti da ni sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.
Siniša Glavašević
- 14:40 -
utorak, 13.11.2007.
Poput brušenog kristala
Podijelit ću s vama nešto što sam neki dan pročitala. Ova usporedba na kraju mi se baš svidjela. Kad se malo duže razmišlja o tome, doista jest tako. Predivno ;)
Na sličan način svijetao i brušen kristal obasjan svjetlošću, koliko više stupnjeva svjetla primi toliko se više bliješti, jer se svjetlost u njemu sabire; pa zbog velikog obilja svjetla može doći do toga da izgleda samo svjetlo, te se od svjetla ne razlikuje, jer je osvijetljen koliko god to može biti.
Sv. Ivan od Križa
- 22:51 -
četvrtak, 08.11.2007.
Grad kojeg volim
Pisala bih sada najradije o nekim drugim stvarima. Ali neću zbog tisuću i jednog razloga. Pisati ću o nečemu o čemu sam razmišljala ovih dana. Razmišljala sam o mome gradu :)
Ovaj post će zvučati kao sastavak malih osnovnoškolaca. Volim svoj grad ;) Ali ja ga doista volim. Volim one dugačke vožnje tramvajem, i sve što se događa u tramvaju. Volim one bakice koje se gurkaju da što brže zauzmu sjedalo. Volim kontrolore koji mi uvijek oproste što iz nekog razloga nemam kod sebe kartu :) Zatim volim ulicu kojom se najčešće vozim, a to je Savska. Uvijek prometna, puna velikih raskršća koji stvaraju čepove, a time i dugačke zastoje. Volim Savu. Onaj zalazak sunca koji je najljepši kada ga gledate sa savskog nasipa. Ta rijeka uvijek jednako diše, teče, duboko je urezana u ovaj grad.
Volim jezero Jarun. Unatoč tome što sam tamo često, uvijek mi je poseban osjećaj doći skroz blizu jezera i gledati sve oko mene. One labudove što često znaju prošetati obalom i što me znaju jako nasmijati svojim nadobudnim trčanjem bez nekog posebnog razloga. Odraz sunca u vodi, mjeseca u daljini, i nekoliko zaljubljenih parova koji zagrljeni šeću uz jezero.
Volim svoj kvart, svaki parkić od njih mnogo, košarkaško igralište, potok koji teče tik uz igralište sve do Save, kvartovske dečke koji igraju košarku i u 2 ujutro :) Volim Horvaćansku, po kojoj se najčešće šećem, volim gomilu automobila što po njoj negdje žure.
Volim centar, osobito Gornji grad. Šetanje onim starim ulicama i pogled na svjetla Zagreba noću. Volim prelijepu Katedralu. Volim i Zrinjevac, njegovo zelenilo usred grada. Volim i Glavni kolodvor iako me često podsjeća na rastanke. Volim Maksimir, zoološki vrt, makar sam rijetko tamo jer je na skroz drugom kraju grada. Volim Maksimirski stadion. Volim natpise Dinamo po čitavom gradu :) Volim i Trg bana Jelačića, kojna ;) jer tamo se najčešće nalazim sa dragim ljudima.
Ne volim kada ljudi pričaju o Zagrebu kao nekoj metropoli koja nema dušu. Zagreb ima dušu. Ima ono nešto što možda osjećaju samo oni koji su tu duže vrijeme. Iako, čula sam od nekih ljudi da su ga zavoljeli iako su tu boravili kraće vrijeme. Ne volim kad se o Zagrebu priča kao o gomili betona i mjestu gdje teče med i mlijeko.
Ako se može voljeti grad, ja volim Zagreb :)
Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče
njegova me radost blaži
njegova me rana peče.
Zato danas smiješimo se, ja njemu on meni
kad se djeca zaigraju kad se Zrinjevac zazeleni
netreba mu zlatna kiša samo nek ga samo jesen zlati
kad ga očima zagrlim nek me čuva kao mati.
- 22:52 -
ponedjeljak, 05.11.2007.
Kraj 20.-te ili početak 21.? Odlučite sami :)
Ne sjećam se kad mi je neki tjedan u kojem sam bila kod kuće ovako brzo preletio. Stalno sam imala osjećaj da negdje letim, a kad bih se sad trebala prisjetiti gdje sam to letjela, velika je vjerojatnost da ne bih uspjela. Ali osjećam se ispunjeno :)
Tjedan u kojem sam prilično puno vremena podijelila sa drugima, i sa Bogom. Bilo je mnogo divnih susreta koji mi sada izmame osmijeh na lice kad mislima prošetam par koraka unatrag. I kad čovjek malo zastane, uhvati zrak, razmisli... doista može doći do onoga da je uistinu sretno biće. Ja to mislim za sebe. Jer mi se čini da sam nekako stalno okružena ljudima koji mi neizmjerno puno znače u životu. I meni nije jako bitno da li su u mom životu jedan mjesec ili jednu godinu. Čovjek osjeti kad srca poveže ona tanka nit o kojoj pjeva Crvena jabuka. Dobila sam toliko, a pitam se koliko sam od toga zaslužila. Toliko iskrenih i toplih zagrljaja... divnih riječi... svega što si čovjek od onih najdražih samo poželjeti može.
Napunila sam 21 godinu, ali ne osjećam se puno starije :)) Čak mi se i sviđa ta brojka, uvijek sam voljela broj 21. Ne znam zapravo zašto. Ne volim "proslavljati" rođendane u pravom smislu te riječi. Jednostavno volim taj dan (ili to vrijeme...) provesti sa ljudima koje volim. Tako mogu reći da mi je Bog poklonio najljepši rođendanski poklon od svih ljudi. Poklonio mi je vas prekrasne ljude :)
I poklonio mi je onu spoznaju da sam se zbližila s Njim. Ne znam kada se to točno dogodilo, ali ovaj tjedan je nekako bio presudan. S takvom sam radošću i čežnjom odlazila na Sv. Mise ovaj tjedan kada smo svi češće išli u Crkvu... Ne sjećam se da li sam ikada osjećala takvu želju da budem što bliže Bogu. Poklonio mi je Mir. Ljubav. Radost. Sve što mi je potrebno. Nije to neka euforija, ili "ono nešto" što čovjeka katkada zna držati pokoji dan, tjedan... Ovo je nešto trajnije. Po mnogočemu se u mom životu to osjeti. Rekla sam jednom dragom prijatelju da sam se dosta promjenila samo u ovome tjednu. Krivo sam mu rekla. Bog me u mnogočemu mijenja. Ja se samo prepustim :)
Ostavljam vam za kraj jedan citat
Svijet je okrugao da bi ga prijateljstvo moglo okružiti.
- 00:19 -
