petak, 19.10.2007.
Pročitaj mi misli...
Znate one situacije kad pričate s nekim, i ne trebate ni reći nešto, a vaš sugovornik već zna što vam je na umu 
Meni su baš fora te situacije, pogotovo one kad nikad ne bih rekla da netko doista zna što želim reći, prije no što mu to kažem. Rijetki su ljudi koji nam čitaju misli. Obično su to oni s kojima češće provodimo vrijeme, naši najbliži, naši prijatelji... 
Ovo je bio samo uvod u moju najdražu pjesmu od mog najdražeg benda na svijetu. Nemaju baš najljepše ime, ali imaju najbolje pjesme 
Pjesma se zove Read my mind, a bend The Killers. Stavljam vam spot ovdje, nadam se da će vam se svidjeti.
A kad sam već stavila sve najdraže, onda ću staviti i najdraže stihove te pjesme 
The stars are blazing
like rebel diamonds
cut out of the sun
when you read my mind...
- 00:07 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 16.10.2007.
Na horizontu nade - vječna luč...
Gledam ovaj svoj zadnji post, već nekako predugo stoji ovdje :) Doista bi bilo vrijeme da napišem nešto novo. Ali što? Nemam baš neke inspiracije. Pa čitam i pogledavam druge blogove. Danas je nekako težak dan. Svi pišu o tragičnoj smrti jednog mladog čovjeka. Koji je uz to bio i odličan pjevač. Ali prije svega čovjek. Počivao u miru, Toše...
Ja neću pisati o njemu jer je ionako sve potrebno rečeno. Ipak, takvi ružni događaji podsjete me na dvije stvari. Jedna je sama ta prolaznost života. Jedan dan si ovdje, drugi te više nema. I sva slava, moć, karizma, ljepota, posebnost... utapaju se u jednom trenutku. Druga stvar na koju me podsjete jesu automobilske nesreće. Automobili nam većini puno znače. Teško zamišljamo život bez njih. Praktični su, brzi, a to je ono što nam u ovakvom svijetu itekako puno znači. Imaju svoju svrhu, i odlično je ispunjavaju. Pitam se da li nose više dobra, ili ipak zla? Ne volim ih. Ne volim putovanje na kotačima općenito. Kad vidim kako svakodnevno ljudi gube živote dođe mi da nikad ne sjednem za volan. Ne samo što bi ja mogla prouzročiti možda kakvu štetu, nego zato jer na cesti voze ljudi koji nisu dovoljno odgovorni da voze auto. I ugrožavaju živote svih ostalih vozača i putnika. Ceste gutaju živote. Čini mi se ipak prečesto. Kada nije bilo automobila, život je bio mirniji i ljepši. Ljudi nisu tako iznenadno gubili živote. Najradije bih kada bi se ceste zatvorile, i kada bi vožnja automobilom prestala biti svakodnevnom navikom. Meni je osobno ljepše sjesti u tramvaj, dovesti se donekle brzo na cilj, bez brige i straha. Ali automobila će biti sve više, ceste će se graditi sve više, a ljudi će također gubiti živote - sve više
I tome nema puno pomoći. Sami sebi kopamo grobove. Svime što činimo. A to zovemo napretkom i boljitkom. Naravno - koristeći rječnik materijalističkog shvaćanja života.
na horizontu nade - vječna luč...
Meni je današnji dan bio lijep izuzev te tragične vijesti. Ispovijed čini čuda. Bog u ispovijedi čini čuda
Skroz iznenada sam otišla na ispovijed, i opet iznova shvatila što nam Bog kroz nju daje. I ponovno još čvršće odlučih da ću znati cijeniti tu novu priliku, da ću se truditi biti bolja. Pa uz Božju pomoć, možda ispadne i dobro Svećenik mi je spomenuo Marijinu legiju pa sam se malo više zainteresirala za tu zajednicu. Postoji i u mojoj župi na Knežiji, samo ću se morati više informirati. Dobila sam i čudotvornu medaljicu od svećenika 
Ljepša od svih koje sam dosad imala. Uglavnom, tako mi je drago što sam bila na ispovijedi Eto, napisah ja tako i novi post. Da ne stoji stalno isto. Čuvajte se. I nemojte biti tužni zbog Tošea, ma zbog nijednog dragog čovjeka koji je otišao s ovog svijeta. Jer oni nam nikad ne bi dopustili da zbog njih budemo tužni. Sigurna sam da su sada naši anđeli, i da nam pokušavaju došapnuti da budemo radosni jer su oni sada na boljem mjestu. Samo osluškujte... :)
- 22:58 -
utorak, 02.10.2007.
Razbacane misli
"Voljela bih da ne mogu tako dobro vladati svojim srcem", razmišljam. Kad bih se uspjela prepustiti, pa makar i samo za jedan vikend, ove kišne kapi na mom licu imale bi drugačiji okus. Kad bi voljeti bilo lako, ja bih sada bila u njegovom zagrljaju i priča ove pjesme bila bi naša priča. Kad ne bi bilo Zaragoze kojoj se vraćam nakon praznika, poželjela bih da učinak pića nikad ne prođe i ne bih se ustručavala ljubiti ga, maziti, govoriti i slušati riječi koje zaljubljeni govore jedno drugom.
Ali ne. Ne mogu.
Ne želim.
Poletimo zajedno, draga moja, kaže pjesma. Da, poletjet ćemo. Unutar mojih mogućnosti.
Ali ne. Ne mogu.
Ne želim.
Poletimo zajedno, draga moja, kaže pjesma. Da, poletjet ćemo. Unutar mojih mogućnosti.
(Paulo Coelho: Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala)
Čitam trenutno tu knjigu, jako mi se sviđa autorov način da nam iscrta dvije životne priče koje su jednom bile poput spojene ravne linije, da bi se zatim jedna linija odvojila i krenula na drugu stranu otkrivati neke druge krajeve. Dok je jedna ostala onako ravna i jednolična na mjestu na kojem je oduvijek ispisivala svoj trag.
Ove rečenice koja sam podijelila s vama jedne su od mnogih u toj knjizi koje su mi se ušuljale u srce. Ta žena koja je jedna od glavnih likova ove knjige, imenom Pilar, u mnogim stvarima što se tiče njezine osobnosti, prilično mi je slična. Nisam još pročitala cijelu knjigu, ali tako mi se odmah učinilo.
Tako me oduševljava ova prva rečenica. Kao da sam je ja sama pisala. Voljela bih da ne mogu tako dobro vladati svojim srcem. Vjerojatno bi puno toga imalo drugačiji okus. Ali mogu. Nisam sigurna je li to postao već neki moj obrambeni mehanizam, ali činjenica je da razmišljam previše racionalno kada je u pitanju ljubav. Kao da je ljubav preveliki rizik za nekoga poput mene.
Znam da je ljubav kao i brana: ako nastane pukotina ne deblja od najtanjeg mlaza vode, to će biti dovoljno da, za nevjerojatno kratko vrijeme, provali zidove - i od tog trenutka nitko više ne može obuzdati snagu bujice.
Ovo je vjerojatno po mom ukusu malo preuveličana usporedba, a upravo ta primjer je razmišljanja one žene Pilar. Ali vrlo je slična mojem razmišljanju. Sve je u toj ma i najtanjoj pukotini. Sve ovisi o njoj. Hoću li joj ja dopustiti da nastane? Prepustiti se nečemu, iako ne znam što me iza toga čeka? Iako možda znam da su neke stvari nemoguće? Ipak, nije nemoguće riječ koju bih trebala ovdje upotrebljavati. Moji pogledi na svijet previše se razlikuju od onih koji u svojim horizontima otkrivaju takve riječi.
Jer u zbilji ljubav mora biti moguća. Čak i ne mora biti odmah uzvraćena, ali da bi opstala mora postojati nada - makar i najkrhkija - da ćemo osvojiti voljenu osobu.
Sve ostalo je tlapnja.
Sve ostalo je tlapnja.
Tako i ja razmišljam. Ljubav mora biti moguća. Ali ne moguća na onaj način kako smo mi ljudi navikli razmišljati. Ljubav sama po sebi nadilazi takvu ograničenost. Ipak, često se kod osoba kao što sam ja jave razmišljanja poput ove rečenice iz iste knjige.
Zato smijemo voljeti samo onoga koga možemo zadržati uza se - zaključih.
To jest grub način razmišljanja kako ga je nazvao i sam autor. Ali i uistinu realan. Kako da si dopustimo voljeti nekoga koga ne možemo zadržati uza se? Mislim da si ljudi to prečesto dopuštaju i onda pate. Ali - da li stvarno mi nešto takvo uopće možemo dopustiti ili ne dopustiti? Da li je to nešto u granicama naše moći?
Mislim da na jedan način jest. Imamo razum koji nam štošta toga može kazati. Ipak, imamo i osjećaje koji nas često nose na jednu pa na drugu stranu. Kako god bilo, ljubav se svakome može dogoditi. Samo na trenutak pogledamo u drugu stranu, a ona tanka pukotina već se stvorila. A onda je prekasno i već nam je ljubav došla u posjetu. I zapravo nije ništa loše u tome. Nikada nam nitko neće moći zabraniti da nekoga volimo. To je ono što je u nama. Sve ovisi kako će se ta ljubav očitovati izvana, i da li ćemo je biti spremni zataškati kada za nju u nekoj situaciji, trenutku ili pogledu ipak ne bude mjesta.
Pričala sam o linijama i dvjema životnim pričama na početku posta. Došlo je vrijeme i kad su se linije spojile. Krenule su ponovno u nešto zajedničko. Jedna je bila otvorena tome što joj život nosi, a jedna je poput one Pilarine, čekala da joj se dogodi život baš kad je od istoga htjela pobjeći. Možda je to i kontradiktornost, ali meni u ovom trenutku zvuči tako savršeno. Jer i ja čekam da mi se dogodi život baš kada od njega nastojim pobjeći.
- 00:01 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
