utorak, 16.10.2007.
Na horizontu nade - vječna luč...
Gledam ovaj svoj zadnji post, već nekako predugo stoji ovdje :) Doista bi bilo vrijeme da napišem nešto novo. Ali što? Nemam baš neke inspiracije. Pa čitam i pogledavam druge blogove. Danas je nekako težak dan. Svi pišu o tragičnoj smrti jednog mladog čovjeka. Koji je uz to bio i odličan pjevač. Ali prije svega čovjek. Počivao u miru, Toše...
Ja neću pisati o njemu jer je ionako sve potrebno rečeno. Ipak, takvi ružni događaji podsjete me na dvije stvari. Jedna je sama ta prolaznost života. Jedan dan si ovdje, drugi te više nema. I sva slava, moć, karizma, ljepota, posebnost... utapaju se u jednom trenutku. Druga stvar na koju me podsjete jesu automobilske nesreće. Automobili nam većini puno znače. Teško zamišljamo život bez njih. Praktični su, brzi, a to je ono što nam u ovakvom svijetu itekako puno znači. Imaju svoju svrhu, i odlično je ispunjavaju. Pitam se da li nose više dobra, ili ipak zla? Ne volim ih. Ne volim putovanje na kotačima općenito. Kad vidim kako svakodnevno ljudi gube živote dođe mi da nikad ne sjednem za volan. Ne samo što bi ja mogla prouzročiti možda kakvu štetu, nego zato jer na cesti voze ljudi koji nisu dovoljno odgovorni da voze auto. I ugrožavaju živote svih ostalih vozača i putnika. Ceste gutaju živote. Čini mi se ipak prečesto. Kada nije bilo automobila, život je bio mirniji i ljepši. Ljudi nisu tako iznenadno gubili živote. Najradije bih kada bi se ceste zatvorile, i kada bi vožnja automobilom prestala biti svakodnevnom navikom. Meni je osobno ljepše sjesti u tramvaj, dovesti se donekle brzo na cilj, bez brige i straha. Ali automobila će biti sve više, ceste će se graditi sve više, a ljudi će također gubiti živote - sve više
I tome nema puno pomoći. Sami sebi kopamo grobove. Svime što činimo. A to zovemo napretkom i boljitkom. Naravno - koristeći rječnik materijalističkog shvaćanja života.
na horizontu nade - vječna luč...
Meni je današnji dan bio lijep izuzev te tragične vijesti. Ispovijed čini čuda. Bog u ispovijedi čini čuda
Skroz iznenada sam otišla na ispovijed, i opet iznova shvatila što nam Bog kroz nju daje. I ponovno još čvršće odlučih da ću znati cijeniti tu novu priliku, da ću se truditi biti bolja. Pa uz Božju pomoć, možda ispadne i dobro 
Svećenik mi je spomenuo Marijinu legiju pa sam se malo više zainteresirala za tu zajednicu. Postoji i u mojoj župi na Knežiji, samo ću se morati više informirati. Dobila sam i čudotvornu medaljicu od svećenika 
Ljepša od svih koje sam dosad imala. Uglavnom, tako mi je drago što sam bila na ispovijedi Eto, napisah ja tako i novi post. Da ne stoji stalno isto. Čuvajte se. I nemojte biti tužni zbog Tošea, ma zbog nijednog dragog čovjeka koji je otišao s ovog svijeta. Jer oni nam nikad ne bi dopustili da zbog njih budemo tužni. Sigurna sam da su sada naši anđeli, i da nam pokušavaju došapnuti da budemo radosni jer su oni sada na boljem mjestu. Samo osluškujte... :)
- 22:58 -
