Marketing
Razbacane misli
"Voljela bih da ne mogu tako dobro vladati svojim srcem", razmišljam. Kad bih se uspjela prepustiti, pa makar i samo za jedan vikend, ove kišne kapi na mom licu imale bi drugačiji okus. Kad bi voljeti bilo lako, ja bih sada bila u njegovom zagrljaju i priča ove pjesme bila bi naša priča. Kad ne bi bilo Zaragoze kojoj se vraćam nakon praznika, poželjela bih da učinak pića nikad ne prođe i ne bih se ustručavala ljubiti ga, maziti, govoriti i slušati riječi koje zaljubljeni govore jedno drugom.
Ali ne. Ne mogu.
Ne želim.
Poletimo zajedno, draga moja, kaže pjesma. Da, poletjet ćemo. Unutar mojih mogućnosti.
Ali ne. Ne mogu.
Ne želim.
Poletimo zajedno, draga moja, kaže pjesma. Da, poletjet ćemo. Unutar mojih mogućnosti.
(Paulo Coelho: Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala)
Čitam trenutno tu knjigu, jako mi se sviđa autorov način da nam iscrta dvije životne priče koje su jednom bile poput spojene ravne linije, da bi se zatim jedna linija odvojila i krenula na drugu stranu otkrivati neke druge krajeve. Dok je jedna ostala onako ravna i jednolična na mjestu na kojem je oduvijek ispisivala svoj trag.
Ove rečenice koja sam podijelila s vama jedne su od mnogih u toj knjizi koje su mi se ušuljale u srce. Ta žena koja je jedna od glavnih likova ove knjige, imenom Pilar, u mnogim stvarima što se tiče njezine osobnosti, prilično mi je slična. Nisam još pročitala cijelu knjigu, ali tako mi se odmah učinilo.
Tako me oduševljava ova prva rečenica. Kao da sam je ja sama pisala. Voljela bih da ne mogu tako dobro vladati svojim srcem. Vjerojatno bi puno toga imalo drugačiji okus. Ali mogu. Nisam sigurna je li to postao već neki moj obrambeni mehanizam, ali činjenica je da razmišljam previše racionalno kada je u pitanju ljubav. Kao da je ljubav preveliki rizik za nekoga poput mene.
Znam da je ljubav kao i brana: ako nastane pukotina ne deblja od najtanjeg mlaza vode, to će biti dovoljno da, za nevjerojatno kratko vrijeme, provali zidove - i od tog trenutka nitko više ne može obuzdati snagu bujice.
Ovo je vjerojatno po mom ukusu malo preuveličana usporedba, a upravo ta primjer je razmišljanja one žene Pilar. Ali vrlo je slična mojem razmišljanju. Sve je u toj ma i najtanjoj pukotini. Sve ovisi o njoj. Hoću li joj ja dopustiti da nastane? Prepustiti se nečemu, iako ne znam što me iza toga čeka? Iako možda znam da su neke stvari nemoguće? Ipak, nije nemoguće riječ koju bih trebala ovdje upotrebljavati. Moji pogledi na svijet previše se razlikuju od onih koji u svojim horizontima otkrivaju takve riječi.
Jer u zbilji ljubav mora biti moguća. Čak i ne mora biti odmah uzvraćena, ali da bi opstala mora postojati nada - makar i najkrhkija - da ćemo osvojiti voljenu osobu.
Sve ostalo je tlapnja.
Sve ostalo je tlapnja.
Tako i ja razmišljam. Ljubav mora biti moguća. Ali ne moguća na onaj način kako smo mi ljudi navikli razmišljati. Ljubav sama po sebi nadilazi takvu ograničenost. Ipak, često se kod osoba kao što sam ja jave razmišljanja poput ove rečenice iz iste knjige.
Zato smijemo voljeti samo onoga koga možemo zadržati uza se - zaključih.
To jest grub način razmišljanja kako ga je nazvao i sam autor. Ali i uistinu realan. Kako da si dopustimo voljeti nekoga koga ne možemo zadržati uza se? Mislim da si ljudi to prečesto dopuštaju i onda pate. Ali - da li stvarno mi nešto takvo uopće možemo dopustiti ili ne dopustiti? Da li je to nešto u granicama naše moći?
Mislim da na jedan način jest. Imamo razum koji nam štošta toga može kazati. Ipak, imamo i osjećaje koji nas često nose na jednu pa na drugu stranu. Kako god bilo, ljubav se svakome može dogoditi. Samo na trenutak pogledamo u drugu stranu, a ona tanka pukotina već se stvorila. A onda je prekasno i već nam je ljubav došla u posjetu. I zapravo nije ništa loše u tome. Nikada nam nitko neće moći zabraniti da nekoga volimo. To je ono što je u nama. Sve ovisi kako će se ta ljubav očitovati izvana, i da li ćemo je biti spremni zataškati kada za nju u nekoj situaciji, trenutku ili pogledu ipak ne bude mjesta.
Pričala sam o linijama i dvjema životnim pričama na početku posta. Došlo je vrijeme i kad su se linije spojile. Krenule su ponovno u nešto zajedničko. Jedna je bila otvorena tome što joj život nosi, a jedna je poput one Pilarine, čekala da joj se dogodi život baš kad je od istoga htjela pobjeći. Možda je to i kontradiktornost, ali meni u ovom trenutku zvuči tako savršeno. Jer i ja čekam da mi se dogodi život baš kada od njega nastojim pobjeći.
Post je objavljen 02.10.2007. u 00:01 sati.