ponedjeljak, 29.05.2006.
Sada bi drugačije..?
Ima stvari koje ljudi učine u životu, a kasnije se pokaju zbog njih. Ima stvari koje kažemo, a onda shvatimo kakvu smo glupost nekome stavili u uši. A ima stvari koje jednostavno ispadnu tako kako ispadnu, a možda ne bi tako ispale da smo mi nekako drugačije postupili...
Katkad se pitam da li je to doista tako, da li bi bilo uistinu dobro da neke stvari iz vlastite prošlosti možemo promjeniti. Da se jednostavno nekim čudom možemo vratiti natrag u prošlost, bližu, ili dalju, da li bi tada htjeli i mijenjati nešto? Stvari koje smo učinili, riječi koje smo izrekli, ili ljude koje sada poznajemo? Uvijek smo htjeli da bude Njegova volja, ali i sami znamo da smo često svojom voljom išli kroz život, da smo često vlastitom voljom odabirali riječi, ljude i svoje postupke.
Tako sam se i ja nedavno pitala da li bi nešto iz svoje prošlosti htjela promjeniti. Ima stvari koje su me jako razveselile, osoba poput moje obitelji koje su stalno bile uz mene, divnih ljudi koje sam upoznala. Ali bilo je stvari zbog kojih sam morala osjetiti i ružniju stranu života. Kada vas nešto počne boljeti, kada vam stvari jednostavno krenu nizbrdo, kada lijete suze češće nego što biste trebali... I tako sam se ja pitala da li bi sada htjela to promjeniti, da li bi htjela učiniti nešto što bi spriječilo da prolijem ijednu suzu, da čujem ijednu grubu riječ. I znate što sam shvatila? Bez tih suza, bez osjećaja boli, nikada ne bi osjetila i onu najveću sreću, nikada ne bi iskusila i najsretnije razdoblje svoga života. Shvatila sam da bih se morala odreći tog najljepšeg razdoblja ako bi htjela izbrisati sve suze, izbrisati svaku prošlu bol. I shvatila sam da je to bila Njegova volja. Vjerujem da mi je jednom darovao veliku radost, predivno sunce moga života, ali Njegova je volja bila da mi to sunce jednom i sakrije. Kao što kaže jedna predivna rečenica... Sunce se samo sakrije, da bi imalo razlog ponovno sjati.
Shvatila sam da ne želim ništa mijenjati, da je to bio najbolji plan za mene. Koliko god da sam ja milijun puta davala svojoj volji prednost, i koliko god da nisam uvijek osluškivala Njegov plan...Unatoč tome, znam da je bio uz mene uvijek, jer i kada sam svojevoljno nešto činila, nikada mi nije bila namjera ići protiv Njegove volje. Čovjek jednostavno katkada smetne s uma neke stvari, u nekim situacijama. Nadam se da mi je oprostio zbog toga :)
Suze i bol dio su života svakog čovjeka. Život je jedna riječ koja sve to u sebi nosi. Netko nažalost mora više patiti i križ mu je teži, nekome je tako životni križ mnogo lakši. Bog je odredio kome će koji dati. Onima koji su spremni nositi teži, koji su sposobni za to i imaju takav dar, dao im je teži. Onima koji nisu, dao im je lakši. Svi smo dobili onaj koji je najprimjereniji za nas.
Upravo zato mislim da ne bi imalo previše smisla išta mijenjati kada bi imali takvu moć. On se nije zapitao da li bi drugačije kada su mu čavli prolazili kroz udove...Bog ima svu moć ovoga svijeta, On je svemoguć. Pa smiješno je onda uopće pomisliti kako bismo mi mogli smisliti nešto bolje za nas, kada je najsavršenija ljubav pisala knjigu našeg života :)
Živimo s tom spoznajom... Doista nemamo što mijenjati, nitko od nas. Kao što sam već rekla, sunce će nam se sakriti puno puta u životu. Da bi imalo razlog ponovno sjati. Jer...kada bi stalno gledali u taj sjaj, on bi nam postao normalan, više ne bi nosio onu čudesnu ljepotu sjaja.
BVB!
- 14:03 -
utorak, 16.05.2006.
Sreća je poput leptira...
Sreća je kao leptir:
loviš li ga, on će ti neprestance izmicati;
miruješ li,
on će se sam spustiti na tvoja ramena.
Koliko smo puta mi ljudi nešto voljeli. Koliko smo puta trčali za tim da to i uhvatimo. A tako dugo treba nam da shvatimo da je sreća poput tog leptira. Jeste li ikada bili doista sretni u svom životu? Sjetite se kada ste u životu bili najispunjeniji onim divnim osjećajem radosti... Jeste li tu sreću planirali? Ili je jednostavno sama ušetala u vaš život? Vjerujem da će većina vas odgovoriti ovom drugom rečenicom.
Trebamo prihvatiti da moramo živjeti zahvalni i mirni, a ako nam sreća treba doći, doći će onda kada ćemo to najmanje očekivati. Božja je to volja. Znamo li živjeti život kao Njegovu volju? Potpuno se predati, prepustiti Njegovom planu... Kad nam je teško, ovo je najveća utjeha. Kada smo sretni, ovo je najveće blago.
Bog nam sam govori. Cijeli život nam govori i pokazuje neke stvari. Mi slijepi, gluhi, ne čujemo niti ne vidimo ništa. Sami nešto filozofiramo, sami nešto pokušavamo dokučiti, a sve je ovdje, sve je tu tik do nas. Gledamo na jedna vrata, tražimo nešto u svakom djeliću tih vrata. Pa okrenimo se ljudi! Nisu to jedina vrata koja postoje u našem životu. Sreća je tu, sreća je blizu. On nam je daruje, On nam kazuje gdje je. Stalno nešto planiramo, stalno nešto lovimo, stalno hvatamo nekakve mrvice radosti.
A mi trebamo samo živjeti, živjeti gledajući radost u onom cvjetiću na putu, u onom vedrom nebu, u suncu koje nas grije, u nečijem osmijehu, u nečijem pogledu. I biti zahvalni Gospodinu što je stalno uz nas. Kad se prepustimo Njegovoj volji, kada svoj život uspijemo potpuno predati Njemu, to će jednom biti nagrađeno. Jer darovat će nam radost kakvu nismo planirali. Darovat će nam ljepotu kakvu nismo očekivali. A nije li ta ljepša i vrijednija od one koju stalno očekujemo, planiramo? Naravno da je.
Sreću svi imamo, nekad je izraženija, nekad nije toliko. Ali uvijek je oko nas, ono što ostaje na nama da ju prepoznamo otvorena srca. A ne da dopustimo da nas tuga stavi u svoje okove. To je najlakše, najlakše je pustiti suze da teku, i biti jednostavno tužan. Trebali bi se potruditi i pronaći uzrok zbog kojeg nas tuga lovi, a onda ga rješiti na najbolji mogući način, te ga zamijeniti srećom. Nema ljepšeg osjećaja od toga kada shvatite da neku teškoću možete zamijeniti radošću. Možda vam to čudno zvuči, ali to je moguće. Nijedna tuga nije sama, uvijek se negdje rame uz rame njoj, skriva upravo sreća.
Dokaz ovome svemu što pričam nalazi se u prethodnom mom tekstu na ovom blogu. Jeste li ga pročitali? Da li vidite razliku u ovom tekstu i tom prije? Mislim da je očita 
Lijepo je nakon neke tuge vidjeti ovakvu nadu, ovakvu utjehu...
A kome zahvaliti nego jedinom koji je spreman biti tu zauvijek.
Hvala ti, Gospodine!
- 20:54 -
utorak, 09.05.2006.
Proljeće?
Jeste li ikad osjećali kao da nema ništa u vama što biste mogli podijeliti sa drugima? Kao da nema inspiracije? Evo, ja se tako sada osjećam. Htjela bi nešto napisati, ali kako kad ne mogu pronaći nijednu temu.
Možda bi tema mogla biti Gubitak inspiracije. Ne znam.
Ne. Ipak sam se sjetila o čemu ću pisati. Pisati ću o ovom proljeću.
Sve je procvjetalo, sve cvrkuće, sunce nas lijepo grije...A meni, meni je još ona ista zima, iliti jesen. Uopće nemam neki poseban osjećaj da je proljeće došlo u ovaj grad. Nemam osjećaj čak ni da je proljeće negdje u meni.
Ljudi oko mene su zaljubljeni, puni onog predivnog i ispunjavajućeg osjećaja ljubavi i radosti. A ja? Ja pustim neki album da svira, i čudim se sama sebi zašto mi te pjesme više ništa ne znače. Zašto su tako prazne. Zato jer su ti stihovi tako zamorni, a to je zato jer ne nose ničiji lik. Nisu posvećene nijednim očima, nijednom dragom zagrljaju. Kao da sve te riječi odlaze u vjetar, a ja skupa s njima.
Nije da ja nisam sretna, nije da mi je loše. Ali osjećam da bi mi moglo ipak biti puno puno bolje. Gdje se skriva to puno puno bolje? Kad bih nekoga mogla pitati za odgovor...
Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni
i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje
Sretna sam jer znam da mi je On blizu, pa slušam pjesme posvećene Njemu, njih uvijek mogu slušati, i uvijek me ponovno ispunjaju. Sretna sam jer mi daruje predivne trenutke, ali opet nekako nedovoljne za potpunu sreću. Sretna sam jer ima kraj mene nekih dragih ljudi koji znaju pokazati da im je stalo do mene.
A tužna sam jer Ga nekad teško pronađem...Tužna sam jer nekad postoje i oni manje lijepi trenuci kada poželim nestati. Tužna sam jer me ponekad oni isti dragi ljudi povrijede da pomislim da sam sama na ovome svijetu. I tužna sam jer su me se pak neki drugi dragi ljudi odlučili odreći na neki način i zbog nekih stvari, iliti udaljiti iz svog života. Ili su to jednom odlučili, pa su zaboravili da bi to mogli sada već i promjeniti. A tužna sam jer oni ni ne znaju koliko mi je značilo njihovo prijateljstvo.
Dobro, možda vam ovaj post izgleda tužno i jadno, ali nije baš da se tako stalno osjećam. Ima trenutaka za koje živim, imam Prijatelja koji mi ipak često daje snagu da idem naprijed, ima i ljudi koji su tu. Ali nešto fali, nešto nedostaje.
Nadam se da će i u meni uskoro osvanuti Proljeće u pravom smislu te riječi. Proljeće kakvog sanja svaka ona ptičica na drvetu u parku...
- 01:13 -
