utorak, 09.05.2006.
Proljeće?
Jeste li ikad osjećali kao da nema ništa u vama što biste mogli podijeliti sa drugima? Kao da nema inspiracije? Evo, ja se tako sada osjećam. Htjela bi nešto napisati, ali kako kad ne mogu pronaći nijednu temu.
Možda bi tema mogla biti Gubitak inspiracije. Ne znam.
Ne. Ipak sam se sjetila o čemu ću pisati. Pisati ću o ovom proljeću.
Sve je procvjetalo, sve cvrkuće, sunce nas lijepo grije...A meni, meni je još ona ista zima, iliti jesen. Uopće nemam neki poseban osjećaj da je proljeće došlo u ovaj grad. Nemam osjećaj čak ni da je proljeće negdje u meni.
Ljudi oko mene su zaljubljeni, puni onog predivnog i ispunjavajućeg osjećaja ljubavi i radosti. A ja? Ja pustim neki album da svira, i čudim se sama sebi zašto mi te pjesme više ništa ne znače. Zašto su tako prazne. Zato jer su ti stihovi tako zamorni, a to je zato jer ne nose ničiji lik. Nisu posvećene nijednim očima, nijednom dragom zagrljaju. Kao da sve te riječi odlaze u vjetar, a ja skupa s njima.
Nije da ja nisam sretna, nije da mi je loše. Ali osjećam da bi mi moglo ipak biti puno puno bolje. Gdje se skriva to puno puno bolje? Kad bih nekoga mogla pitati za odgovor...
Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni
i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje
Sretna sam jer znam da mi je On blizu, pa slušam pjesme posvećene Njemu, njih uvijek mogu slušati, i uvijek me ponovno ispunjaju. Sretna sam jer mi daruje predivne trenutke, ali opet nekako nedovoljne za potpunu sreću. Sretna sam jer ima kraj mene nekih dragih ljudi koji znaju pokazati da im je stalo do mene.
A tužna sam jer Ga nekad teško pronađem...Tužna sam jer nekad postoje i oni manje lijepi trenuci kada poželim nestati. Tužna sam jer me ponekad oni isti dragi ljudi povrijede da pomislim da sam sama na ovome svijetu. I tužna sam jer su me se pak neki drugi dragi ljudi odlučili odreći na neki način i zbog nekih stvari, iliti udaljiti iz svog života. Ili su to jednom odlučili, pa su zaboravili da bi to mogli sada već i promjeniti. A tužna sam jer oni ni ne znaju koliko mi je značilo njihovo prijateljstvo.
Dobro, možda vam ovaj post izgleda tužno i jadno, ali nije baš da se tako stalno osjećam. Ima trenutaka za koje živim, imam Prijatelja koji mi ipak često daje snagu da idem naprijed, ima i ljudi koji su tu. Ali nešto fali, nešto nedostaje.
Nadam se da će i u meni uskoro osvanuti Proljeće u pravom smislu te riječi. Proljeće kakvog sanja svaka ona ptičica na drvetu u parku...
- 01:13 -
