utorak, 16.05.2006.
Sreća je poput leptira...
Sreća je kao leptir:
loviš li ga, on će ti neprestance izmicati;
miruješ li,
on će se sam spustiti na tvoja ramena.
Koliko smo puta mi ljudi nešto voljeli. Koliko smo puta trčali za tim da to i uhvatimo. A tako dugo treba nam da shvatimo da je sreća poput tog leptira. Jeste li ikada bili doista sretni u svom životu? Sjetite se kada ste u životu bili najispunjeniji onim divnim osjećajem radosti... Jeste li tu sreću planirali? Ili je jednostavno sama ušetala u vaš život? Vjerujem da će većina vas odgovoriti ovom drugom rečenicom.
Trebamo prihvatiti da moramo živjeti zahvalni i mirni, a ako nam sreća treba doći, doći će onda kada ćemo to najmanje očekivati. Božja je to volja. Znamo li živjeti život kao Njegovu volju? Potpuno se predati, prepustiti Njegovom planu... Kad nam je teško, ovo je najveća utjeha. Kada smo sretni, ovo je najveće blago.
Bog nam sam govori. Cijeli život nam govori i pokazuje neke stvari. Mi slijepi, gluhi, ne čujemo niti ne vidimo ništa. Sami nešto filozofiramo, sami nešto pokušavamo dokučiti, a sve je ovdje, sve je tu tik do nas. Gledamo na jedna vrata, tražimo nešto u svakom djeliću tih vrata. Pa okrenimo se ljudi! Nisu to jedina vrata koja postoje u našem životu. Sreća je tu, sreća je blizu. On nam je daruje, On nam kazuje gdje je. Stalno nešto planiramo, stalno nešto lovimo, stalno hvatamo nekakve mrvice radosti.
A mi trebamo samo živjeti, živjeti gledajući radost u onom cvjetiću na putu, u onom vedrom nebu, u suncu koje nas grije, u nečijem osmijehu, u nečijem pogledu. I biti zahvalni Gospodinu što je stalno uz nas. Kad se prepustimo Njegovoj volji, kada svoj život uspijemo potpuno predati Njemu, to će jednom biti nagrađeno. Jer darovat će nam radost kakvu nismo planirali. Darovat će nam ljepotu kakvu nismo očekivali. A nije li ta ljepša i vrijednija od one koju stalno očekujemo, planiramo? Naravno da je.
Sreću svi imamo, nekad je izraženija, nekad nije toliko. Ali uvijek je oko nas, ono što ostaje na nama da ju prepoznamo otvorena srca. A ne da dopustimo da nas tuga stavi u svoje okove. To je najlakše, najlakše je pustiti suze da teku, i biti jednostavno tužan. Trebali bi se potruditi i pronaći uzrok zbog kojeg nas tuga lovi, a onda ga rješiti na najbolji mogući način, te ga zamijeniti srećom. Nema ljepšeg osjećaja od toga kada shvatite da neku teškoću možete zamijeniti radošću. Možda vam to čudno zvuči, ali to je moguće. Nijedna tuga nije sama, uvijek se negdje rame uz rame njoj, skriva upravo sreća.
Dokaz ovome svemu što pričam nalazi se u prethodnom mom tekstu na ovom blogu. Jeste li ga pročitali? Da li vidite razliku u ovom tekstu i tom prije? Mislim da je očita 
Lijepo je nakon neke tuge vidjeti ovakvu nadu, ovakvu utjehu...
A kome zahvaliti nego jedinom koji je spreman biti tu zauvijek.
Hvala ti, Gospodine!
- 20:54 -
