Vidi pisme ove

uvijek sam razmišljao:
ljudi koji su normalni i razumni
kao da se trude biti pametniji
od samoga života

kao da žele biti veći od sudbine

kao da žele biti važniji od smrti

nikada nisam pronašao smisao
u razumu,
u planiranju,
u stvaranju

uvijek sam se nekako sramio toga

uvijek sam imao nekakav osjećaj
kako me Smrt gleda i smije mi se,
govoreći:
e, mali moj,
pa neće te to spasiti

i tvoj kraj će doći

ne možeš se sakriti iza razuma

budi lud,
budi nerazuman

svejedno ti je

ja nikoga ne zaboravljam

jednoga dana moja ruka će
izabrati tebe

a do tada, uživaj

nemoj biti normalan

nemoj se predati prije vremena

slikaj, sanjari i pleši

uživaj dok možeš