uvijek sam razmišljao:
ljudi koji su normalni i razumni
kao da se trude biti pametniji
od samoga života
kao da žele biti veći od sudbine
kao da žele biti važniji od smrti
nikada nisam pronašao smisao
u razumu,
u planiranju,
u stvaranju
uvijek sam se nekako sramio toga
uvijek sam imao nekakav osjećaj
kako me Smrt gleda i smije mi se,
govoreći:
e, mali moj,
pa neće te to spasiti
i tvoj kraj će doći
ne možeš se sakriti iza razuma
budi lud,
budi nerazuman
svejedno ti je
ja nikoga ne zaboravljam
jednoga dana moja ruka će
izabrati tebe
a do tada, uživaj
nemoj biti normalan
nemoj se predati prije vremena
slikaj, sanjari i pleši
uživaj dok možeš
Post je objavljen 30.08.2012. u 10:59 sati.