Padala je kiša
Padala je kiša. (Tako obično započinju svoje novele loši pisci, naučio me je jedan mudar čovjek.) I ja svoju priču započinjem s istom scenom. Zašto se pretvarati kad je očito da ne mogu izmisliti ništa bolje i dinamičnije za početak moje priče?Neka su djeca trčala ulicom potpuno pokisla. (Netko drugi mi je rekao ili sam to samo izmislio da je uvijek dobro zainteresirati čitatelje spominjući djecu.) Činilo se da trče svojim kućama jer ih je kiša iznenadila negdje na putu ili usred igre. Nisu trčala kući. Igrala su se, vikala, skakala, kao što su ptice pjevala, a prodavač novina nastavio svoj posao pokrivši tiskovine jednostavnim najlonom. Kiša je bila ugodna. Bila je teška i gusta, ali je uspjela osvježiti sparan i vrući ljetni dan (evo da iskoristim još jednu lošu, prepatetičnu odnosno klišejsku umjetničku sliku koja svojim nadahnućem ne nadilazi konvencionalan razgovor o vremenu dvojice koji moraju održati zajednički sastanak). Odjednom se naglo smračilo. Kiša se pretvorila u led koji se je dodirujući tlo nekim čudom pretvarao u plamen koji je opet počeo zahvaćati cijeli grad. Nebo se doslovno otvorilo i iz njega su na zemlju pristizali ogromni strašni ratnici. Oni su ubijali sve redom, ili barem one koje su kanili. Nije prošlo dugo prije nego su ubili i mene. (Pišući posljednji odlomak na tren sam pomislio kako sam uspio (uspješno) šokirati čitatelja, ali mi je jasno da je i to jeftini trik kojim spisatelj bez originalne inspiracije želi spasiti svoj propali uradak.) Kako god, tu priča završava. |
U subotu sam išao igrati nogomet s mojim prijateljem. Moj prijatelj me je naučio što znači prijateljstvo. Rekao je da se prijatelja ne smije nikad napustiti i tako me je skoro svakodnevno zvao na nogomet, a kad bih se htio opravdati da imam obaveza, rekao bi da mu nisam dobar prijatelj. On mi je bio jedan od rijetkih prijatelja i jer ga nisam želio izgubiti, pobjegao bih od kuće, makar imao posla ili mi mama ne bi dala i igrao nogomet s njim. Tako to ide već godinu dana.
Tamo negdje u nekom gradu bio neki čovjek i još mnogo njih koji su tu živjeli. Oni su svi bili poljoprivrednici. Gledali su svoja posla, a ne nekog tamo čovjeka koji je živio među njima. On je bio isti kao i drugi, samo što on nije gledao svoja posla, a niti tuđa već ničija. Taj neki čovjek nikad nije ništa radio. Da su se ljudi brinuli i pitali jedan za drugoga sigurno bi se pitali od čega je taj čovjek živio. Ali budući da ih nije bilo briga i jer su gledali samo ono što se tiče njih samih i eventualno njihovog bračnog partnera s kojim su nerazdruženo vezani, nitko se nije pitao ništa. Činilo se da niti ne znaju da takav čovjek postoji među njima – čovjek koji nije gledao svoga posla. Taj tu neki grad, u kojem svatko gleda samo svoj kućni prag, bio je i ostao nepoznat ostatku svijeta. 
Već je tjedan dana prošlo od zločina. Tamna mrlja koja više nije niti podsjećala na krv skoro je izblijedjela. Više nitko nije niti razgovarao o tragičnom događaju. Naravno, sve su novine vijest objavile na naslovnim stranicama, ali dan nakon toga svi su prestali govoriti o ubojstvu koje se dogodilo točno ispred moje kuće, meni na očigled dok sam se igrao u sobi i gledao nešto na televiziji. Crni auto naglo se zaustavio na kolniku. Zvuk kočnice je bio glasan pa sam odmah znatiželjno dotrčao do prozora kako bih vidio što se to vani događa. Vrata automobila su se otvorila, a iznutra su neki ljudi izbacili jednog drugog van na ulicu. Zatvorili su vrata i otvorili prozore. Drugi je čovjek ležao na zemlji pokušavajući se dignuti na noge. Onda su ovi iz auta izvadili pištolje, i počeli pucati. Zvuk je bio glasan i cijelo ga je mjesto čulo. Čovjek na kolniku legao je pogođen mecima i počeo krvariti, a auto je jednostavno otišao. Zločinci su nestali i nitko ih nije uspio identificirati premda ih je pola ljudi vidjelo. Onda je došla bolnica i odveli su čovjeka koji je bio već sat i pol mrtav. Ja se nisam usudio izlaziti. Još su dva sata policajci držali osigurano područja, a onda su još samo novinari ostali ispitivati mještane kao da je na njima da riješe slučaj.
