a-priče

24.10.2005., ponedjeljak

Razgovor s legendom naše filozofije

On je legenda i nemojte me pitati treba li to ponavljati jer treba, sve dok stvarno ne postane prava legenda. Ime mu je ovako i onako, tko bi ga znao, i pozdravljamo ga ovdje s nama. Dobar dan Legendo.
I vama dobar.
Kako ste?
A kako ste vi?
Recite nam, tko ste vi zapravo? Predstavite se ukratko.
Tko sam ja, hm, dobro pitanje.
Svima su poznati ili će barem biti vaši filozofski spisi i nenadmašna filozofska promišljanja koja ruše granice i nadilaze okvire suvremenog razmišljanja?
…
Recite nam, koja je vaša filozofska pozicija i koje su vaše glavne ideje o životu, smislu i svemu drugome?
Koja je vaša filozofska pozicija i koje su vaše glavne ideje o životu, smislu i svemu drugome?
Dobro. Možete li nam onda opisati razvoj vaše misli?
Pa… Sve je počelo kad sam…
U redu, u redu, moramo se žuriti pa prelazimo na sljedeće pitanje. Recite tko vas je najviše nadahnuo u vašem promišljanju i što je bilo presudno da svoj život odlučite posvetiti filozofiji?
Ne znam.
Zanima nas još mnogo stvari povezanih s vašim stvarima, životom, filozofijom. Recite nam još nešto?
Traktor.
Zašto traktor? Ma nema veze, u svojoj skromnosti, kao tek ljubitelj (amater) filozofije moram priznati da se ja ne bih sjetio ničeg boljeg od recimo: žaba ili tek punoglavac. E, ili žaboglavac. Heh. Oprostite na ovom uskakanju, sam sam si uskočio u riječ. Otkrijte nam još koji je smisao svijeta, ako znate.
Sigurno da znam. Naime, dugo se vremena mislilo da je smisao ili barem odgovor na pitanje o smislu 48, ali nakon pomnog proučavanja, zaključio sam da je smisao svijeta 47D.
Znači tako. Hvala na tom podatku koji će, vjerujem, mnogima olakšati život. Imate li što u planu za ovaj vikend?
Imam.
Želite li još što reći mladim filozofima u usponu za kraj.
Da.
U redu, hvala vam i doviđenja. Ovo je bio razgovor s, ni više ni manje nego legendom: legendom naše filozofije. Budite s nama i sljedeći put kad ćemo ekskluzivno kao i ovog puta razgovarati s drugom legendom naše filozofije. Pozdrav.
Žaba.
Punoglavac.
Žaboglavac.
Heh.

- 19:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.10.2005., ponedjeljak

Jedan dan u životu novinara

Jedan od daleko najvećih misterija koji neotkriveni leže u najdubljim dubinama dubinskih udubina svijeta je onaj o životu jednog novinara. Zanimljivo; jer novinari su uvijek svugdje, uvijek prisutni i u centru zbivanja i svakome dostupni. A opet, nitko ne zna kako jedan novinar živi svoje dane. Što jede, kako se odmara, voli li kestene više od banana ili pak još uvijek poskrivečki jede slatkiše, prevodi li svoje članke ili ih piše u ponosnom zanosu nadajući se kako će njegov izvještaj s školske svečanosti povodom 'Dana kruha' postati nacionalni – ma što nacionalni – internacionalni bestseler?

Novinar; jedan dan u životu novinara. Bilo bi netočno reći da smo misterij uspjeli riješiti, ali po informacijama iz pouzdanih izvora, možemo tvrditi da smo bliže nego ikad prije u otkrivanu ove enigme. No prije nego upišemo željene i toliko žuđene informacije, treba podsjetiti na nekoliko sudbonosnih činjenica neoborivih još najmanje dvadesetak generacija i najmanje 6 novih političkih poredaka i tri izmjene definicije o istini. Dakle, koliko god to nevjerojatno i čudnovato zvučalo, novinari su obični ljudi baš kao i mi i odgovor, jednostavno bačen pred uši ili oči slušatelja ili gledatelja može ostaviti najraznovrsnije pa čak i još nevjerojatnije reakcije i utiske. Mnogi su mislioci, zapravo mudraci, cijele svoje živote posvetili traženju odgovora na jedno od mnogih bezbrojnih pitanja čiji će odgovor biti sudbonosan za budućnost i, naravno, sudbinu čovječanstva kao i ostalih bića koja nevino i bez pravog propitivanja uživaju život ovoga svijeta, a na kraju, odgovor ih je znao razočarati.

Novinar započinje dan buđenjem, skoro redovito doručkuje, jede čak i više puta dnevno – do dvadeset puta – piše članke, vijesti, kolumne ili što već potrebuje njegovo poštovano zanimanje, a navečer, ako nema posebnih obaveza odlazi u krevet.

Da, to je odgovor na pitanje o danu jednog novinara. Odgovor će zasigurno mnoge razočarati, ali svatko, imalo svjestan složenosti i slojevitosti pitanja i samog traženja odgovora na tako delikatno i nikad u potpunosti rješivo pitanje, morat će skinuti kapu nad plodom napornog traženja mnogih naraštaja. Treba na kraju nadodati, zapravo ponoviti, da je i ovaj odgovor tek trenutačno rješenje i privremen odgovor dok se misterij još malo ne otkrije jer novinara ima puno i dati jedan točan dnevni red koji bi vrijedio za sve novinare, jednako je nemogućnosti prebacivanja kisika iz Zemljine orbite u onu Marsovu. S nadom da ćemo jednom ipak saznati što to novinari rade i kako žive svoje vrijedne i Bogu ugodne, a ljudima korisne, živote, povlačimo se na daljnje istraživanje. Lopatu u ruke i: Go, Go! Forza! Corragio! Vai! Mach es! Geh! Idemo i samo hrabro.

- 23:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.10.2005., nedjelja

Četiri godišnja doba

Jedno ljeto.
Djeca su se igrala.
Ostala su vani do kasno u noć.
Drugi dan pala je kiša.
I ljeto je stizalo k svome kraju.
Djeca su otišla u školu.
Redovito su pisala domaću zadaću.
Bili su marljivi učenici.
Ipak, više se nisu igrala kao prije.
Jesen je marljivo čistila ulice, kidala lišće s drveća i tjerala ptice u daleke zemlje.
Roditelji su bili ponosni na svoju djecu.
Oni nisu pazili na vrijeme.
Jednog dana djeca u školi nisu dobila zadaću.
Kod kuće im je bilo dosadno jer nisu imali što učiti.
Već drugi dan nije bilo škole.
Djeca su kod kuće gledala televiziju.
Jedan dječak se je sjetio ljetne igre.
Jedna djevojčica je nazvala jednog dječaka i pozvala ga na igru.
- Jesi li to ti – pitala je ona, a on je odgovorio – Jesam. Zatim je pitala – hoćemo li se igrati – a dječak je opet odgovorio – Da, samo moram pitati mamu.
Vani je padala kiša i puhao vjetar.
Djeca su morala ostati doma.
Njihova je želja za igrom ipak bila jača i odlučili su se usprkos njoj igrati vani.
Sutradan ih je iznenadio snijeg.
Snijeg je bio hladan.
Snijeg je bio zanimljiv.
Snijeg je ubrzo postao tema igre.
Snijeg se je ubrzo otopio i nestao.
Djeca su se morala vratiti u školu.
Bila su nesretna jer se opet nisu mogla igrati koliko su htjela.
Za inat nisu htjela pisati zadaću.
Čak i kad je sunce cjeli dan sjalo nad gradom.
Čak i kad je došlo proljeće.
Čak i kad su se vratile ptice i drveće se ponovo okitilo lišćem.
Djeca su bila nezadovoljna.
Nisu se družila.
Nisu se smijala.
I roditelji su se zabrinuli.
Neki su djeci kupili igračke.
Neki su zvali doktora.
Neki su okrivljavali profesore.
Neki su pak mislili da je krivo vrijeme.
Napokon, profesori su djecu poslali kućama.
Kad su djeca izašla iz škole opazila su kako je priroda bila lijepa.
Dječak se je sjetio sunca, a djevojčica ptica i cvijeća.
I duh proljeća izmamio im je osmijeh na lice.
Novo ljeto njihov je osmijeh još povećalo.
Djeca su se otišla igrati jer je vani bio lijep dan.
Tog dana vratila su se kući na vrijeme.
Drugi dan nije padala kiša.
Kiša je pala tek treći dan.
Ali to nije bitno.

- 23:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	listopad, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31