|
|
Mirko Alilović
Renato Sulić
Igor Vori
Ljubo Vukić
Mirza Džomba
Blaženko Lacković
Drago Vuković
Tonči Valčić
Davor Dominiković
Domagoj Duvnjak
Ivano Balić
Petar Metličić
Zlatko Horvat
Goran Šprem
Venio Losert
MJUZA
GREEN DAY-WAKE ME UP WHEN SEPTEMBER ENDS
FLO RIDA FT T-PAIN-LOW
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design: ×.blogmaster.×
Ovo je moj blog!
ANKETE
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
NAJBOLJI SVJETSKI RUKOMETNI PLEJMEJKER najzaslužniji je što je Hrvatska osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u Norveškoj: u razgovoru govori o počecima karijere uz oca rukometaša, životu u Španjolskoj, političkom angažmanu i dalmatinskom karakteru
MAJSTOR S DVIJE LOPTE Balić je fotografiran s rukometnom i košarkaškom loptom jer je, prije nego što je postao rukometaš, trenirao košarku u splitskoj Jugoplastici, a kaže da je još uvijek lud za košarkomOtkako je 2003. rukometna reprezentacija Hrvatske postala svjetski prvak, Ivano Balić (28) smatra se najboljim rukometašem na svijetu. Godine 2003. i 2006. Svjetska rukometna federacija i službeno ga je izabrala za najboljeg rukometaša a na europskim prvenstvima 2004. i 2006. te na svjetskim prvenstvima 2005. i 2007. izabran je za najboljeg igrača prvenstva. Na upravo završenom Europskom prvenstvu u Norveškoj, gdje je Hrvatska osvojila drugo mjesto, za najboljeg igrača prvenstva proglašen je Francuz Nikola Karabatić, a i rukometnim laicima jasno je da bez Balića hrvatska reprezentacija nikada ne bi došla do finalne utakmice.
Balić dolazi iz rukometne obitelji, otac Žarko i majka Stjepanka bili su profesionalni rukometaši, ali budući da rukomet nije osobito popularan u Splitu, Ivano Balić u početku je trenirao košarku. Tek s 15 godina odlučio se za rukomet, i vrlo brzo se pokazao iznimno talentiranim. S obzirom na to da je obližnji Metković uvijek imao mnogo ambiciozniji rukometni klub od Splita, Balić je 2001. potpisao ugovor s Metkovićem i igrao rukometnu Ligu prvaka. Budući da je hrvatska rukometna reprezentacija u to vrijeme igrala vrlo slabo, Balić, već tada atipični rukometaš neobičnih ideja, pozvan je u reprezentaciju. Godine 2003. Hrvatska je postala svjetski prvak i od tada je jedna od najboljih na svijetu. Osvajanjem zlatne medalje na OI 2004. to je i potvrđeno, nakon čega je Balić potpisao za jedan od najboljih svjetskih klubova, španjolski Portland San Antonio iz Pamplone. U Pamplonu je Balić otišao sa suprugom Ivanom i sinom Dinom, ali su se 2006. supruga i sin vratili u Split a brak je nakon sedam godina i službeno raskinut. Za osmogodišnjeg sina Dinu Balić kaže da je talentiran sportaš, ali Ivano ne bi volio da postane rukometaš.
NACIONAL: Poznato je da je vaš otac Žarko bio rukometaš, ali nikad dosad se nije toliko medijski eksponirao. Zašto je ovaj put toliko komentirao i vašu igru, i igru reprezentacije na EP-u, ali i neke poteze izbornika Line Červara tijekom finala?
- Nemam pojma, to bi trebalo pitati njega, medijima je očito bilo zanimljivo objavljivati njegove izjave. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali mislim da moj otac nije trebao izići u novine s komentarom o Červaru u finalnoj utakmici. Da sam ja izbornik, ja bih nokautirao suca u finalu EP-a. Červar je stoga dobro reagirao jer nismo zaslužili onakvu nepravdu u finalu. Trebala je to biti otvorena utakmica pa neka pobijedi bolji.
DO SEDME GODINE Ivano Balić živio je s roditeljima u ItalijiNACIONAL: Iako su vam otac i majka bili rukometaši, vi ste prvo trenirali košarku. Je li to zato što ste kao 10-godišnjak u Splitu gledali Jugoplastiku koja je u to vrijeme bila trostruki košarkaški prvak Europe?
- Naravno, to je najviše utjecalo na moju odluku da počnem trenirati košarku. Jugoplastika je u to vrijeme bila sve u Splitu, svi su bili ludi za košarkom pa tako i ja. Išao sam trenirati na Gripe, trenirao sam tri, četiri godine. Međutim, budući da su mi otac i majka igrali rukomet, prišao mi je Mate Bokan, prijatelj mog oca, i predložio da počnem trenirati rukomet jer je on tada bio trener u rukometnom klubu Split.
Košarka mi je tada, 1995., bila sve, gledao sam prijenose NBA utakmica, ali u to vrijeme je u košarkaškom klubu Split došlo do neke smjene generacija, vidio sam da neću dobiti priliku da napredujem i okrenuo sam se rukometu.
Moja košarkaška generacija, rođena 1979. i 1980., u Splitu bili su Subotić, Šundov i još neki. Rukomet sam odmah zavolio jer sam kao dijete odrastao u dvorani, živio s roditeljima u Italiji gdje je moj otac od 1977. do 1987. igrao rukomet. U Italiji veliki gradovi nemaju rukometnih klubova pa smo živjeli u manjim mjestima, prvo u Rovretu pokraj Verone, zatim pokraj Milana i na kraju u Pratu pokraj Firence. Tako sam u Italiji živio od trećeg mjeseca života pa do odlaska u školu a to je bilo sa 6,5 godina. Majka i ja smo se tada vratili u Split a otac je ostao još neko vrijeme u Italiji. Kad se vratio u Split, igrao je za RK Split koji je tada bio u drugoj jugoslavenskoj ligi tako da sam ga i tada stalno gledao. Dakle, već tada me sve vodilo k rukometu pa sam u rukometu i morao završiti.
NACIONAL: Kako to da ste se zadržali u rukometu s obzirom na to da ni tada, kao ni sada, rukomet u Splitu nije bio osobito popularan i nije garantirao profesionalni uspjeh?
- Nisam gledao što mi rukomet ili košarka može donijeti u životu. Jednostavno sam zavolio rukomet, snašao sam se u njemu i nastavio igrati. Od svoje 16. do 24. godine igrao sam rukomet iz ljubavi. Kada sam potpisao pravi profesionalni ugovor, shvatio sam da bi se od toga moglo i živjeti. Tek nakon SP-a u Portugalu 2003. osjetio sam da bih mogao živjeti od rukometa. Do tada sam igrao u klubu, katkad dobro, katkad lošije. Istina, igrao sam za reprezentaciju i prije Portugala, ali tek nam je titula svjetskih prvaka u Portugalu otvorila oči. Shvatio sam da se može igrati, zaraditi, obići svijet i igrati u nekoj od najjačih europskih rukometnih liga.
NACIONAL: Znači li to da vam igranje u Metkoviću u to vrijeme nije bilo značajno kao ni igre protiv RK Zagreb, bivšeg prvaka Europe?
- Ne zanimaju me borbe između sjevera i juga. Osim toga, cijelo to vrijeme rukomet je za mene bio igra i ništa više. Iako Split nije rukometni grad, valjda smo Petar Metličić i ja pogodili sport kojim se trebamo baviti, valjda smo rođeni za rukomet pa bismo uspjeli i u svakom drugom gradu.
KAO NAJBOLJI SVJETSKI IGRAČ Balić trpi batine protivničkih igračaNACIONAL: Budući da ste atipičan rukometaš koji koristi košarkaške poteze, jeste li se prije pet godina osjećali neshvaćenim?
- I danas se dogodi da se osjećam neshvaćenim. Dobro, u reprezentaciji toga više nema, ali u klubu u kojem igram, Portland San Antonio, to se događa, osobito ako angažiraju novog igrača koji me ne poznaje. Tada se on treba priviknuti na mene kao i ja na njega. Tako je bilo u početku u reprezentaciji, ne može se preko noći stvoriti igra i reprezentacija. Bilo je i pokušaja da me se stavi u kalup, ali toga ima uvijek. Možda sam imao sreću što je hrvatski reprezentativni rukomet prije SP-a u Portugalu gotovo dodirnuo dno pa su mi zato dali priliku, možda je ne bih dobio da je u rukometu bila bolja situacija.
NACIONAL: Što se dogodilo u vašoj glavi nakon što ste osvojili zlato u Portugalu?
- Uvijek sam znao da mogu bolje i više, da nisam loš nego dobar igrač. Portugal mi je dokazao da mogu igrati dobro na visokoj razini. Preko noći se sve promijenilo. Uozbiljio sam se, postao odgovorniji u igri, počeo sam preuzimati ključne situacije u svoje ruke. Jednostavno sam sazreo. Tko zna što bi se dogodilo da nismo osvojili zlato. Ja bih vjerojatno završio u nekom osrednjem europskom klubu. O tome više ne želim razmišljati.
NACIONAL: Nakon odlaska Smajlagića iz reprezentacije pisalo se kako ste vi šef reprezentacije, a ne Červar, te da vi određujete igru reprezentacije.
- Meni su to sve gluposti. Treba biti s nama 24 sata na nekom natjecanju pa bi se vidjelo tko je šef i tko što radi. Možda sam šef na terenu jer moram organizirati igru, pričati i postavljati igrače, ali izvan terena ja nisam nikakav šef.
PREDIZBORNI ANGAŽMAN Iako nije član HDZ-a, Ivano Balić podržao je HDZ u prošlogodišnjoj predizbornoj kampanji; na fotografiji sportaši s premijerom Ivom Sanaderom na 11. Općem saboru HDZ-a u CiboniNACIONAL: Kako ste birali inozemni klub u koji ćete otići igrati?
- Novac mi uopće nije bio bitan. U Njemačku nisam želio jer ne volim način na koji se igra u njemačkoj ligi. Tamo se mnogo trči i šutira, bez puno taktike, prevladava snaga. Zapravo, o Njemačkoj sam razmišljao prije SP-a u Portugalu, kada mi je bilo bitno samo da odem u inozemstvo. Kada sam nakon Portugala shvatio da mogu birati klub, rekao sam da u obzir dolazi samo Pamplona, samo Portland San Antonio. U to je vrijeme u klubu igrao Jackson Richardson, koji mi je uvijek bio idol. Čim mi se pružila prilika da odem u Pamplonu, ja sam je ugrabio. Istina, nakon EP-a u Sloveniji 2004. imao sam jako mnogo ponuda, ali ja sam razmišljao samo o Pamploni. Povezao sam se s jednim španjolskim menadžerom i tako sam završio tamo.
NACIONAL: Pamplona nije velik grad. Kolika je važnost rukometa u Pamploni, gradu iz kojeg su biciklist Michael Indurain, peterostruki osvajač Tour de Francea, i nogometni klub Osasuna?
- Pamplona nije velika i to mi se jako sviđa. Ima 170 tisuća stanovnika, s okolicom 240 tisuća. Međutim, rukomet ne stoji baš najbolje na ljestvici popularnosti, ipak je Osasuna najvažnija. U gradu ne postoji euforija oko rukometa. U prvoj sezoni mog igranja za Portland San Antonio osvojili smo prvenstvo Španjolske pa je na gradski trg došlo možda 2000 ljudi. Rukomet je u Pamploni malo po strani, ali ja sam zadovoljan svime što ondje imam.
NACIONAL: U Portland San Antonio ste došli kao svjetski i olimpijski prvak, ali u prvoj sezoni niste previše igrali. U čemu je bio problem?
- Došao sam u klub nakon OI u Ateni 2004. i ozlijedio sam se nakon prva tri kola. Kad sam se oporavio, odigrao sam četiri ili pet kola i opet sam se ozlijedio. Osim toga, ono što sam igrao, odigrao sam loše. Ne volim lagati, znam kako sam tada igrao. Vrlo sam samokritičan, nakon utakmice analiziram cijelu igru, razmišljam što sam napravio dobro a što loše. Bilo je dana kada sam došao doma, sumnjao u sebe, i pitao se mogu li izdržati u tako velikom klubu. Jednostavno, nisam se snašao, trebalo mi je godinu dana da posložim stvari u glavi i prihvatim njihov način života i razmišljanja. U Hrvatskoj se mnogo trenira, otkada igram rukomet, mnogo sam trenirao, a kada sam došao u Španjolsku, shvatio sam da se gotovo uopće ne trenira. S obzirom na to da se utakmice igraju srijedom i subotom, forma se lagano održava, na snazi i taktici se slabo radi. Osim toga, klub i igrači su koncentrirani samo na utakmicu, a nakon nje, bez obzira na to jesmo li pobijedili ili izgubili, svaki igrač ide svojoj kući. A mene, ako izgubimo ili sam loše igrao, to izjeda sljedećih pet dana. Osim toga, u klubu sam igrao s igračima iz različitih zemalja, i svaki je imao svoj stil. Bilo je milijun problema koje sam u godinu dana morao riješiti.
BRAK IVANA I IVANE BALIĆ trajao je sedam godina i imaju sina DinaNACIONAL: Ipak, Španjolci imaju mediteranski stil života, po tome vam je život u Pamploni trebao biti ugodan.
- Nisu oni daleko od nas, doista. Uvijek će ti pomoći, nema presinga, ako želiš prošetati gradom, nitko ti neće smetati. Meni ugovor s Portland San Antoniom vrijedi do 2010. i sasvim sam zadovoljan. Nisam razmišljao o tome hoću li ostati živjeti u Pamploni, iako mi je tamo super. No još uvijek nisam bio u Pamploni za vrijeme njihove utrke s bikovima jer se ona održava u srpnju, dok sam ja u Hrvatskoj. Jednog dana, kada mi istekne ugovor, otići ću u miru pogledati tu utrku s bikovima, ali neću trčati, to mi ne pada na pamet. Svi mi kažu da se to treba vidjeti barem jednom u životu.
NACIONAL: Španjolci vas ne ometaju, ali koliko su vas ometali hrvatski mediji kada su prije godinu i pol dana rastezali priču o vašem razvodu?
- Bio sam u Španjolskoj pa nisam ni znao što pišu hrvatske novine. Zato nisam to toliko osjetio. Dao sam izjavu o razvodu i to je bilo to. Novinari su me zvali na telefon, ali ja se nisam javljao. Ne znam zašto bih im ja komentirao svoj život. Jedna moja službena izjava bila je dovoljna. Rukomet mi je bio ispušni ventil za tadašnje probleme.
NACIONAL: Jeste li još uvijek ludi za košarkom?
- Jesam, i to jako. Dovoljno je da vam kažem da ostajem budan do četiri ili pet sati ujutro kako bih pogledao usred NBA sezone utakmicu dvaju najlošijih klubova. Španjolski televizijski Canal+ stalno prenosi američke sportove a ja ih sve volim, čak i hokej na ledu. No ja sam izabrao rukomet i ne žalim za potencijalnom košarkaškom karijerom.
NACIONAL: Otkud Dalmatincu ljubav prema hokeju na ledu?
- Pojma nemam. Pogledao sam jednu utakmicu i zapalio se gledajući ih kako kližu i udaraju se. Jedna utakmica bila je dovoljna.
NACIONAL: Je li istina da ste sa suigračem Davorom Dominikovićem namjeravali otputovati u Ameriku kako biste gledali košarkaške i hokejaške utakmice?
- Planirali smo otići u Ameriku na desetak dana i to bismo i napravili da smo na ovom europskom prvenstvu uspjeli osigurati nastup na OI u Pekingu. Otišli bismo u New York, jer je i Dominiković lud za košarkom, ali smo se zeznuli zato što smo izgubili u finalu EP-a. Sada moramo igrati dodatne kvalifikacije za Peking i ništa od Amerike. Moramo čekati drugu priliku.
NACIONAL: Ako zanemarimo rukomet, u čemu uživate u Španjolskoj?
- Budući da često putujemo i igramo, mir mi je najvažniji. Moram biti sam, odmoriti se, jer je ritam utakmica naporan. Sva ta putovanja autobusom, čak i po deset sati, ali i avionom, uz česta presjedanja, strašno mi smetaju. Klub nam katkad tako “dobro” sredi avionske karte da, kada igramo europske utakmice, putujemo po cijeli dan. Zato mi treba mnogo odmora, gledanje televizije i slušanje glazbe.
KLJUČNO NATJECANJE za Balića bilo je Svjetsko prvenstvo u Portugalu 2003. godine, kada je Hrvatska postala prvak svijetaNACIONAL: Rukometaši su često vrlo rabijatni i nervozni, kako to da ste vi tako flegmatični?
- Znam i ja poludjeti, nije problem. Najčešće poludim zbog sudaca jer mrzim nepravdu. Kada se sjetim finala EP-a protiv Danske, smiješno mi je što suci nisu pustili bolju ekipu da pobijedi. To nam se u posljednjih pet godina dogodilo tri ili četiri puta. Mi smo zasluženo izgubili možda tri ili četiri puta, sve ostalo smo izgubili uz pomoć sudaca. Tada izgubim živce. Nije lako kada te kradu, kada igraš protiv još dvije osobe, a to su suci. To je zato što smo mali, pa koga je briga za Hrvatsku, jednu malu i siromašnu zemlju, zato i ne možemo stalno osvajati medalje. Po kvaliteti, mi smo najbolja reprezentacija, i stojim iza tih riječi. Mislim da se razumijem u rukomet i zato to kažem.
NACIONAL: Ako se već razumijete u rukomet, kako objašnjavate to što se u rukometu zarađuje manje nego u mnogim drugim sportovima, te što se za rukomet ironično kaže - kakav je to sport koji ozbiljno igra samo sedam zemalja?
- Financijski i rukomet napreduje. Sporo, ali napreduje. Ne znam zašto rukomet nije popularniji, meni je super. Možda nije popularan zato što suci mogu odrediti pobjednika pa ljudi gube interes kada manji klub ne može pobijediti veći.
NACIONAL: Čime ćete se baviti kada završite rukometnu karijeru?
- Ne znam, ali to me često pitaju u posljednje vrijeme. Valjda vide da mi se bliži kraj.
NACIONAL: Već ste objasnili da vas je zdravstveno za europsko prvenstvo osposobio iscjelitelj Zdenko Domančić. Što sada, hoće li vas morati pregledati klupski liječnici?
- Sada nemam nikakvih ozbiljnijih problema. Primio sam dosta udaraca koji će se s vremenom zaliječiti, za sedam ili deset dana. Sada sam dobro. Navikao sam se da me nakon svake utakmice sve boli od udaraca. Nakon 14 godina rukometa navikao sam se na batine. Fizička sprema mi je dobra, nisam bio ozlijeđen dvije i pol godine, ni sam ne znam kako se to dogodilo.
NACIONAL: Zašto ste sudjelovali u predizbornom spotu HDZ-a? Jeste li član HDZ-a?
- Nisam član HDZ-a a pristao sam se pojaviti u predizbornom spotu jer sam podržao Sanaderovu ideju o ulasku u Europsku Uniju. Samo zbog toga. Politički sam inače nesvrstan.
Svjetska klasa iz sportske obitelji
NACIONAL: Je li se vaš otac ponašao prema vama kao rukometni trener?
- Otac mi je prije davao više savjeta, sada ih daje sve manje. Dok sam bio mlađi, stalno je nešto prigovarao, a budući da sam ja tvrdoglav, nisam ga slušao. Teško sam prihvaćao njegovo mišljenje, drukčije sam gledao na neke situacije, on je želio da više šutiram na gol, a ja sam, kao posljedica igranja košarke, želio razigravati suigrače. Ja sam Ovan u horoskopu, dozlaboga tvrdoglav. Sada sam se, kada sam stariji, promijenio. Tek sam tu i tamo pravi Ovan. I majka Stjepanka je davala savjete, ali više se držala po strani. Ona je igrala u rukometnom klubu Nada.
Biografija
Rođen 1. travnja 1979. u Splitu
1979. - 1987. živio s roditeljima u Italiji
1991. počeo trenirati košarku u splitskoj Jugoplastici
1995. na nagovor očeva prijatelja Mate Bokana počeo trenirati rukomet u RK Brodomerkur iz Splita
2001. kao najbolji igrač rukometnog kluba Split potpisao za Metković i prvi put pozvan u A rukometnu reprezentaciju Hrvatske
1999. oženio se djevojkom Ivanom
2000. rodio mu se sin Dino
2003. s reprezentacijom Hrvatske postao svjetski prvak, a prvi put proglašen je za najboljeg igrača svijeta
2004. potpisao četverogodišnji ugovor za španjolsku momčad Portland San Antonio; na Olimpijadi u Ateni 2004. osvojio zlato; dvostruki je dobitnik Državne nagrade za sport “Franjo Bučar”, kao igrač i kao član rukometne reprezentacije
2005. osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Tunisu
2006. drugi put u karijeri proglašen najboljim rukometašem svijeta i razveo se od supruge Ivane
2008. osvojio srebro na Europskom prvenstvu u Norveškoj
Evo vam malo slika....
Iskreno, do sada nisam ni na jednom natjecanju dobro jeo, pa se nadam kako ću bar nešto pošteno pojesti na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009.
Kada čujete riječ djetinjstvo, koja vam je prva asocijacija na hranu ili neko određeno jelo mamine ili bakine kuhinje?
Škampi.
Koliko je profesionalno bavljenje sportom utjecalo na vašu prehranu?
Jako. Počeo sam zdravije jesti. Kako sam sve više i više napredovao na rukometnom terenu, tako sam sve više pažnje posvećivao prehrani.
Što prevladava u vašoj prehrani?
Pizza. Ne smijem otkriti sve svoje tajne :)
Kako izgleda vaš "radni dan"?
Uglavnom jako naporno i naravno ovisno od obveza koje imam u klubu ili reprezentaciji. Obično ujutro nastojim malo dulje odspavati, zatim se pripremam za trening koji uglavnom započinje oko 10.00 sati. Poslije treninga slijedi kavica, onda ručak i popodnevni odmor. Od 17.00 do 19.30 popodnevni je trening, a navečer zavisi - neki film ili večera kod Dominikovića.
Koja je razlika u prehrani kada ste igrali u domaćoj ligi i sada kada igrate u inozemstvu? Imate li osobu koja vam priprema jelovnike?
Na putovanjima se doktor brine o prehrani, kad sam doma onda sâm. Više - manje jedem u restoranima, nekad kod kuće sâm spremam, ali rijetko.
Iako ima dosta sličnosti između španjolske i hrvatske kuhinje, one se ipak razlikuju. Moram priznati više mi se sviđa španjolska.
Što koristite kao nadopunu prehrani - vitaminske preparate, omega-3 i slično?
Vitaminske preparate koje nam daju u klubu, o kojima ja nemam pojma. Doktor kaže da je dobro - ja kažem odlično i popijem.
Kakva je prehrana na velikim natjecanjima? Postoje li univerzalni jelovnici ili se prilagođavate okusima kuhinje zemlje u kojoj se odvija natjecanje?
Iskreno, do sada nisam ni na jednom natjecanju dobro jeo, pa se nadam kako ću bar nešto pošteno pojesti na Svjetskom prvenstvu u Hrvaskoj, 2009. Uglavnom slabo jedem za vrijeme natjecanja, tamo sam više na preparatima koje mi daju doktori.
A u Grčkoj, u Ateni, gdje je Podravka pripremala hranu u Hrvatskoj kući?
Podravka je bila u Hrvatskoj kući, nije bila s nama. Mi smo u Ateni jeli u Olimpijskom selu u kojem se nije imalo što puno pojesti osim slatkog. A čuli smo da su svi oni koji su posjećivali Hrvatsku kuću, zahvaljujući vašim kuharima bili odlično nahranjeni.
Koja vam je najdraža svjetska kuhinja i zašto?
Španjolska, zato što obožavam chilindrón i kako spremaju krvavo meso. Stvarno uživam u njima.
S obzirom da su i španjolska i hrvatska kuhinja dijelom mediteranske prehrane, što biste osobno izdvojili kao najbolje od svake?
Kod nas obožavam morske plodove i ribu, obično preko ljeta svaki dan jedem ribu, a kod španjolske - tamo gdje sam ja - na sjeveru - najbolji su taj chilindrón (mesno jelo koje se može pripremati od različitog mesa - svinjetina, piletina, janjetina koje se pirja s lukom, paprikom i rajčicom) i solomillo (goveđi odrezak). To su njihovi specijaliteti i u njima najviše uživam.
Blic pitanja
Jegulje ili žablji kraci?
Ništa.
Ljuto ili kiselo?
Ljuto.
Omiljeno piće?
Cockta.
Skok šut ili zepelin?
Zepelin.
Europsko ili olimpijsko zlato?
Olimpijsko zlato.
Duga ili kratka kosa?
Zasad, duga.
Još malo slika....
HRVATSKA-JAPAN
Rukometaši razbili Japance na premijeri zadarskog Višnjika (FOTOGALERIJA)
Kao da je u pitanju kakva opera, kazališna predstava ili koncert, a ne sportski događaj, publika je glavne aktere pozvala na bis - i hrvatski rukometaši su se, nakon što su već otišli u svlašionicu, ponovno vratili na teren dvorane u Višnjiku kako bi još jednom pozdravili fenomenalnu zadarsku publiku.
Pobjedom nad Japanom rukometna reprezentacija Hrvatske napravila je prvi korak prema plasmanu na Olimpijske igre u Pekingu, a najbolji igrač bila je - publika, sedam i pol tisuća gedatelja koji niti u jednom trenutku nisu prestajali bodriti naše rukometaše, gledatelja za koje je vrlo teško pronaći odgovarajući izraz.
Što se rukometa tiče, posao protiv Japana nije bio pretjerano zahtjevan, igrači sa dalekog istoka brzi su i neugodni, ali ni u jednom trenutku nisu bili dorastao protivnik odabranicima Lina Červara koji je na teren poslao sastav sa Veniom Losertom na vratima, bio mu je to 150. nastup u hrvatskoj reprezentaciji.
Na otvaranju su se Japanci držali 'blizu’ do 14. minute kad je Hrvatska pogotkom Ljube Vukića prvi put otišla na tri pogotka razlike. Od tog trenutka prednost na strani domaćin kvalifikacijskog turnira stalno je rasla, sitne probleme obrani pravio je samo najbolji japanski igrač Daisuke Miyazaki. Napad je bez problema odrađivao svoje, zbog težnje atraktivnim pogocima razlika nije bila veća od 19:11 s kojima se otišlo na odmor.
U nastavku je na vratima bio odlični Mirko Alilović, jednako dobar bio je i Mirza Džomba koji se polako vraća nakon puno problema s ozljedama, jedini naš igrač koji se nije upisao među strijelce bio je kapetan Petar Metličić, a ni on posljednjih gotovo tri mjeseca ne igra 'ozbiljno’, kako sam kaže, zbog ozljede lijeve šake.
A rukometom ionako već 'zaluđenu’ zadarsku košarkašku publiku u trans je bacio Ivano Balić. Rukometnog čarobnjaka čekalo se do 39. minute, premda je i do tada odličnim asistencijama suigrače gurao u prvi plan. A onda je izvukao iz šešira jednu od svojih brojnih čarolija, 'šaseom’ gotovo ležeći na podu je s pozicije desnog vanjskog uputio projektil u suprotni gornji kut japanskog vratara.
Još malo čarolija ponudio je Ivano u 46. minuti kad je pokupio loptu na liniji šest metara i u padu 'zarolao’ loptu iznad glave nemoćnog Toshikira Tsubone. Upravo skandiranjem Balićevog imena i završena je utakmica u Višnjiku, u posljednjim sekundama Ivano je dobio neugodan udarac u inače bolno desno rame, ostao je ležati na terenu, ali ga je zadarska publika ovacijama 'digla na noge’.
Potrebnija nego protiv Japana hrvatskim će rukometašima podrška publike biti sutra kontra jake Rusije.
HRVATSKA-RUSIJA
Hrvatska se pobjedom nad Rusima plasirala u Peking (FOTOGALERIJA)
Pobjedom 26:24 nad reprezentacijom Rusije, hrvatska rukometna reprezentacija izborila je na kvalifikacijskom turniru u zadarskom Višnjiku plasman na Olimpijske igre u Pekingu.
Tako će izabranici Lina Červara imati priliku braniti zlato osvojeno prije četiri godine u Ateni, te u trećem nastupu na olimpijskim igrama pokušati doći do trećeg najsjajnijeg odličja.
U teškoj utakmici hrvatski rukometaši nisu dozvolili Rusima da ozbiljnije zaprijete, ozbiljnom, koncentriranom igrom, uz sjajne obrane Venija Loserta i Mirka Alilovića stigli su do pobjede kojom je potvrđena kineska viza.
U sutrašnjoj posljednjoj utakmici turnira Hrvatska igra protiv Alžira, selekcije koja je četiri puta bila na olimpijskim igrama, posljednji put u 1996. u Atlanti kad je Hrvatska uzela svoje prvo olimpijsko zlato, rukometaši sa sjevera Afrike zauzeli su tada 11. mjesto. Plasman na najveću svjetsku sportsku manifestaciju Alžirci će morati pokušati izboriti u budućnosti, Peking sigurno neće vidjeti.
To hrvatske rukometaše ne treba zamarati, Alžir nije protivnik koji bi mogao zaprijetiti našoj zlatnoj generaciji, premda se nikoga ne smije podcjenjivati. Ipak, poraz od 27 razlike od Rusije u prvoj utakmici kvalifikacijskog turnira u Zadru, te današnji poraz od Japana 38:27 pravi je odraz snage alžirske reprezentacije, pa bi sutrašnja utakmica, završni čin trodnevne rukometne fešte u Višnjiku, trebala biti ‘laganica’, revijalni ogled i prilika da se hrvatski rukometaši još jednom oduže fantastičnoj zadarskoj publici za nezaboravnu podršku.
Prilika je to ujedno da izbornik Červar jednoga od ozljedama načetih igrača zamijeni pričuvom, bilo bi lijepo da pred domaćom publikom zaigra Zadranin Josip Valčić.
marija čović
Spektakl za reprizu
Hrvatski rukometaši branit će u Pekingu ovoga ljeta olimpijsko zlato iz Atene. Nismo ni sumnjali u takav rasplet kvalifikacijskog turnira, ipak su Japanci i Alžirci nejač za naš Dream team. Zanimalo nas je, međutim, gdje smo sada u odnosu na nadolazeće Ruse koji će u Pekingu biti prijetnja svima, zanimalo nas je koliko možemo bez Sulića, Kaleba i Špoljarića, i bez pune minutaže za Džombu i Lackovića, a nije da nas nije zanimalo i to kako će izgledati kad se Svjetsko prvenstvo bude igralo kod nas početkom sljedeće godine. Iako u Zadrane sigurno nitko nije sumnjao.
I sve smo saznali, sve na naše zadovoljstvo. Bolji smo od Rusa i bez spomenute trojice, bolji smo i kad se Džomba, Lac i Ivano odmaraju, bolji smo jer su Vukić, Vuković, Čupić i Duvnjak skroz narasli. Lino je “oživio” Loserta, izgleda da dvojbi tu nema, da će u Kini on i Mirko braniti Hrvatsku. Vratio se i Šprem, obrana je ostala moćna.
A Rusi, s četvoricom kolosa od 210 i kusur centimetara, bit će nezgodni, teško je napadati na njihovu postavljenu “tarabu”. U traženju povratka na veliku scenu zadržali su višemetraske silose i njima pridodali novi val predvođen moćnim Igropulom.
Zadar? Bio sam na puno velikih natjecanja do sada, vidio sjajnih dvorana i atmosfera, ali ovaj spektakl na Višnjiku ide u red onih koji se ne zaboravljaju. Koji zaslužuje reprizu!
marko bilić
Balić: Bilo bi lipo svaki dan igrati u Zadru
Lino Červar: Hvala mojim igračima koji su uza sve probleme, u završnici smo igrali bez Balića, uspjeli pobjediti odlične Ruse. Hvala mojim borcima koji su dobili toliko bitki i ratova, naravno i mladim igračima koji su se danas posebno iskazali. Znali smo da nas čeka težak susret jer su Rusi bili bolje spremljeni, ali obranom smo uspjeli doći do pobjede.
Alilović i Losert, dali su nam podstreha kad je bilo najpotrebnije. Ovo je treći put da rukomet ide na Olimpijadu i naravno da ćemo se opet boriti za medalju. Moram istaknuti da ovakve ljude, publiku, nisam nigdje vidio i nisam znao da se toliko dugo u kontinuitetu može navijati. Ovakvo navijanje može biti uzor svima.
Ivano Balić: Bila je teška utakmica, bilo je jako vruće u dvorani, ali kako nama tako i Rusima. Atmosfera je čudo i bilo bi lipo svaki dan igrati u Zadru.
Igor Vori: Najbitnije je da smo se plasirali u Peking. Ovo je moja druga Olimpijada, jedino o čemu razmišljam je kako se dobro odmoriti.
Petar Metličić: Očekivali smo tvrdu utakmicu, ali smo kontrolirali rezultat i na kraju slavili. Ostvarili smo cilj i u Peking idemo najmanje po zlato.
Ljubo Vukić: Hvala Zadru, hvala fenomenalnoj publici.
Ivan Čupić: Borili smo se, tukli, i otišli u Peking. Sutra ćemo napraviti još jednu predstavu za zadarsku publiku.
Blaženko Lacković: Šesdeset minuta smo se borili, nismo igrali lepršavo, ali igra se zaboravlja, a Peking dolazi.
Mirko Alilović: Čestitam suigračima, teško smo otvorili i zatvorili susret. Mislili smo da ćemo ih slomit i ranije ali bitno je da su pali. Ovakvu atmosferu nigdje nisam doživio.
Domagoj Duvnjak: Drago mi je da sam proigrao da sam probio led, sad mi slijedi izboriti mjesto među 14 igrača koji idu u Peking. Borit ću se i nadam se Olimpijadi.
Ruski trener Vladimir Maksimov nije se pojavio na konferenciji za novinare, ali kako smo saznali običaj ruske reprezentacije da kad gube ne dolaze na spomenuto okupljanje.
Josip SMOLIĆ
HRVATSKA-ALŽIR
Hrvatska se atraktivnim potezima oprostila od Zadra
Piše: Željko Petan
Foto: Cropix
--------------------------------------------------------------------------------
Nezaboravni rukometni dani u Zadru okončani su sa još jednom pobjedom
ZADAR - U posljednjem kolu kvalifikacijskog turnira za Olimpijske igre Hrvatska rukometna reprezentacija očekivano je pobijedila Alžir 37-26.
Domagoj Duvnjak je na parketu proslavio 20. rođendan, Davor Dominiković 150. nastup za reprezentaciju, a zadarska publika je nanovo pokazala da zna napraviti pravu feštu. I dok su u prvom poluvremneu naši reprezentativci uglavnom spavali u nastavku su pokazali sav rukometni raskoš s nizom atraktivnih poteza i “cepelina”. U drugoj utakmici Rusija je pobujedila Japan (44-31), pa su se i oni, uz naše reprezentativce, plasirali na najveću svjetsku sportsku smotru.
U posljednjoj utakmici Lino Červar je iskoristo mogućnost prijave jednog igrača iz kvote “prekobrojnih”, pri čemu se odlučio za Zadranina Josu Valčića, a s tribina je utakmicu odgledao Mirza Džomba, kojega je uz to malo “mučilo” i koljeno. “Paklenima” su glave već djelomično bile na odmoru, stoga su Alžirci pružili vrlo dobar otpor iako su pokatkad i pretjerali s grubostima. Lino Červar je dosta rotirao postavu, na početku je ponudio mlađim igračima priliku, ali u prvom dijelu se naši reprezentativci nisu uspjeli osjetnije odvojiti.
Nakon izmjena strana, “pakleni” su se razigrali, kao da je nestalo umora od slavlja dan ranije, a Vuković, Vori, Duvnjak, Lacković i ostali su rešetali mrežu Alžira iz svih pozicija. Bilo je pitanje samo s kojom će razlikom završiti utakmica a ona je okončana sa 11 golova prednosti.
U drugoj utakmici dana Rusija je svladala Japan sa 44-31 (19-13), te tako osvojila drugo mjesto i također se plasirala na OI.
HRVATSKA - ALŽIR 37-26 (14-13)
Zadar - Dvorana Višnjik, gledatelja 8000. Suci: Canbro, Claesson (Švedska).
HRVATSKA: Balić, Duvnjak 7 (2), Lacković 5, Vori 5, Dominiković 2, Vuković 7, Šprem 2, Metličić, Valčić 4, Vukić 1, Čupić 4 (1), Anušić, Losert (4+0), Alilović 3+0).
ALŽIR: Ouardas, O. Chehbour 6, Hadj 2 (2), Benkahla 1, Berkous 4, Boudrali, Boultif 3, Layadi 2 (1), R. Chehbour 4, Zouaoui 4 (1), Berriah, Yahia, Rabir (5+1), Fligha.
Sedmerci: Hrvatska 4/6, Alžir 4/5
Isključenja: Hrvatska 4 min. (Duvnjak, Anušić), Alžir 12 min. (Ouardas 4 min., Boultif 4 min., Layadi, O. Chehbour)
To bi bilo to.....Samo još malo slika!!!!
Trening rukometaša...
puno mi komentirajte!!!!!!!!!!!
