Sjećenje na Mariju A.
U senci šljive vrijeme stalo tiho,
Bio je plavi septembarski dan
I blijedu, mirnu dragu ja sam njihao
U zagrljaju, kao tihi san
Na ljetnjem nebu ležao je meko
Nad nama oblak. Gledao sam nju.
Bio je bijel i mnogo daleko
Taj oblak. Posijle nije bio tu.
Dani su prošli, meseci protekli,
Niz rijeke plovi i dobro i zlo.
možda su ljudi šljive sve posjekli,
A pitaš li, da l' beše ljubav to?
Ja ću ti reći: ne sjećam se ničeg,
Pa ipak, znam šta misliš, znam to, da,
Al' stvarno više ne znam njeno lice,
Znam samo još: poljubio sam ga.
Bertolt Breht
