kontakt-lokacija

srijeda, 08.05.2024.

oslobođenje Zagreba na partizanski način

UPOZORENJE!!!
BRUTALAN POST!!!


Slučaj je tako htio da se poklopilo nekoliko stvari...
Ovaj post ima GADNU završnicu,
smatrajte se upozorenima...
ići ćemo od lakših tema pa do zaista najodurnijih,
najmučnijih.

Dakle, poklopilo se nekoliko stvari...
Neki dan, Dijete me zamolilo da joj pomognem sa zadanim radom iz povijesti.
Ona obično ne razumije tko je tu koga i zašto, ti povijesni, ratni i vojni termini su joj apstraktni i odbojni,
tako da sam imala zadatak obnovitti znanje iz četiri teme
četnici, partizani, ustaše i sažetak problematike...
te je preslušati dok mi izlaže itd...
pomoć joj s time.
Naravno da je moje sjećanje manjkavo, pa sam morala pol udžbenika pročitati,
vidim koliko ne znam i vidim kako su se sve stvari koje su se dogodile morale dogoditi,
i niti jedna strana od svih spomenutih nije bolja.
Nema ispravnijeg.
Ne postoji.
Žao mi je, ustaše nisu jedini problem koji se dogodio na ovom području.
Ko drukčije kaže, taj kleveće i laže.
Otvorite si školski udžbenik, pa vidite , što se i zašto i kako osnovalo, tko je bio kakav.

Druga stvar od stvari koje su se poklopile
bila je ta da me je mama podsjetila na slijedeće...
naime, moj otac je u djetinjstvu kao petogodišnji dječak izgubio oko.
Ostao bez oka.
Uvijek su nam pričali kako je to bilo na kraju rata,
U Novoj Vesi je s drugom djecom pronašao neke bombe u nekom loncu,
jedna je eksplodirala, bilo je ranjenih, ali je njemu ozlijeđeno oko,
bez kojeg je na koncu ostao..
to je bilo to, no ove godine , mama mi kaže,
nemam pojma jel prije pričala pa sam zaboravila,
al jučer ona kaže,
'danas je godišnjica da je tata ostao bez oka!'
Ostala sam iznenađena da se zna datum.
Ne samo da se zna datum, nego bilo je ovako:
Znalo se da partizani ulaze u grad.
Znalo se da ne vole hrvatsko stanovništvo.
Znalo se da su lokalni ljudi u miru do tada živjeli s Nijemcima.
odnosno,tamo gdje su Njemci došli,
tamo su i bili, gdje su htjeli.
Nije se pitalo stanovništvo što hoće, misle ili žele.
Po tom ili ikojem pitanju.
Naravno, iz partizansko/komunističke svijesti,
to je pristajanje uz nacistički režim,
i stanovništvo je bilo u strahu od tog ulaska u grad.
Naša (tadašnja) kuća je na ulici koja vodi u šumu,
rijeke ljudi su iz grada bježale što u šumu skrivati se,
što u Zagorje preko Medvednice,
dok je poneko seosko stanovništvo, poput moje bake, pobjeglo prema gradu,
iz svojih bijednih kućica u zaštitu zgrada i stanova,
Gdje je više ljudi obitava pod krovom....
Nije svejedno kad ti u kuću upadne četa divljaka i ti si sam s mužem i djetetom
(iako je pitanje gdje je deda tada bio)
ili si na hrpi s nekoliko obitelji.
Bio je kaos,
vladao je strah i nesigurnost.
Moja baka će doživotno zažaliti tu odluku skrivanja u gradu.
Ona je sa petogorišnjim sinom jedincem,
mojim starim,
otišla kod prijatelja/poznanika u Novu Ves,
i tamo su djeca u dvorištu pronašla što su pronašla i bilo je što je bilo.
Nakon što je bomba eksplodirala,
moj petogodišnji stari je imao ozljede po glavi, i oba oka ozlijeđena.
Operirao ga je doktor u Bolnici Sestara Milosrdnica,
židov kojeg su časne pod lažnim imenom spasile i gdje je radio cijeli rat,
da bi na kraju rata skoro bio pogubljen jer partizani nisu vjerovali da je židov. ...
Mom tati je jedno oko spašeno, a drugo na žalost nije.

Ono što ja pamtim od bakinih priča o tom razdoblju neposredno po ulazu partizana u Zagreb,
jesu brojni mrtvi koje su dovozili i iskrcavali na našem dvorištu,
da bi ih potom zakapali u šumi kojih petstotinjak metara iznad....

Pamtim i da se baka bacala pred noge partizana u nekom kritičnom trenutku
u molbi da joj poštede muža i ne ubiju ga...

Znadem, osobno, za šest lokacija (samo u Gračanima, što je mali djeći Zagreba)
gdje se nalaze jame u koje su masovno bacali pogubljeno stanovništvo grada Zagreba,
ratne zarobljenike koje su ubijali, i općenito svakoga kojeg bi smatrali prijetnjom društvu.

Znadem prijateljičinog djeda koji je tada radio u Higijenskom zavodu
(grada Zagreba, potom se to zvalo Zavod za zaštitu zdravlja, današnji HZJZ),
koji je po dužnosti, jer mu je naređeno i jer je lokalac, sa kolegama bacao vapno na mrtvace
koji su ležali po dvorištima.
Također, morali su pokapat te mrtve u šumi, i one koji su ubijani u šumi,
i također ih vapniti.
On je sve što je mogao potajno zapisivao,
da se ne zaborave žrtve, koliko god je to moguće,
makar brojem pokopanih, i makar mjestom pokopa............

Također se sjećam priča tete Olge kojoj je partizanka s ruke otela zlatni sat,vjenčani poklon,
i ne znam još što iz kuće uzela, sve pod prijetnjom smrti...
svatko je za pogrešan mig tih dana mogao izgubiti život...

Po pričama se čini da je bilo brutalnije po prigradskim selima nego po gradu, iako su čistke provođene po svim državnim ustanovama, bez ikakve sumnje.....

Vi, naravno, ne morate ničem od svega izrečenoga vjerovati, nije me zapravo briga,
ali danas sam doznala još goru i odvratniju stvar, koja me zaista duboko potresla....

Naime, za ove lokacije gdje su lokalni Gračanci ubijani i masovno pokapani,
postoje postavljene oznake...
To nisu nikakve izmišljotine,
i brojevi i činjenice ipak se, iako ne razumijem zašto tako tiho i bez dovoljno pijeteta, iznose.......
Moja mama je ponukana cijelim ovim jučerašnjim prepričavanjem o tatinom gubljenju oka
i zgađena Tomaševićvim Trnjanskim krijesovima u čast ulaska partizana u Zagreb,
otišla provjeriti jel još stoje te ploče... pa je naišla na informacije koje ja zaista nisam znala...

O tom se šutilo jer je ipak previše morbidno i odvratno, očito.
I sad mi je jasno zašto se moj djed nakon toga propio
i proveo ostatak života u čarobnom oblaku alkoholnih para,
a baka skrenula pameću i na kraju života digla ruku na sebe...

U našem podrumu,
dobro ga se sjećam,
nabijen pod, vlažan i mračan,
bilo je mučilište patizanskih žtrtvava.
Skidani su u veš, mučeni,
po troje vezani telefonskim žicama i u kolonama odvođeni u šumu gdje su ih smicali.

U jebenom podrumu u kojem sam provodila djetinjstvo........

Razmišljala sam zašto bi to bilo baš u našem podrumu i podrumu brata moga djeda...
jedino logično objašnjenje jest da je deda imao konje i kola,
što je bila rijetkost,
i vršio prijevoz za sve koji su trebali,
i vjerojatno je bio prisiljen
dovoziti i odvoziti ljude i mrtvace....
na naše dvorište - to sam već znala...
ali mučilište u našem podrumu...


Moram priznati da sam danas ostala frapirana, užasnuta.
Stvarno mi je to teško, teško čuti,
to je prestrašno...........................................................

Danas ću poslikati pa postati te ploče gdje je sve detaljno navedeno,
da potkrijepim svu ovu muku, tugu i žalost koje sam upravo ispisala.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.