barakokula

Jucer je pao prvi snijeg,sa sobom donio mir...
U jutarnjem plavetnilu,preko prekrivenih polja kao da se spaja sa nebom..sve odise mirom.Tako je tiho da i Srne hodaju pazljivo kao da ne zele remetiti taj mir..na rubu sume zastaju promatrajuci me plaho,ne trce ,ne zure,ne boje se ..i ja osjecam kao da mi je bas tu mjesto.Nasred polja prekriveog snijegom.Promatram i ja njih.Stojimo u beskrajnoj plavicastoj bjelini..drago mi je da smo tu.Osjecam,da smo jedno,nista ne odvlaci moju paznju..nemogu prestati smjesiti se.
Taj trenutak traje ...ne cujem moje misli.Stojim u svemu,dio svega.Ljepota mi stoji u grlu.
Tada izronise zrake sunca,polako prelijevajuci zlato po okolnim brdascima,borovoj sumi.. dotaknuvsi nas kao da nas ljubi... jednu po jednu.Odjednom je sve drugacije,ushicena radost se spaja sa zlatnom bjelinom.
Pogledavsi se u istom trenutku,stojimo gledajuci se..sretna sam sto smo smjele podijeliti taj velicanstveni dar majke prirode..gledamo se kao da se oprastamo,moje srnice,moje sestrice i ja ..te krenemo svatko svojim putem...
Vracam se i hodam po otiscima koraka kojima sam dosla..nicim ne zeleci narusiti ljepotu radjanja ovog predivnog dana ...
Vozeci se prema gradu,pjevusim...moj sin je sigurno jos u toplom krevetu...Kupivsi mirisni,svjeze ispeceni kruh,radujem se zajednickom dorucku.Ipak je danas nedjelja,prvi advent.
Dan komunikacije sa bliznjima.

Zivimo u okruzenju zakona...zakona roditelja,zakona drustva,zakona vjere..samo manjina zivi po zakonima "majke" Prirode.Tako san i ja dugo obitavala u okviru...skoro san postala "slika".Slika bez iskonskog izraza,a svi rodjenjem dobijemo jedinstveni,iskonski izraz.Onda ga kao po naredbi svi ali bas svi izgubimo...sta se s njim dogodilo?Di je nesta moj "izraz"?Di su otisli moji snovi? Dok smo prosli sve te "zakone"..svi moji pravi "izrazi"...jedan po jedan su nestali..Ta spozaja mi je bila..ma tuzno.. osjecam da mi jako nedostaju..i odoh na put,odoh traziti moj "izraz"!!
Shvatila sam da je cisto gubljenje vrimena traziti"krivca"za izgubljeno i tako sam osnovala jednu vrstu"biroa za izgubljeni Izraz".Posto to funktionira na vrlo jednostavnoj funkciji ogledala,za sve oko mene se nije bilo jednostavno suociti sa iskrenoscu ogledala te vise nisu tu,a i ja ne "ogledajem"bas sve...
Na tom putu je u pocetku bilo naporno..di god se okrenes nekako vise ne spadas nigdi, a dusa se puni,vise nije prazna..dovoljno je pogled na ljepotu jesenjeg dana da se radujes jer si tu...jer si dio te ljepote.
Jedna starija zena,majka desetoro djece,zivi u predivnim Tirolskim Alpama mi je rekla nesto sto nikad necu zaboraviti"Moja djeca su mi najveci ucitelji,svih volis bezuvjetno..svi su tako razliciti da je najveci dar ucenje da budes uz njih,onakve kakvi oni jesu-ne kakvi bi "trebali biti" jer mijenjanjem kvaris bozje djelo.."
Na tom putu su prijatelji ,oni pravi ,jednostavno i prepoznatljivo uvijek tu..uz djecu, najlipsa "ogledala"!!!
Ima svega, jer je sve tu..ali moja zelja je ogledavati moj mali kutak u ovom velikom svijetu i sama biram moje teme jer me to vraca mom "izrazu" a svi su ogledala onoga sto jesu...radujem se povratku u ljepotu prirode,onkve kakva ona je...jedinstvena!
Ala koja tema,ali to je bilo prije obida i na taste...sad bi ja rado zalipila koju sliku ali se moran jos konzultirat sa proficima,jer meni nikako da zalipi ali kao utjeha,uzivajte u ovoj divnoj zahvali majci zemlji...i nadam se da cete sudjelovati u onome sto vam je lipo,sta van cini dobro,sta vas more "ozdravit"...budite tacno onde di se morete pogledat u ogledalo i rec kako van je lipo...:-)))...

Jutro.
Dan koji moje misli nosi negdi drugo,ovo sivilo....sve me podsjeca na nju danas.Na moju juzinu...iman je u nosu.
Polako se spustan s noge na nogu priko partizanske,juzina mi buca kosu,nista ne vidin osin ples papira po cilon ulici.."ma aj kvragu sta ne gledas di ides"..sudaran se sa onima sta vec idu iz spize doma,kuvetat..i bas mi je lipo,uzbudljivo,sve je u pokretu..Prolazin priko velikoga Pazara,upijajuci sve sta se dogadja.."ajmo zene,jos malo pa nestalo","Ma,domace je iz Tugara..aj kupi jos ovo malo,jeftino dan samo da prodan..triba ic doma vis'koja juzina"
A mene vuce dalje...Pukne mi pogled da ti pamet stane...more valja,plese..tila bi ga malo cut i na muletu pokusavan upit sta mi prica i prepustan se..a ono prica,cereka se,brblja,sapuce,,pa se opet ljuti...ili se samo igra sa juzinon,nisan sigurna..osjecan samo da in je drago da san tu..a bome i meni je,puno mi je drago .
Mokre glave i napuvanih usiju prolazin od lucke i drito do peskarije..jer to je na najlipse misto na svitu!To je epicentar cile juzine...Sve,ali bas sve sta ti more more poklonit je tu...za vidit,cut,mirisat,okusit,samo ne mos pipat...ima ribe,nema ribe. utice na sve sta je tu ..sve se mora dogodit odma dok je frisko,kupit-prodat..grintavi svit i oni sta se samo za-zafrkaju na racun grintavaca...svi u metezu po mokrome,skliskome mramoru,sve u pokretu,suskaju plasticne kesice,broju se novci,vaze se na susidovoj vagi..ti miris peskarije kad je juzina..,to mos volit i nosit sa sobon ma di god bija i rec da ti mirise ili...ili ...ne postoji.
Dan je siv a meni mirise...

Sta taj broj u stvari znaci?

Nekome nista , nekome "ajme meni..koliko vec?",nekome "boooze,koliko san ja lipih godina dozivila i sve su lipse,sve vridnije..:-))"

I prije nas su se bavili godinama,brojevima,racunanjima....trazeci smisao,trazeci znacenje...jer mozda je to sve dio nekog coda u

zagonetci zvanoj - ZIVOT.

U nekim kulturama je numerologija vrlo zastupljena..znacenje brojeva u odredjenim kombinacujama uvijek ima neka "poruku ".

Drunvalo Melchizedek je jedan od autora koji o tome govore kroz ucenje o Maya-Kulturi...

Npr, 4 - Kaze da je "skola misterije"..Sve sto se u ovom momentu dogadja je lekcija prave, "velike"stvarnosti...ovdje se vise radi o

ucenju kroz teoriju,knjige,duhovnu zaposlenost sa jednom temom ...jednom rijecju otvoreni za ucenje o

onome sto nas je uvijek zanimalo a nikako da se stignemo time i pozabaviti .

...... 7 - a u sedmici se krije drugi dio poruke..da sve sta je zaista i stvarno nauceno MORA biti i primjenjeno...to je dio obaveze

prema sebi i put koji vodi dalje...


..u 48,49....i ko zna di jos i koliko jos...rijeka zivota sa tim malim memo-stanicama koje nas podsjecaju na dan kad smo postali dio

ovog svijeta..

Ma koliko bila duga...nadam se samo da ova "rijecica zivota" nosi u sebi radoznalost,ljubav,snagu u radosti postojanja...

Danas sam na memo-47.

Jutros je bilo prvo sta sam napravila..upalila san svicu..za sve one kojih vise nema.Za mog tatu,za tvog tatu,bake,didove...njih vise nema.Sa postovanjem mislim o njima,sa njeznoscu prelistavam albume i stare video-snimke,sa sjetom slusam te glasove..kako sam sretna sta su bili tu.Naucili su me postovati zivot i druge ljude,naucili su me da je vrijednost zivota priprema za dostojanstveni odlazak.
Moj tata je otisao na njegov rodjendan i ja se tjesim mislju da je on to podsvjesno nekako i tija...uz festu..tako je i zivija..uz sve je bila vezana njegova"jadranka" kao sinonim za sve pizdarije ovoga svita..njegova velika ljubav.."Za zivot ti ne triba puno ,tribas samo bit covik"
E,je bas mi je to i dalo mislit.Sta to znaci danas bit covik?Koliko vridi njegov zivot?
Citala sam tu nesritnu pricu o nesritnom "Bombasu"..i ostadoh bez rici...Boze pa zasto je to uvik tako bolno bit covik? Pa di je ta druga ruka nekog drugog covika onda kad nam ne ide..pa nije valjda tu samo da nas dokrajci?
Tata,hvala ti na onome sto sam naucila..hvala ti na ovoj tuzi za nepoznatim covjekom..ova tuga me razlikuje od one ruke koja je tu samo da "dokrajci".Ova tuga ima ruke da upali svicu i snagu da tu svjetlost sirim oko mene...