likvidacija talenata

Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje.
Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
da me ubojice uče pravdi.
Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me
prodala. Ni ovaj narod što
svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje
ime. Jedino bih ponovo
izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem
pogledom odanosti i sjaja.


...pročitaj: RAZGOVOR S M. STOJIĆEM

ajme ajme ajme ajme ajme ajme ajme ajme ajme
mene sstrah
sutra maškare
ajme
treba imati hrabrosti
zaa dan sutrašnji
ajme

jao

joj
odrezala sam nokte
sada su kratki
netko mi ne vjeruje

ali ja moram
ići

(ovo je jedna suvremena pjesma, zahvaljujem na razumijevanju)

shakespeare.

završit ću promatrajući ovo posve objektivno
(konzumeristički alter ego)


mislila sam da će biti lako.
zaskočila me ulična rasvjeta...
ne, ne, ne, treba zabraniti ovo poetsko u meni.
šugavo je.
zaškočio me električni stup, ovaj što provodi rasvjetu do konačnog
odredišta.
bijeli renault 4 ostavljen na sredini ceste.
baš poput nas u onom mom snu.
i sve je bilo puno pjene iz aparata za gašenje vatre.
firefighter. sviđa mi se kako amerikanci izgovore to: fajrfajtr.
ja bih jednog fajrfajtera.
al' da nastavim sad...
sjela sam preko puta, na autobusnu stanicu i stala promatrati
kuću iz koje ćemo se iseliti evo, svaki čas.
mi andrijaševići, jebo mater, nomadi. pravi.
'ko zna što nas je zadržalo ovdje punih deset godina.
ni lustere nemamo po sobama.
i počnem plakati. ono, zapravo. sjedim negdje iza ponoći
na autobusnoj stanici preko puta moje kuće i plačem.
i ne bi mi smetalo da nisam plakala i jučer i prekjučer i onaj dan prije
prekjučer i da nisam počela zaključivati kako sam nakljukana depresijom.
odgojnom. i usput, k'o bog, oplakujem beton.
ne znam ime poštara. uvijek ga zovem boro, al' boro je bio prvi poštar
ikad i nije imao ruku.
zalutala sam u vlastitoj ulici.
prometova sedamnaestica vozi prema garaži.
a ja plačem kako smo se počeli rasipati.
moj novi mobitel, moje nove cipele, moja nova šminka i kaput.
napravila sam sve da mi bude dobro. ugodno.
iako... jebo taj kaput. ustvari sam ga iskopirala od neke američke
glumice baš kad sam odlučila voljeti rozo.
mislila sam da će biti lako.
mislila sam da će biti lako.
jednostavno.
i da ću biti voljena. najsebičnije što se može.


marija andrijašević

Možda mi je tog trenutka bilo svejedno. Ulica je bila uska, mračna, kiša je padala.
Gledala sam u cipele koje su već odavno propustile vodu. Čarape su bile mokre, nisam obraćala pažnju. Ne htjedeći podići pogled s istrošenih cipelica, crne boje, na kopčanje, s malim cvjetićem sa strane, žurila sam kako bih bar donekle ostala suha. Tada mi je sinulo da mi je baš svejedno. Kiša je ionako bila prejaka. Kao ljeti, kad se društvo okupi u nekom parkiću, ispod nečijeg prozora ili balkona, kada se smiju nekoj gluposti u kasne večernje sate pa ih neka baba, tetka, gospođa ili nečija mama zali kantom hladne vode zaderavši se da umuknu ili odu pod nečiji tuđi prozor. Ili balkon.
Tako sam se ja osjećala u nekoj uličici, dok je padala hladna siječanjska kiša. Normalni ljudi su nosili kišobrane. Ja svoj uvijek negdje izgubim. Radije kisnem.
Hladno je. Nečiji uzvik iznenađenja se prolomi kroz kišu i bez ikakvog obzira upadne u moje misli. Stara prijateljica. Stojimo u ulici, kiša pada, pričamo o nekim prošlim danima, ljudima, nekim izbljedjelim događajima. Pitam kako je. Kaže da je dobro. Pita ona mene kako sam. Dobro sam, hvala na pitanju. Pamtim i bolje dane. Rastajemo se bez ikakve obveze, obećanja, poziva na kavu. Takvi odnosi su mi najdraži; dogodit će se ovoga trenutka, možda će potrajati još malo, a kasnije kao da ničega nije ni bilo. Nema posljedica niti njihovog krivca. Nitko ne odgovara za ničiju bol ili slomljeno srce. To je kao vrijeme: ne možeš ih vratiti, obnoviti, učiniti boljima.
Za nekoliko trenutaka ću doći do neke drage žene. Pustit će me u topli stan i ponuditi bijelom kavom. Znam da je kasno i da sam ju sigurno probudila. Neće se buniti. Ima i ona svojih godina. Malo toga ju još može iznenaditi. Nikako ja. Kuhinju grije tako što upali pećnicu. Jučer je pekla štrudle od jabuka pa sve miriše na cimet. Ona je usamljena. Volim joj praviti društvo jer mi priča, a ja slušam. Mirna sam. Bezbrižna. U nekoj sobici je kamin. Do njega krevet. U krevetu čovjek na samrti. Starica kaže da su ga pustili iz bolnice jer mu ne mogu više pomoći.
Volim taj stan, kuhinju i u njoj malu špajzu. Sobe su već godinama iste. U kuhinji se nekada slavilo, probdjelo mnoge noći. Stara kaže da su to bile noći suza i smijeha. Sada je to pusto mjesto koje služi samo za kuhanje. Moram ići. Oblačim mokri kaputić i pozdravljam se. Odmahuje mi rukom i kaže da se čuvam. Čega, mislim ja. Nudi mi kišobran, ali ga ne uzimam.
Izlazim iz zgrade. Neka čudnovata misao mi proleti glavom. Ma, nije važno. Ionako se više ne namjeravam vratiti na ovo mjesto. Nisam ju htjela rastužiti tom odlukom. Bolje je ovako; shvatit će ona. Put preda mnom je dug. Stvarno je hladno. Uskoro ću biti u nekom drugom stanu s nekim drugim ljudima. I tako cijeloga života. Iz dana u dan.
Dok vani pada kiša, a sutra već i snijeg.




shakesy

Veljača

Ovo je najgora od svih zima: veljača.
Snjegovi se ispadali, bura leži probodena srca
među koljem, i sad smo sami sa hladnoćom.
Ljudi, stabla, niski do zemlje a nebo razbijeni
prozor. Sipa zime pušta tamnosmeđu boju
i svi smo obeznanjeni oko ledišta ognja.
Duša mi kao siga visi s usana.
Srce radi, radi i njegov me štropot udara
po ušima. Tu još samo medvjed iz bajke
može opstati. O dobrodošlo njegovo krvoločno
tulenje. Samome bih sebi najradije rasporio
utrobu i legao u topli drob.
Veljača je, ni za koga nema milosti.
Zemlja - oglodana kost. Nitko više ne zna
zapaliti vatru. Sunce nas zakartalo.

[Mokro je tlo na kojem želim bježati]


Mokro je tlo na kojem želim bježati.
Hladno je u dodiru. Zato stojim kao obješen. Ma nisam beznađe, gutao sam i sretnih priča, zar kriv sam što boce pucaju,
a želje u njima gorčinu dobivaju.
Uglas rijetko nešto kažem, jer bojim se
pravila gdje svaka riječ ima svoju kretnju
neovisnu o svom gospodaru.
Zato odričem se svog mjesta u poretku.
Prestanem trčati iako znam da kasnim, ali komu kasniti. Ponekad prođem gradom pješice;
poput ostalih izmislim potrebu, cigarete
na kiosku, ali ne na ovom već tamo
dalje, žurim.
Sjetim se novina, pa vratim se.
S njima ispod ruke ponovno koračam prema svom cilju.
A sve to nestane u pet minuta.
Sjednem za stol do prozora, maknem
rukav sa sata i kao čekam, ali
ne pojavljuje se. Tko god trebao biti
mogao je barem javiti da neće doći.
Tako bih ja napravio, zapravo ne bih, uvijek
bih došao. Uhvatim samoga sebe u trenutku
pitanja o tome što radim. Volio bih
proliti im istinu u uši, no znam da bi
ubrzo oglušili, samo napravim grimasu,
nekakav bolan izraz na licu.
Oni bivaju zadovoljeni. Moji osjećaji svi
zgurani u kut i to onaj tupi.


mladen