[Mokro je tlo na kojem želim bježati]
Mokro je tlo na kojem želim bježati.
Hladno je u dodiru. Zato stojim kao obješen. Ma nisam beznađe, gutao sam i sretnih priča, zar kriv sam što boce pucaju,
a želje u njima gorčinu dobivaju.
Uglas rijetko nešto kažem, jer bojim se
pravila gdje svaka riječ ima svoju kretnju
neovisnu o svom gospodaru.
Zato odričem se svog mjesta u poretku.
Prestanem trčati iako znam da kasnim, ali komu kasniti. Ponekad prođem gradom pješice;
poput ostalih izmislim potrebu, cigarete
na kiosku, ali ne na ovom već tamo
dalje, žurim.
Sjetim se novina, pa vratim se.
S njima ispod ruke ponovno koračam prema svom cilju.
A sve to nestane u pet minuta.
Sjednem za stol do prozora, maknem
rukav sa sata i kao čekam, ali
ne pojavljuje se. Tko god trebao biti
mogao je barem javiti da neće doći.
Tako bih ja napravio, zapravo ne bih, uvijek
bih došao. Uhvatim samoga sebe u trenutku
pitanja o tome što radim. Volio bih
proliti im istinu u uši, no znam da bi
ubrzo oglušili, samo napravim grimasu,
nekakav bolan izraz na licu.
Oni bivaju zadovoljeni. Moji osjećaji svi
zgurani u kut i to onaj tupi.
mladen
Post je objavljen 03.02.2007. u 19:47 sati.