likvidacija talenata
utorak, 06.02.2007.
Smrt Slavka Mihalića (1928. - 2007.)
Veljača |
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
književna radionica
Free Hit Counter
Linkovi
LIKVIDACIJA TALENATA 2005. u PDF-uLIKVIDACIJA TALENATA 2006. knjiga u PDF-u
radionica.likvidacija2006@yahoo.co.uk
NOVO!!! elektroničke knjige ZANIMLJIV IZBOR ELEKTRONIČKIH KNJIGA
http://www.culturenet.hr
NOVO! goranovo proljeće 2008.
MARIJA ANDRIJAŠEVIĆ kristali na vlaknima
PJESME O MIRNI
HRVATSKA KNJIŽEVNOST NA INTERNETU
MARGINALIJE
GORANOVO PROLJEĆE 2008.Dodijeljene su nagrade Goranovog proljeća za 2008. godinu. Goranov vijenac za cjelokupno pjesničko djelo dobila je Jasna Melvinger (1940.), a nagradu Goran za mlade pjesnike zagrebačka pjesnikinja Antonija Novaković.(1979.).
Više:goranovo proljeće 2008.
Goran Markov Knežević snimio je 2004. godine
dvanaest pjesama Slavka Mihalića :
1. Pijanka pod otvorenim nebom
2. Djevojke za šivaćim strojevima
3. Kruh na stolu
4. Razglednica svijeta
5. Čekam da me upotrijebiš (poslušajte snimku na youtube)
6. Veljača
7. U praznom stanu
8. Krčma na uglu
9. Nijedna tu ne izdrži previše
10. Poznavao sam Ofeliju
11. Ona je znala
12. Približavanje oluje.
Sve su pjesme snimljene i objavljene na demo CD-u "Pjesme Slavka Mihalića pjeva Goran Markov Knežević". Goran radi kao odgajatelj u učeničkom domu Maksimir.
"Slavko Mihalić definitivno nije ni isplativ ni jednostavan pjesnik. Njegova poezija zahtijeva vrlo predanog, upornog i spretnog glazbenika koji se učenošću profesora hrvatskoga jezika probija kroz njene scile i haribde, a pri tome zadržava rokersku iskrenost i emotivnost. Mislim da je Knežević uspio u tome na začuđujući način i da bi u nekoj sretnijoj zemlji, sa živom javnom scenom za kantautore, ovaj CD imao zagarantiran kultni status kakav u Sloveniji npr. i danas imaju "Odpotovanja" Tomaža Pengova," kaže glazbeni kritičar Goran Starčević.
Ante Stamać, pak, o Slavku Mihaliću kaže sljedeće: "Kao što je Vesna Parun općeprihvaćena pjesnikinja moderne osjećajnosti, Mihalić je općeprihvaćen pjesnik moderne misaonosti. Rečeno najjednostavnijim riječima: Mihalićev čitatelj nerijetko može iznenađeno uskliknuti: „Baš se ja tako osjećam, baš i ja tako mislim!“ Po mom osobnom uvjerenju i procjeni, Mihalić je najznamenitiji suvremeni hrvatski pjesnik."
Demo-diskografija Gorana Markova Kneževića (samostalno i s glazbenim sastavima KRČMA i VELI JOŽE):
1. Krčma kod Đure Seljaka, 1983.
2. Uzmi stan u prizemlju, 1988.
3. Veli Jože, Dokumentarno, 1998.
4. Pjesme Slavka Mihalića pjeva Goran Markov Knežević, 2004.
5. Veli Jože, Ovo su vrlo žestoki dani, 2006.
JEDNA ŽENA U TRAMVAJU
Jedna žena, umorna ali unesena u novine, ovdje u svojoj zemlji
unesena je u njih, u tramvaju
malo neuredne kose nad vratom koji nagoni na jako suosjećanje
gledana s leđa
valjda ide kući s posla
ovdje u svojoj zemlji
nešto plavih malja na vratu
i plava kosa nalik mekim opuštenim krilima
jedna tiha, nježna žena, još mlada
Ni na tren joj ne ugledah lice
Milivoj SLAVIČEK
MILIVOJ SLAVIČEK (Čakovec, 24. X. 1929.), pjesnik i prevoditelj
Preporučeno čitanje: Trinaesti pejzaž (1981.)
Pjesništvo Milivoja Slavičeka pretežno fenomenologizira svakodnevicu, tj. temelji se na egzistenciji, koja je generirana stvarnošću, zbiljom, realnošću. Poetičke karakteristike egzistencijalističkog pjesništva su kolokvijalizam, antimetafizičnost i antimetaforičnost, ironijski odmak prema visokom stilu poezije tzv. slikovnog mišljenja, koju karakterizira česta upotreba metafore, te opis i narativizacija. Slaviček inventarizira trošivost egzistencije, tj. života, relativizira ulogu subjekata i tako ističe njegovu nepouzdanost i nemogućnost posjedovanja cjelovite istine. Tu nemogućnost posjedovanja istine, ili cijele priče, a ovdje, konkretno, i cijelog opisa, Slaviček demonstrira u pjesmi Jedna žena u tramvaju. Upravo to uskraćivanje cjelovitosti proizvodi napetost u tekstu. Istodobno, pjesnik supostavlja dva svijeta, intimni i društveni. Interpunkcija slijedi svojeglavost disanja - čas je ima, čas nema, čas započinje velikim slovom, čas malim – čime se u pjesmu uvodi ton neobaveznosti, ležernosti koja kao da želi prikriti melankoliju koja zadire (i razdire) oba bića, intimno i društveno.
Nastavljači (neo)egzistencijalističkog pisma u 1990ima: Tatjana Gromača, Drago Glamuzina, Lana Derkač...
(mk)
BOREALNI KONJ
Kad klonu moje misli o konju
Na nebosklonu tad se javi
Taj konj u propnju
Kad tonu potezi njegvi
U širno polje u pijesak
Kad mu griva lebdi
U izmaglici mora
Što se brušeno pjeni
Ko češka čaša
Na tvrdu hrastovu stolu
I kad ga jaši knez
I kad ga jaši biskup
Kada ga jaši rudar
I kad ga jaši Wagner
Tu je njegov norvegijski nerv
Njegov tirkizni mač
I taj pješčani Negev
I ta pusta madžarska
Bez jahača
Kolike li gizde u konja
Kad se propne i stane
I ostane
U bijeloj boji
Bijeli konj
Josip SEVER
JOSIP SEVER rođen je u Blinjskom Kutu kraj Siska 1938. godine. Umro je, nesretnim slučajem, u Zagrebu 1989. godine.
Pjesnik i prevoditelj koji je za života objavio dvije knjige pjesama: Diktator (Razlog, 1969.) i Anarhokor (Naprijed, 1977.). Za potonju je zbirku dobio Nagradu grada Zagreba. Prevodio je s ruskog (Hlebnjikov, Majakovski, Babelj, Nabokov, Kručonih) i kineskog (Mao Tse-tung). Pisao je pjesme i na ruskom. Velik je utjecaj Severa na hrvatsko pjesništvo sedamdesetih i osamdesetih, na stvaranje tzv. semantičkog konkretizma i pjesništva iskustva jezika, ali i pjesništva poetske dosjetke. Najpotpunije izdanje pjesničkih i prozno-putopisnih tekstova izašlo je u knjizi Borealni konj (Mladost, 1989. Rukopisna ostavština objavljena je 2004. godine u knjizi Svježa dama Damask trese.
JESEN. KAKO MI JE ZBOG NEČEGA TEŠKO
jablani drže zemlju da ne ode
hajde mi legni na srce, da ne ode
Anka Žagar
Poetski svijet Anke Žagar (1954.) zacijelo je najosebujniji u novijoj hrvatskoj poeziji. Razlomljena, ali razigrana sintaksa, "glazba riječi", začudne slike, srazovi potrošenog i zaumnog jezika, književnog i dijalektalnog i folklornog, svijet potpuno okrenut sebi pa ipak magijski komunikativan, infantilan govor ispunjen sadržajem neizrecivo teške ozbiljnosti, stalna svijest o pisanju i nužda da pišemo ono što nam netko gotovo nečujno izgovara u uho - sve su to odlike Žagaričina čudesnog pjesničkog svijeta. Anka Žagar ponovno "izmišlja" jezik jer se stari potrošio i ne pruža joj nadu. Pisanje je istodobno samozaborav i vlastito porađanje - zato i 'poosobljuje' jezik, stvara neologizme, ne poštuje službenu gramatiku i pravopis i namjesto nje postavlja svoju. Ovotjedna pjesma izvrsno uprizoruje Žagaričino suodnošenje intimnog i općeg, diskurza narodne pjesme i mudrosti - a to se prelama na jednoj individualiziranoj priči o mogućem ljubavnom porazu. Precizna analogija između jednake egzistencijalne uvjetovanosti u samoj prirodi i u ljudskom životu. Svugdje naslućujemo dijalog ali i, kao zlu slutnju, istodobnu strepnju da on nekome drugom ne ode, ili da jednostavno, sam od sebe, mine, umukne. Žagaričin je pjev tako ispunjavanje intimnog prostora riječima, žudnjom za govorom. Za njega bi se mogla, no s dobrom namjerom, upotrijebiti ona otrcana fraza: rječita tišina.
Anka Žagar (Zamost, 1954.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i književnost i komparativnu književnost. Pjesme su joj uvrštene u više recentnih antologija i izbora hrvatske poezije.Objavila knjige pjesama: Išla i. sve zaboravila, 1983., Onaon, 1984., Zemunice u snu, 1987., Bešumno, bijelo, 1990., Nebnice, 1990., Guar, rosna životinja, 1992., Stišavanje izvora, 1996.
Život u raju
Navodno ima raja
al tebi će biti pako
jer i ja ću u njega ući
obučen u stari sako
stalno ću te tupiti
da bi bilo bolje od raja
da si me htjela htjeti.
I tako bez konca i kraja.
Ivan Slamnig
IVAN SLAMNIG (1930. - 2001.), pjesnik, pripovjedač, esejist, pisac radiodrama, teoretičar književnosti, sveučilišni profesor i prevoditelj. više...Slamnig je zaigrani pjesnik otvorene poetike, tj. poetike u stalnoj mijeni, njemu je svaka pjesma novi eksperiment u formi pa je tako iskušao sve putove otvorene suvremenom pjesništvu. U njega se prepliće uzvišeno i svakodnevno, učeno i pučko znanje, urnebesno duhovito i smrtno ozbiljno (nasreću, više ovo prvo). Prividna lakoća i zavodljivost Slamnigovih stihova zapravo je rezultat umješna čitača, kako književne tradicije, tako i zbilje, vlastite i društvene. Raspon tema je širok - povijest, jezik, egzistencija, smrt, strah, ljubav, no ono što u dobroj mjeri pokreće i omogućuje njegovo pisanje jesu međuspolni odnosi, odnosno dijalog/ sukob između spolova, viđen na izrazito humoran način, ali uvijek s barem još jednom "pričom" u pozadini glavne. (12/01/06, mk) Aristotel
"Kritika je nešto što možemo lako izbjeći
ako šutimo, ništa ne radimo i budemo ništa.''
KIS anketa
Čitate li poeziju?
Nikad.
21%
Dogodi mi se, tu i tamo.
23%
Samo pišem poeziju.
2%
Povremeno, najdraže pjesnike.
17%
Samo pod prijetnjom oružjem.
8%
Volim poeziju i često ju čitam.
20%
To je preintimno pitanje!
9%
Ukupno glasova: 218