Marketing
Možda mi je tog trenutka bilo svejedno. Ulica je bila uska, mračna, kiša je padala.
Gledala sam u cipele koje su već odavno propustile vodu. Čarape su bile mokre, nisam obraćala pažnju. Ne htjedeći podići pogled s istrošenih cipelica, crne boje, na kopčanje, s malim cvjetićem sa strane, žurila sam kako bih bar donekle ostala suha. Tada mi je sinulo da mi je baš svejedno. Kiša je ionako bila prejaka. Kao ljeti, kad se društvo okupi u nekom parkiću, ispod nečijeg prozora ili balkona, kada se smiju nekoj gluposti u kasne večernje sate pa ih neka baba, tetka, gospođa ili nečija mama zali kantom hladne vode zaderavši se da umuknu ili odu pod nečiji tuđi prozor. Ili balkon.
Tako sam se ja osjećala u nekoj uličici, dok je padala hladna siječanjska kiša. Normalni ljudi su nosili kišobrane. Ja svoj uvijek negdje izgubim. Radije kisnem.
Hladno je. Nečiji uzvik iznenađenja se prolomi kroz kišu i bez ikakvog obzira upadne u moje misli. Stara prijateljica. Stojimo u ulici, kiša pada, pričamo o nekim prošlim danima, ljudima, nekim izbljedjelim događajima. Pitam kako je. Kaže da je dobro. Pita ona mene kako sam. Dobro sam, hvala na pitanju. Pamtim i bolje dane. Rastajemo se bez ikakve obveze, obećanja, poziva na kavu. Takvi odnosi su mi najdraži; dogodit će se ovoga trenutka, možda će potrajati još malo, a kasnije kao da ničega nije ni bilo. Nema posljedica niti njihovog krivca. Nitko ne odgovara za ničiju bol ili slomljeno srce. To je kao vrijeme: ne možeš ih vratiti, obnoviti, učiniti boljima.
Za nekoliko trenutaka ću doći do neke drage žene. Pustit će me u topli stan i ponuditi bijelom kavom. Znam da je kasno i da sam ju sigurno probudila. Neće se buniti. Ima i ona svojih godina. Malo toga ju još može iznenaditi. Nikako ja. Kuhinju grije tako što upali pećnicu. Jučer je pekla štrudle od jabuka pa sve miriše na cimet. Ona je usamljena. Volim joj praviti društvo jer mi priča, a ja slušam. Mirna sam. Bezbrižna. U nekoj sobici je kamin. Do njega krevet. U krevetu čovjek na samrti. Starica kaže da su ga pustili iz bolnice jer mu ne mogu više pomoći.
Volim taj stan, kuhinju i u njoj malu špajzu. Sobe su već godinama iste. U kuhinji se nekada slavilo, probdjelo mnoge noći. Stara kaže da su to bile noći suza i smijeha. Sada je to pusto mjesto koje služi samo za kuhanje. Moram ići. Oblačim mokri kaputić i pozdravljam se. Odmahuje mi rukom i kaže da se čuvam. Čega, mislim ja. Nudi mi kišobran, ali ga ne uzimam.
Izlazim iz zgrade. Neka čudnovata misao mi proleti glavom. Ma, nije važno. Ionako se više ne namjeravam vratiti na ovo mjesto. Nisam ju htjela rastužiti tom odlukom. Bolje je ovako; shvatit će ona. Put preda mnom je dug. Stvarno je hladno. Uskoro ću biti u nekom drugom stanu s nekim drugim ljudima. I tako cijeloga života. Iz dana u dan.
Dok vani pada kiša, a sutra već i snijeg.
shakesy
Post je objavljen 10.02.2007. u 09:16 sati.