likvidacija talenata

Danijel Dragojević, zbirka "Žamor"

MJESTA

Istaknula sam upravo ovu pjesmu iz cijele zbirke «Žamor» iz razloga što smatram da je upravo ona pokazatelj vrhunca Dragojevićevog stvaralaštva; On čas govori o tako uobičajenoj temi, na tako uobičajen način, a čas ističe posebnost te iste vjere, individualnost načina i shvaćanja vjere i vjerovanja – sve u isto vrijeme. Na neobičan, sebi svojstven način, prikazuje sebe i svoje shvaćanje svijeta u kojem se nalazi. Na prikriveno indirektan način iznosi svoja mišljenja, stajališta o vjeri, ne nameće nam svoju apstinenciju od Boga kao izvora vjere, ne nagovara nas da i mi tražimo najudaljenije mjesto kao skrovište. Daje nam mogućnost – pjesmu kao smjernicu. Dragojević ima specifičan stil pisanja. Njegove pjesme su, u najmanju ruku, neobične. Iako se služi jednostavnošću, pjesme mu nisu nimalo jednostavne za razumjeti i shvatiti. Iz jednog nejasnog pojma nastane drugi, iz jednog mjesta Dragojević stvara drugo i tako u nedogled. Stih za stihom, stvara se emotivno-društveno-psihološka lepeza riječi koja je pravi užitak za one koje takva zavrzlama zanima. U svim Dragojevićevim pjesmama jasno je vidljiv slijed radnje, razrade teme kojom se bavi. Tako u «Mjestima» nema besmisleno nabacanih stihova (zvukova misli i slika emocija na sve strane), već nam pjesnik jasno dočarava željeno. No iako mi, kao čitatelji, imamo jasnu predodžbu o čemu pjesnik govori, ipak nije u potpunosti ni jasno obrađena tema. Mi iz pjesme ne vidimo rashod njegove rastrojenosti u vjeri, možemo samo (približno) pretpostaviti neizrečeno. To je ono što Dragojevića čini posebnim – taj spoj otvorenosti i mističnosti u isto vrijeme. Mislim da je «Žamor» savršen primjer kombinacije pojmovnog i slikovitog pjesništva. Odabirom jednostavnijih, ali slikovitijih pojmova Dragojević čitatelju omogućava slikovit prikaz onog što je rečeno u pjesmi. Čitatelj pred sobom ima svoje razumijevanje (i maštu) kao platno, a pjesmu kao pastele – samostalno stvara sliku i o pjesniku i o djelu. Izabrala sam baš ovu pjesmu zbog toga što je ta njena različitost stilom i sadržajem na mene djelovala magnetski privlačnom. Impresioniralo me to što je Dragojević «Mjesta», kao i sve ostale pjesme u ovoj zbirci, doveo do zavidnog savršenstva upravo pravim odabirom jednostavnih riječi, a ne hrpom prozirnih entuzijastičnih fraza i suvišnih stilskih izražajnih sredstava. Mislim da je upravo ta jednostavnost doprla do mene i dojmila me se.
Jasmina