likvidacija talenata

uspomene me pokreću
da idem dalje
da tražim smisao
u sitnicama
daju mi snage da
strpljivo čekam
ne prigovaram
životu
samo se borim
da nastavim
ljudi me provocaju
uznemiruju
pokazuju mi krive puteve
šalju me pred ponore
a ja tražim nekoga
tko će me spasiti od ljudi
stvoriti mi nove uspomene
dati mi zraka
nekoga tko će mi biti
Prijatelj

Nadam se da ste zamijetili plakat s vašim tekstovima između učionice 3 i 4 – izradila ga je Irma – HVALA JOJ!!!
Zima je stegnula, svi se želimo što prije vratiti kući i zagrijati se. A što može bolje zagrijati od vlastita razmišljanja? Čitanja poezije i razmišljanja o njoj, o sebi, o drugima? Ali i u tome ne treba pretjerati – to dobro znamo, zar ne? ;) Za radionicu koja će se održati 1. veljače u 14.00 priredite bar jednu interpretaciju pjesme (drugu poslije možete staviti na blog).
Vidite da sam krenuo s objavljivanjem «pjesme tjedna». Možete se i vi uključiti – dovoljno je da izaberete pjesmu, napišete kratku bilješku o piscu i svoje mišljenje o pjesmi.
Je li netko proučavao što ima na ponuđenim linkovima?
Otkud ta silina u pjesmama Marije Andrijašević? Što je Andrej Puplin stavio u svoje Kavice? Komentari?
Pozdrav,
MK

Noćas ću sama biti
i gledat ću zvijezde sjajne.

Pjevat ću za tebe
ovu pjesmu što skriva tugu.

Plakat ću sama,
a ti ćeš ljubiti drugu.

Sanjati ću tebe,
ljubavi moja daleka.

Noćas će plakati vjetar
i šumjet će nemirna rijeka.

Tvoje oči su nebo bez kraja,
svi osmjesi ovoga svijeta.
Tvoje su oči radost bez kraja.
Tvoje su oči ljubav koja nas spaja,

Beskrajne livade,
rijeke
u koje uplovljavaju moje misli.
Zbog toga sanjam plave oči,
beskrajno plavetilo neba.

Dany

Nad selom tiho, spušta se veće,
lagano pada tama,
kroz prozor gledam u daljinu,
sama,
kao i uvijek,
Sama...

Misli su moje negdje daleko,
i tebe one prate
Jer znaj,
jedino što žele je
da mi te vrate...

Možda si ti sada sam,
možda lutaš u noći,
a možda miluješ plavu kosu
i ljubiš crne oči...

Jedna tiha suza padne,
i pogled moj zamuti...

Vidim još mjesec
kako me tješi.
Dok selo u snu šuti...
Šuti...

Dany

Ljubav je tajna
skrivena u našim dušama,
i ljubav je tajanstvena moć
koja pokreće dušu čovjeka,
svijet, planet i svemir.

Ljubav se daruje samo nekome
tko ima dovoljno ljubavi i svjetla
u svojoj duši, jer samo ljubav
uvijek rađa novu ili još veću ljubav.

Sretni su oni koji svijet oko sebe
promatraju zaljubljenim pogledom
ili očima ljubavi.

Sretni su oni
koji svoju sreću poklanjaju
i dijele sa drugima.

Uvijek postoje ''zvijezde padalice''
i ''zvijezde radosnice'',
ali vi nemojte dozvoliti da se svjetlost
ugasi u Vašim očima.

Zagledajte se u ljubavno nebo,
u osobu koju volite,
u svoju dušu...
i vidjet ćete svoj svjetlosni put.

Dany

Kao sjene
noćas naše duše lutaju,
bez kraja i početka-
izgubljene.
U svijetu punom zla i pohlepe
one će se naći.
U najsamotnijem, mračnom djeliću
stvarnosti.
Kao sjene,
bez kraja i početka-
ogorčene.
Vodi li ih strast? Strast...
Lutaju, u beskraj zla.
Dvije duše,
sada su jedna.
Ni pohlepa, ni zlo
ne može im ništa.
Taj crni, beznadni svijet u kojem
su se stopile, ušle jedna u drugu,
postale vidljive,
postale snažnije.
Drže se, strasno,
zauvijek zajedno.
Bliže se dnu.
Ne vide, ne znaju.
Sada su jedno.
Tonu sve dublje i dublje,
u ništavilo svoje nepobjedivosti,
tu je kraj.
one su
na dnu.
i onda,
više ničega nema,
ni sjećanja,
ni sjena.

pogled, samo jedan pogled i ledena se santa topi
samo jedna riječ i sve mi je jasno
držanje, pokreti, detalji sve te odaje
kao otvorenu knjigu čitam svaki redak
ne zastajem iako mi govore da usporim
čujem tvoj duboki udah
tako blizu, a tako daleko
nismo sami, ali nema veze
šapnuše mi: sudbina je to

Adri

Da bismo voljeli nekog i da bi taj netko volio nas, trebamo najprije voljeti sami sebe.
Voljetinekoga možemo na različite načine. Zapravo, svakoga volimo na neki, sasvim drugačiji način. Na primjer, mamu ili tatu volimo na drugačiji način, a ''dečka'' ili ''curu'' na drugačiji način. Mamu ili tatu volimo kao svoje roditelje, kao osobe bez kojih nebi bili na ovome svijetu. Brata ili sestru pak volimo kao osobe sa kojima možemo sve podijeliti, sa kojima živimo barem polobicu života. I iako se sa njima često posvađamo, volimo ih najviše na svijetuu. Prijatelje pak volimo na drugačiji način. Njih volimo kao osobe sa kojima možemo pričeti o svakodnevnim brigama, problemima, dijeliti sa njima neke tajne, ali ih i tiješiti i savjetovati kada je to potrebno.
I šećer na kraju, način na koji volimo ''dečka'' ili '' curu''. To je za mene najljepši naćin. Kad se netko zaljubi u nekoga, u neku za njega ili nju, najdivniju osobu na cijelome cvijetu. I ništa više nije važno osim te osobe. Sve bi dali za tu osobu, sve samo da smo uz njega (ili nju). Volimo ga kao osobu koja naš život na neki način čini ljepšim i blistavijim. I sve nam je 'super'' dok je on (ona) uz nas. Neki ljudi, kad se zaljube u nekoga, pišu pjesme. Kao ja na primjer. Evo jedne od mojih pjesama.

LJUBAV

Ljubav je
kao kap jutarnje rose
što klizi po još uspavanom
listu breze.

Ona je
kao zrake sunca što prodiru
u dubinu plavoga mora.

Kao lane
što trči kroz šumu
i biježi od izgubljenih snova.

Ah, skoro sam zaboravila.Tu je i način na koji volimo svoj rodni grad, svoju zemlju, tzv. Domoljublje. Za svakoga je njegov rodni grad jedno posebno mjesto kojeg će se, ako jednom ode negdje drugdje živjeti, zauvijek sječati i zauvijek će viti u njezinom (njegovom) srcu.
Sve u svemu, ljudi se međusobno vole na različite načine i različito to pokazuju. Svatko ima svoj način na koji nekoga voli, koliko nekoga voli i zašto nekoga voli.

Dany