utorak, 27.02.2007.
ODNOS SKULPTURE I ARHITEKTURE
3 uobičajena tipa odnosa, specifična za određena razdoblja, a koji su tijesno povezani i s odnosom pojedinca i njegovog okvira – društva i svijeta koji ga okružuje
1. HARMONIJA
– ravnopravan i uravnotežen odnos, sklad
Npr. na zabatima grčkih hramova (zabat – trokutni završetak) Ţ usklađenost kiparske kompozicije i trokutnog okvira
- svaka sastavnica zadržava svoj unutarnji smisao i razlog, skulpture se prilagođavaju okviru, ali to je sadržajno opravdano
- raspored kipova je prirodan i uvjerljiv
U Grčkoj je vladala demokracija – pojedinac surađuje s društvo, poštuje njegove okvire, ali isto tako društvo poštuje njega i njegovo mišljenje.
2. SUBORDINACIJA
– kiparska djela su podređena arhitekturi – prilagođavaju se kompozicijom i oblikovanjem polju na kojem se nalaze – ZAKON KADRA
- odnos karakterističan za romaniku – oblik likova se izobličuje da bi se podredio zadanom okviru
npr. luneta na romaničkim portalima (luneta – polukružno polje nad vratima) – likovi na krajevima s manji nego oni u sredini
na nadvratniku pravokutnog oblika će svi biti jednake visine, glave su sve strogo u jednom redu – izokefalija
U ranom srednjem vijeku ništa ne ovisi o čovjeku pojedincu i o njegovim sposobnostima, sve je određeno unaprijed određenim mjestom na društvenoj ljestvici. U gotici sve više jača građanski sloj – obrtnici i trgovci stiču ekonomsku moć i postaju cijenjeni u društvu (a skulptura se sve više osamostaljuje od svojih granica)
3. NADREĐENOST
- skulptura se nameće arhitekturi, širi se izvan njenih okvira i mjera, skulptura je neovisna o građevini
- karakteristično za barok – kipovi nimalo ne poštuju zadani okvir, kao da nisu povezani s nišama u kojima se nalaze, strše pred zidovima i iznad krovova
Čovjek u baroku svojim otkrićima sve više shvaća i nadvladava prirodu svojim naporima.
Taj razvoj se može pratiti i na reljefu – od potpuno plitkog i plošnog, do sve izbočenijeg i zaobljenijeg, da bi se nakraju potpuno osamostalio u slobodnu skulpturu, koja se javlja u renesansi.
nedjelja, 25.02.2007.
SKULPTURA
- kiparstvo je umjetnost oblikovanja volumena, ali i prostora koji taj volumen okružuje i ima aktivnu ulogu u skulpturi
osnovna podjela:
1. PUNA PLASTIKA
– kip obrađen sa svih strana, pruža drugačiji pogled iz svih 360°- potpuni doživljaj daje tek kada ga obiđemo
Može biti raznih žanrova:
- biste (poprsja)
- konjanički spomenici
- fontana
- mobili – pokretne skulpture
- .......
2. RELJEF, koji se dalje dijeli na:
– visoki reljef (jako izbočen i samo djelomično vezan za podlogu)
- niski reljef (malo ili neznatno izbočen)
- uleknuti reljef (nema nikakvih izbočenja, oblici su udubljeni u materijalu)
Tema može biti figurativna i apstraktna, ali je kiparstvo svojom tematikom puno uže nego slikarstvo – kroz povijest je bilo uglavnom ograničeno na prikaz ljudske figure ili životinja
Skulptura može biti samostalna (javna – na nekom trgu ili u prirodi, ili privatna), ili vezana za arhitekturu i razne uporabne predmete.
Oblici nastaju na dva osnovna načina – modeliranjem i klesanjem (ili tesanjem ako se radi o drvetu)
1. Modeliranje – kipar rukom oblikuje bezobličnu masu (gline) – pritiskivanjem, razvlačenjem, dodavanjem ili oduzimanjem stvara oblik, koji će se kasnije stvrdnuti – po tome se može napraviti kalup i u njemu odliti skulpturu u gipsu, bronci, staklu, ili bilo kojem tekućem materijalu koji se hlađenjem stvrdne
2. S većeg volumena – drva, kamena, mramora – se skida višak materijala i tako oblikuje željeni oblik
ELEMENTI FORME (za analizu):
1. i 2.) Odnos VOLUMENA i PROSTORA: skulptura uzima dio okolnog prostora, ali isto tako prostor, tj. zrak može ulaziti u skulpturu i tako postati dio nje.
Ovisno o stupnju njihovog preplitanja, razlikujemo nekoliko vrsta:
a) zbijena masa – nema praznina, uloga prostora je neznatna (npr. obli kamen)
b) konkavno-konveksna masa – podjednaka uloga volumena i prostora
c) penetrirana masa – prostor ulazi u volumen i stvara udubljenja
d) prošupljena masa – prostor je probio volumen i zrak slobodno struji kroz volumen
e) linijski istanjena masa – zastupljena je samo jedna dimenzija, druge dvije su zanemarene (npr. igla)
f) plošno istanjena masa – zastupljene su dvije dimenzije, dok je treća zanemarena (npr. list)
3. PLOHA – granica između volumena i prostora
- plohe mogu biti napete, zaobljene, izlomljene, nepravilne...........
4. LINIJA – može se javiti kao način obrade površine
5. BOJA – prirodna boja materijala ili naknadno bojana (polikromirana)
6. POVRŠINA – o obradi površine ovisi tip i svojstva odnosa svjetlosti i sjene – na uglačanoj površini – blagi i meki prijelazi
- na hrapavoj i neravnoj – kontrasti svjetla i sjene
itd.
Tradicionalni materijali: kamen, mramor, bronca, drvo, glina, vosak, staklo....
utorak, 06.02.2007.
Omjeri i razmjeri – proporcije
Napomena: ne morate učiti konstrukcije!!
Omjer je odnos bilo kojih dvaju veličina (mjera), a:b. Omjerom se postiže sklad ili uvjetuje nesklad cjeline – omjeri su nevidljiv, ali uvijek prisutan element u kompoziciji svakog likovnog djela
- kad je u nekom djelu dosljedno provedeno načelo da se neki omjeri ponavljaju, onda govorimo o proporcijskom sustavu
Razmjer je izjednačenje dvaju ili više omjera, a:b=c:d
- zajednički nazivnik naizgled nespojivih pojava - odnos više omjera i više veličina. - od razmjera je omjer uvijek sačuvan; razmjer je izjednačavanje omjera. Razmjeri su:
a : b = c : d
a : b = b : c (tzv. neprekinuta proporcija)
a : b = b : (a + b) tzv. "zlatni rez"
npr. omjer: 4 : 2 (= 2)
razmjerno: 8 : 4 (=2), 32 : 16 (=2), 100 : 50 (=2), itd.
Iz ovog pravila proizlaze progresivni nizovi brojeva, u kojima se bilo koja dva susjedna broja međusobno jednako odnose kao bilo koja druga dva susjedna broja. Najpoznatiji proporcionirani nizovi su:
Aritmetički niz: uvijek isti broj zbraja se sa svakim slijedećim članom niza, što čini sve veličine između dva člana uvijek jednake, npr:
1, 2, 3, 4, 5... (svaki broj zbraja se sa 1), ili: 1, 4, 7, 10... (zbroj s 3), itd.
Geometrijski niz: uvijek isti broj množi se sa svakim slijedećim članom niza, što čini da se veličine između dva člana velikom brzinom povećavaju, npr:
1, 2, 4, 8, 16, 32... (množenje s 2), ili: 1, 3, 9, 27, 81... (množenje s 3); itd.
Harmonijski niz: počinje od cijelog broja (1), koji se dijeli na polovinu, trećinu, četvrtinu, petinu, šestinu i tako u beskraj. Dakle: 1, 1/2, 1/3 (ili 2/3), 1/4 (ili 3/4), 1/5 (ili 4/5), 1/6 (ili 5/6) itd. Pošto je harmonijski niz zapravo aritmetički niz pod razlomkom (1, 2, 3, 4... - 1, 1/2, 1/3, 1/4...) o njemu se govori i kao o obrnutoj proporciji.
- Leonardo je primjetio da ono što je u prirodi u aritmetičkom nizu (drvored) na slici će izgledati kao harmonijski niz (geometrijska perspektiva)
Fibonaccijev niz: dva člana niza zbrojena međusobno daju slijedećeg člana niza: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34... Omjeri u ovom nizu su u "zlatnom rezu": 1, 618...
Božanska proporcija ili ZLATNI REZ – najsavršeniji razmjer, jer ima u biti samo dvije veličine Ţ a : b = b : (a+b) – manji dio se odnosi prema većem kao veći prema cjelini, tj. odnos između većeg i manjeg bude jednak odnosu između njihovog zbira (cjeline) i većeg
- vlada ne samo regulacijskim linijama grčke arhitekture, već i biološkom morfologijam
KONSTRUKCIJA ZLATNOG REZA:
Dužinu AB dijelimo na pola i prenosimo dužinu te polovine pod pravim kutom lijevo ili desno; dobili smo točku C. Nju spajamo s točkom B. Veličinu AC prenesemo s točke C na dužinu CB, čime dobijemo točku A1. Iz točke B šestarom prenesemo dužinu BA1 na dužinu AB i dobivamo točku D koja presjeca prvobitnu dužinu AB na odnos major (BD) i minor (DA)
- otkriće Zlatnog reza se pripisuje starim Grcima, ali proporcije Zlatnog reza nalazimo već na Egipatskim građevinama, što je rezultat njihovih astronomskih i drugih mjerenja prirode kojoj je Zlatni rez jedno od osnovnih oblikovnih načela
Traganje za savršenim proporcijama dovelo je umjetnike stare Grčke do uspostavljanja kanona odnosno modula, osnovnih mjera, proporcionalnih pravila za prikaz idealnih mjera ljudskog tijela. Najčešće se koristio odnos veličine glave prema ostatku tijela, što je kod kipara Polikleta iznosilo 1:6, a kod kipara Praksitela 1:7; veličina glave išla je 6 ili 7 puta u veličinu tijela. Polikletov Kopljonoša smatra se najvećim dostignućem klasične grčke skulpture. Razmjeri statue određeni su odnosom glave prema visini ( 1:7) i šake prema čitavoj visini (1:10), zlatni rez odgovara položaju pupka,a širina ramena gotovo je jednaka visini trupa.
Najpoznatije proporcionirano obilježavanje čovjeka izvedeno je na crtežu Leonarda da Vincija - ljudsko tijelo je moguće ucrtati u kružnicu i kvadrat
- visina čovjeka (1) jednaka je širini rastvorenih mu ruku (1). Postavljanjem ruku i nogu u dijagonalu čovjek postaje središte kružnice. Napokon, potezi ispod koljena označavaju zlatni rez, kao i na ramenima: od vrha prstiju do ramena : rame do prstiju druge ruke. Tako je i sa glava+tijelo+natkoljenica : potkoljenica.
Ta ista znanja o pravilnim odnosima veličina koristi se i za namjerno kršenje pravila, posebno u karikaturi (ističu se smiješni ili karakteristični elementi neke osobe) i u tzv. naivnom slikarstvu
- proporcionalnost je važna i u arhitekturi - još od stare Grčke poznajemo geslo "čovjek kao mjerilo stvari", što treba prihvatiti na dvije razine:
1. arhitektura uvijek ima utilitarno svojstvo, njena funkcija određuje njen oblik i mjere - to znači da vrata, primjerice, moraju odgovarati svojom visinom prosječnoj visini osoba koja će ta vrata koristiti odnosno prolaziti kroz njih. Žlijebovi na stupovima grčkih hramova (kanelire) imaju širinu ljudskih leđa, kako bi se osobe koje se okupljaju ispred hrama mogu nasloniti u njih i odmoriti.
2. u projektiranju zgrada koriste se omjeri i razmjeri ljudskih proporcija, čime se stvara osjećaj sklada i prihvaćanja od strane gledatelja koji na nesvjesnoj razini u odnosima arhitektonskih elemenata prepoznaje odnose vlastitog tijela. Stup se, primjerice, omjerom kapitela i stupa odnosi kao ljudska glava prema tijelu; a razmak među stupovima razmjeran je rasponu koraka čovjeka.
- i same mjere su preuzete iz ljudskog tijela – palac, lakat, stopa...
Kadar
Kadar je ravnoteža kretanja i mirovanja. Odijeljenošću od okoliša sabire pažnju, svojim strukturalnim mogućnostima navodi oko na kretanje.
- već sam format platna ili papira određen odnosom visine prema širini; najpoznatiji je tzv. auron, "zlatni pravokutnik", kojemu su stranice u odnosu Zlatnog reza, ali format može biti i dvostruki kvadrat, ili u nekom drugom odnosu.
KONSTRUKCIJA ZLATNOG PRAVOKUTNIKA:
kvadrat stranica 1:1 prepolovimo po okomici, i spustimo dijagonalu polovice (AB) na bazu. Iz novodobivene završne točke baze (D) podižemo okomicu u C i zatvaramo kvadrat.
Pokus- između deset pravokutnika različitih omjera najveći broj ispitanika bira zlatni pravokutnik kao najljepši (21:34) - omjer 21:34 - dio Fibonaccijevog niza
- polje vida predstavlja oval koji se upisuje u pravokutnik sa strananicama u zlatnom rezu
Još nekoliko primjera zlatnog reza u geometriji:
KONSTRUKCIJA PETEROKUTA:
radius kružnice (BD) dijeli se na pola (E) i povezuje sa okomicom nad centrom (C); dužina EC se spušta na dijametar (AD) u točku P, koja se opet spaja sa točkom C; dužina CP se prenosi na obod kružnice – točka P1. P1C ulazi pet puta u kružnicu, bez ostatka. Ako dobivene vrhove spojimo, dobili smo pravilan pentagram, čiji presjeci dužina krakova ponovno čine pravilne zlatne rezove ( c(3):b(5)= b(5):a(8) , 3:5=5:(3+5=8) ).
zlatni odnosi krakova unutar prentagrama
U središtu petokrake zvijezde nalazi se manji pentagram čije dijagonale iscrtavaju novi, manji pentagram, postavljen naopako. Njegovi su krakovi opet u omjeru zlatnog reza. U manjoj je zvijezdi još manja, i tako se pentagram beskonačno kopira sam u sebe (slika 7). Pitagorejci su petokraku zvijezdu nazivali pentalfa, jer je sastavljena iz pet slova A, i bila je tajni znak njihovog bratstva.
Peterokut još nije iscrpio svoje mogućnosti. Povezivanjem dva susjedna kuta s centrom čini trokut, koji prepolovljen daje tzv. Pitagorin trokut, pravokutan, sa stranicama 3-4-5 . kraća kateta i hipotenuza su u zlatnom odnosu
trokut unutar pentagrama sa stranicama u odnosu zlatnog reza
KONSTRUKCIJA VRTLOŽNOG PRAVOKUTNIKA
Iz osnovnog kvadrata 1:1 konstruirajmo zlatni (slika 12), i u novom pravokutniku izvucimo dijagonalu AB. Na sjecištu starog brida DE dobivamo točku F iz koje povlačimo paralelu do G. Tako smo desni kvadrat DECB presjekli na dva manja- jedan ponovno jednakostraničan (FECG), i jedan u zlatnom rezu (FGBD). Nova dijagonala (DC) i novo sjecište (H) prelamaju novi zlatni kvadrat na dva manja, opet jednakostraničan i zlatni, ali drugog, vertikalnog, usmjerenja (DFHI). Novim dijagonalama i novim sjecištima stvaraju se rotacije sve manjih zlatnih i jednakostraničnih kvadrata do određenog centra. Ako sada ubodemo šestar u toku D i spojimo gornji lijevi kut s točkom E, zatim ubodemo u točku F i spojimo E sa G, ubodemo u H i spojimo G sa I itd., dobivamo dinamičnu spiralu. Cijelu ovu konstrukciju nazivamo vrtložni pravokutnik, i on čini osnovu rasta mnogih organizama u prirodi – npr. školjke, puževi...
- teleskopi su snimili rotaciju galaksija u svemiru; one se okreću u obliku inamične spirale.
konstrukcija vrtložnog pravokutnika
- i samo ljudsko tijelo je krojeno po istim prirodnim krojevima, i da ispod praga svijesti čovjek prepoznaje i osjeća u prirodi taj uzorak koji oduvijek nosi u sebi. To je posebno zainteresiralo umjetnike koji su, neki svjesno, neki nesvjesno, ugradili ta pravila u svoja djela. “Sviđanje” u tim djelima, kao i u prirodi, je u velikoj mjeri određeno prepoznavanjem metrike kozmosa od kojeg smo svi načinjeni.
«Za one koji žele znati više!»ě
U Grčkoj, od 580-497 g. p.n.e. živio je Pitagora, čovjek koji je tražeći sustave kojima će objasniti harmonično djelovanje svijeta oko sebe postavio brojeve - ne kao jedinice kvantitete, već kao principe u kojima se ogleda kozmički red. Tako pitagorejski sustav ima monadu, jedinicu, počelo svega; dijadu i trijadu - ženski (djeljiv) i muški (nedjeljiv) broj; četiri-potpuna ženskost, dvostruka djeljivost, broj pet kao potpunost, zbroj muškog i ženskog načela; i deset kao apsolutni, sveti broj, zbroj 1+2+3+4, tetrakis kojem su se pisale i izgovarale molitve. Pitagora je putovao u Egipat i tamo doznao mnoge "mračne misterije i znanje svih stvari" uobličene u brojeve. Nakon Pitagore, Platon će 387. g. p.n.e. napisati na glavna vrata svoje Akademije: "Neka nitko ovdje ne ulazi ako ne zna geometriju"; sjeme metričke nužnosti za shvaćanje svemira već je niknulo bogatim plodom. Ubrzo, oko 300. g. p.n.e. Euklid iz Aleksandrije će pisati svoje knjige "Elemenata", u kojima, kao učenik Platonove škole govori o pitanjima geometrije i proporcija i precizno govori o podjeli date dužine tako da se manji dio (minor) odnosi prema većem (major) kao ovaj prema zbroju manjeg i većeg (tj. cjelini). Poliklet u svojim skulpturama, Fidija, Iktin i Kalikrat na Partenonu i mnogi drugi svjesno su baratali matematičkim formulama koje su određivale lijepe proporcije; tako govorimo o Grcima kao o pronalazačima zlatnog reza. Sva znanja starih Grka objedinio je rimski arhitekt Markus Vitruvius Polio iz 1. st. p.n.e. u svom kapitalnom djelu "De architectura libri decem" ili "Deset knjiga o arhitekturi", posvećenom imperaroru Augustu. Vitruvije, govoreći o simetriji hramova njihove proporcije uspoređuje sa razmjerima čovječjeg tijela. I upravo Vitruvije će ucrtati ljudsko tijelo u kružnicu što će mnogo kasnije, u 15. st., ponovno interpretirati Leonardo da Vinci. Grci uspostavljaju kanon lijepih proporcija, koje možemo pratiti na Polikletovom Doriforosu. Partenon je simbol univerzalnosti savršenih proporcija, sa mnoštvom razlaganja u zlatnim presjecima po svim osima; čak i grčke vaze su konstruirane po dinamičnim spiralama.
Na temelju matematičke razrađenosti Grka i Rimljana, proporcijama - a posebno zlatnim rezom kao njihovim ključnim čimbenikom - su se nadalje kroz povijest bavili mnogi umjetnici svjesno, a drugi su ih manje svjesno ugrađivali u svoja djela.
KOMPOZICIJA
Kompozicija je raspored i odnos dijelova neke cjeline.
Npr. kompozicija vlaka –
1. lokomotiva
2. vagon za ugljen
3. poštanski vagon
4., 5., i 6. putnički vagoni - raspored članova - opisivanje
Ali, svaki vlak se sastoji od jednog aktivnog člana (lokomotiva) i bilo kojeg broja pasivnih članova (vagona). Ovakva podjela izražava odnos među članovima – tumačenje.
Mjesto na kojem će se naći neki element ima veliku ulogu – ovisno o mjestu, mijenja se smisao, mjesto ima svoju vrijednost i značenje (bliži lik je veći i važniji, udaljeniji je manje važan, središte je istaknuto, rub je podređen)
Prazna ploha papira ili platna nabijena je silnicama značenja – nevidljiva mreža – kompozicija joj se može prilagoditi ili oduprijeti i ovisno o tome imat ćemo dojam stabilnog, nestabilnog, statičnog, dinamičnog...
Odabir kompozicije je izraz subjektivnog stava pojedinca prema zbilji.
U pojedinim razdobljima neke kompozicije su bile tipične i izražavale su odnos prema stvarnosti određenog vremena:
Romanika – zakon kadra
Renesansa – piramidalna i simetrična kompozicija – stabilnost, statičnost, vjera u geometriju, doživljaj svijeta kao točno određenog i zatvorenog prostora
Barok – dijagonalna kompozicija – pokrenutost, nemir, nestabilnost, neizvjesnost (zemlja je okrugla! I nije centar svemira– svi pojmovi o svijetu su se srušili)
Apstraktna umjetnost – slobodne i otvorene kompozicije – opiru se redu i poretku
KOMPOZICIJSKA NAČELA:
1. Ritam je pravilna izmjena ili ponavljanje elemenata.
Ritam može biti monoton ili dinamičan, mogu se ponavljati uvijek isti elementi (a-a-a...), mogu se izjmjenjivati (a-b-a-b), postupno pojačavati ....
2. Simetrije - zakonitosti u usmjeravanju prostora, tj. komponiranju
U matematici pod simetrijom se razumijeva transformacija predmeta sukladno transformaciji prostora,a da pritom struktura predmeta ostaje nepromijenjena; konstrukcija orijentiranog prostora.
E.S.Fedorov je 1891.dokazao da se sa 17 varijacija iscrpljuju sve mogućnosti simetrije u ravnini.U prostoru postoji 230 simetrija.
a) Zrcaljenje ili inverzija
- mogućnost pogleda da promjenom smjera vrati već dogođeno
- invarijantne točke čine os; gibanje u kojem se mijenja smjer.
- pogled se istovremeno predaje suprotnim usmjerenjima, razapinje se
b) Translacija - vrsta simetrije, koja nema invarijantnu točku; sve se točke gibaju paralelno,prevaljujući jednake duljine; obostrani jednoznačni preslik.
c) Rotacija - vrsta simetrije, koja ima jednu invarijantnu točku (središte rotacije); gibanje u kojem točke opisuju kružnicu oko zajedničkog središta.
Simetrija i ritam mjere su prostora i vremena, dvije su strane njihova odnosa, polazeći od prostora simetrija, polazeći od vremena ritam.
2. Kontrast je sinonim za suprotnost, odnosno naglašena različitost: veliko-malo, visoko-nisko, dugo-kratko, mršavo-debelo, jedno-mnogo,oštro-tupo i tako dalje.
Koloristički kontrasti čine zasebnu grupu.
a) kontrast boje prema boji - najjednostavniji koloristički kontrast - uzimaju se i uspoređuju samo čiste boje. Najveća je razlika između primarnih boja - žute, crvene i plave - od kojih ni jedna ne sadrži nimalo od druge dvije boje.
b) kontrast svjetlo - tamno - najizraženiji svjetlosni kontrast nose crna i bijela boja, ali svjetlosna suprotnost se može izraziti svim bojama, dodavanjem crne i bijele. Čak i bez dodavanja crne i bijele boje imaju vlastitu količinu svjetla
c) kontrast toplo - hladno
d) komplementarni kontrast
3. Ravnoteža
Prema količinama vrijednosti s obje strane ravnotežu dijelimo na:
1) simetričnu ravnotežu – ravnoteža oblika
2) asimetričnu ili dinamičnu ravnotežu – ravnoteža sila - djeluje dinamično i nemirno
U likovnom izražavanju poznajemo još i
3) optičku ravnotežu
- može se gledati samo vizualno, ne i matematički ili fizikalno. Određena je psihološkim dojmovima koje stvara djelovanje pojedinih likovnih elemenata, ovisno o obliku, boji i njihovom mjestu na plohi.
Npr., trokut će djelovati teže od četverokuta. Trokut s vrhom okrenutim nadolje djeluje teži od trokuta okrenutog prema gore. Obli oblici djeluju lakši od uglatih.
Primarne boje djeluju teže od sekundarnih. Topli tonovi djeluju teže od hladnih, svjetli od tamnih, a intenzivne boje teže od degradiranih.
SLIKARSKE TEHNIKE
Odabir tehnike utječe i na dojam djela, da li će ono djelovati lagano i prozračno, da li će izgledati teško i reljefno, određuje i raspon boja, svjetlinu, ...
Možemo ih podijeliti u 3 grupe:
1. crtačke tehnike
2. slikarske tehnike – imaju 2 podgrupe:
a) pigment se miješa s raznim vezivnim sredstvima i nanosi na podlogu
b) nosioci boje su razni materijali
3. grafičke tehnike
1. CRTAČKE TEHNIKE:
Crteži mogu biti skice za neka druga djela (npr. za freske, slike ili skulpture), gdje se proučavaju i rješavaju pojedini problemi, a mogu biti i samostalna umjetnička djela. Prilično su osjetljivi na svjetlo i vlagu, a s vremenom papir požuti i lomi se, crtež blijedi.
Najveće zbirke crteža se nalaze u Albertini u Beču, u Louvreu... Ko nas se najviše crteža čuva u Kabinetu grafike.
a) OLOVKA – ostavlja suh i tanak trag
b) UGLJEN – mekan, lako se razmazuje, odličan je za postizanje efekata svjetlo-sjena
- ostavlja kompaktan debeli trag
c) KREDA – u prirodnom obliku može biti crna, crvena i bijela
- mekana, suha i prašnjava
- ima slična svojstva kao ugljen
d) PASTEL – bijela kreda pomiješana s pigmentima boje
e) tekuća sredstva – TUŠ, SEPIJA – mogu se nanositi perom, trskom kistom
- mogu se koristiti sami ili s dodatkom vode za postizanje tonskih efekata – LAVIRANI TUŠ (ili sepija)
- ako se nanose perom ili trskom, ostavljaju čvrste linije, bez mekanih prijelaza
2. SLIKARSKE TEHNIKE
I. a) AKVAREL – boje vezane ljepilom, otopljene u vodi
- prozračno, prozirno, lagano
b) TEMPERA – miješenje pigmenata boje s jajem (prije), s raznim emulzijama (danas)
- gusta, ljepljiva
- neprozirnost, tanak namaz
c) ULJENE BOJE – pigment se miješa s uljem
- masne, polako se suše
- namaz može biti tanak i proziran (LAZURNI NAMAZ) ili gust i gotovo reljefan (IMPASTO)
d) FRESKA – slikanje na zidu
- slika se na svježoj žbuci na zidu – zajedno se suše i povezuju
- tehnika koja zahtijeva vještinu, brzinu i sigurnost
e) ENKAUSTIKA – zaboravljena tehnika koju su koristili Egipćani
- pigment se miješao s voskom
- površina je bila hrapava, sjajna i gusta
II. a) KOLAŽ – lijepljenje raznih papira, tekstila, pijeska... na podlogu
b) MOZAIK – mali raznobojni kamenčići ili raznobojna stakalca se utiskuju u meku podlogu svježe žbuke
c) VITRAJ – prozor sastavljen od komada bojenog stakla, povezuju se olovnim okvirima
- boje se stalno mjenjaju zbog vanjskih utjezaja
d) TAPISERIJA
3. GRAFIČKE TEHNIKE
- 3 vrste tiska – VISOKI
- DUBOKI i
- PLOŠNI TISAK
a) DRVOREZ – visoki tisak – s drvene bloče se uklanjaju dijelovi za koje želimo da ostanu bijeli, na ostatak nanosimo boju i otiskujemo na papir
b) BAKROREZ – duboki tisak – crtež se urezuje na metalnu ploču – udubine se ispune bojom i otiskuju na papir
c) BAKROPIS – met. Ploča se premaže slojem voska po kojem se crta oštrom iglom
- ploča se onda umoči u kiselinu koja izgrize mjesta gdje nema voska
- udubine se ispune bojom i otisnu
d) LITOGRAFIJA – plošni tisak
- po kamenoj ploči se crta nečim masnim, premaže se kiselinom, koja izgrize sva mjesta gdje nije masno
- nakon toga se ploča ovlaži vodom i premaže štamparskom bojom – boju prima samo crtež, jer čista vlažna površina ne prima boju
- otisne se na papir
PROSTOR U PLOHI – PERSPEKTIVE
PERSPEKTIVA – način prikazivanja trodimenzionalnog volumena i prostora na dvodimenzionalnoj plohi slike
Od lat. Prospectiva – gledanje, način viđenja svijeta
Svko stilsko razdoblje ima svoj način prikazivanja svijeta, svoju perspektivu, a ovisi o tome što gledaju, što žele prikazati
1. VERTIKALNA perspektiva – u romanici
2. OBRNUTA perspektiva – u gotici
3. GEOMETRIJSKA perspektiva – u renesansi
4. ATMOSFERSKA perspektiva – u baroku
5. KOLORISTIČKA perspektiva – u 20. st.
umjetnici iskazuju način gledanja i mišljenja svog vremena sukladno spoznajama u znanosti i društvenim okolnostima – to nije postupno usavršavanje (da bi nešto izgledalo više «kao pravo»).
Poznajemo još neke vrste perspektiva, ali one ne ovise toliko o načinu doživljavanja svijeta
+ Sematička p., tj. hijerarhijska – ne prikazuje odnose u prostoru, nego izražava odnos prikazanih likova – veći je važniji
+ Iluzionistička p. – prostor slike se nastavlja na stvarni prostor ambijenta u koji je slika smještena, predmeti i likovi su prikazani iz točke gledišta iz kojeg će sliku promatrati gledatelj
+ ptičja i žablja p.– ovise samo o drugačijem kutu gledanja, ne o načinu
1. VERTIKALNA PERSPEKTIVA
Način prikazivanja prostora po kojem se trodimenzionalni prostor prikazuje na dvodimenzionalnoj plohi tako da se ono što je u stvarnosti jedno iza drugog, na slici prikazuje jedno iznad drugog – nigdje se ne preklapa – plošna perspektiva – poštivanje plohe i prihvaćanje njenih zakona
Npr. u egipatskom slik. trake s likovima – nisu odvojeni prizori, već jedan prizor koji se odvija istovremeno, prikazuje jednu radnju.
U romaničkom slikarstvu pejzaž se prikazuje u pojasevima boja – «kratice» za krajolik
Likovi i predmeti se također ne oblikuju kao volumen (pomoću svjetla i sjene), nego plošno (izgledaju kao da su izrezani od papira)
- prikazuju se tako da se prislone uz plohu – dužom osi usporedo s površinom, kraćom okomito na nju
- ta perspektiva je svojstvena ranom stupnju razvoja umjetničkog izraza – egipatsko slikarstvo, asirski reljefi, arhajske grčke vaze, romaničko slikarstvo, dječji crtež
društveno i povijesno značenje:
- javlja se u razdobljima kad je pojedinac utopljen u masu, a masa se bezuvjetno pokorava nekom višem autoritetu ( faraonu, kralju, feudalcu)
2. OBRNUTA PERSPEKTIVA
- predmeti i likovi se ne smanjuju razmjerno s udaljenošću, usporedne linije se ne približavaju, već se šire – umjetnici primjećuju da se kutevi i stranice mijenjaju, ali još ne poznaju zakonitosti po kojima se te promjene odvijaju; osim toga crtaju po sjećanju – ne gledaju iz jedinstvenog motrišta đ to nije sustavno obrnuto prikazivanje
Takvom perspektivom se ipak postiže dojam volumena!!!!!
U razdoblju gotike dolazi do promjena – javlja se humanizam, budi se interes za čovjeka i za svijet u kojem živi, pomiče se težište sa isključivog interesa za nezemaljsko (slikar romanike niti ne pokušava prikazati svijet kakav jest, jer je to ionako beznačajno i bezvrijedno). Sada stvarnost postaje vrijedna umjetnikove pozornosti.
3. GEOMETRIJSKA PERSPEKTIVA
Otkrivena je tek oko 1420., a otkrio ju je tal. arhitekt Brunelleschi (arhitektima je točno prikazivanje prostora bilo potrebnije, a i više su se pouzdavali u znanost nego u iskustvo oka).
- postupno linearno smanjivanje likova i predmeta u daljini – linije se spajaju u točki NEDOGLEDA – zamišljena točka neizmjerne udaljenosti u koju prividno uviru sve linije što su zapravo paralelne
Slikari su prvo crtali geometrijsku konstrukciju prostora (mrežu linija što se udaljavanjem približavaju i poprečnih što se skraćuju), u koju su raspoređivali likove i predmete i određivali im veličinu.
Takvom perspektivom se prikazuje svijet viđen s motrišta jednog čovjeka – to nije objektivni prikaz stvarnosti, već osobno stanovište – odražava jako izraženi individualizam renesansnog čovjeka.
4. ATMOSFERSKA PERSPEKTIVA
Kao i geometrijska, odražava prirodnu pojavu da se zbog sloja zraka u daljini mijenjaju obrisi, tonovi i boje
blizu daleko
obris oštar mek
ton kontrastan blijed
boja topla hladna
Na temelju iskustva promatranja znamo da nam se u daljini sve čini modro – zbog valne duljine svjetlosti – kratkovalne modre zrake se lakše probijaju kroz atmosferu i najdalje dopiru
Javlja se kao posljedica novih iskustava koje je čovjek stekao o prostoru đprekomorskim putovanjima, otkriva dubine svemira teleskopom koji je u to vrijeme izumljen...
- otvaraju mu se udaljenosti koje prije nije mogao ni zamisliti, spoznaje beskrajnost prostora 1. put u povijesti
5. KOLORISTIČKA PERSPEKTIVA
- temelji se na dinamičnim svojstvima boje – tople boje djeluju kao da se približavaju, a hladne kao da se udaljuju
Javlja se poč. 20. st. u fovističkom slikarstvu.
- izražena je samo bojom – nema druge dvije atmosferske pojave – rasvjetljavanja tona i gubljenja obrisa
- moderno slikarstvo uglavnom prihvaća plošnost, a dojam prostora ovisi o dubinskoj ljestvici boja, ali su sve boje jednako intenzivne, a obrisi čisti i naglašeni
FILM
1895. braća Lumiere
film – sinteza svih likovnih umjetnosti – likovna umj., fotografija, književnost, kazalište, glazba, strip.... _ uzima elemente drugih umjetnosti i stvara novu cjelinu
FILM JE UMJETNOST POKRETA!
Izražajna sredstva filma:
_ POKRETNA SLIKA – uklapa se u područje likovne i vizualne umjetnosti
- slika koja nastaje i razvija se tijekom određenog vremenskog raspona
_ KADRIRANJE – izdvajanje pojedinosti iz vizualne cjeline prostora
kadar – neprekinuti tijek snimanja _ najmanja vremenska jedinica filmskog djela
- u kadru se mogu analizirati oblici, ton, boja, odnos svjetla i sjene, kompozicija itd., ali najvažnijja osobitost je VRIJEME! – ono je ograničeno i određeno
- zbirom kadrova stvara se RITAM
- nije zatvorena cjelina, već je u vezi s prethodnim i sljedećim
mogu biti statični, dinamčni, dubinski, plošni...
_ MONTAŽA – odgovara kompoziciji u likovnim djelima
- odnos kadrova međusobno, njihov slijed i povezivanje u veće cjeline, komponiranje dijelova u cjelinu filma
_ FILMSKI PLAN – prostor što ga zahvaća objektiv kamere
- usmjerava pozornost gledatelja
• planovi prostora – TOTAL
• planovi akcije ili radnje – SREDNJI PLAN – vidimo cijelu osobu
• planovi osobe – BLIZI PLAN – osoba od pojasa do tjemena
- KRUPNI PLAN – ljudska glava
- DETALJ – oko, uho, sat...
_ KUT SNIMANJA (RAKURS)
- da li je kamera iznad ili ispod objekta snimanja – određuje se prema visini prosječnog odraslog čovjeka
- ptičja, žablja...
FOTOGRAFIJA
- subjektivni prikaz pojedinca – svijet kako ga on vidi i vrednuje, on bira što će i kako prikazati ovisno o tome kako će koristiti IZRAŽAJNA SREDSTVA
- fotografija prikazuje samo 1 ISJEČAK prostora – 60°
1 TRENUTAK vremena
umjetnička fotografija pokazuje ODLUČUJUĆI TRENUTAK u kojem se nalazi dublji smisao
IZRAŽAJNA SREDSTVA FOTOGRAFIJE:
1. KOMPOZICIJA
2. ODNOS SVJETLOSTI I SJENE
3. OBLIKOVANJE
1. KOMPOZICIJA
- raspored i odnos neke cjeline
- kompozicija na fotografiji se mijenja ovisno o stajalištu fotografa – ovisno o tome ŠTO će prikazati a što neće _ raspored – mjesto i površina koju neki član zauzima na plohi slike - opis
- odnos _ ne može se fizički mijenjati, ali može promjenom kuta gledanja – što će biti naprijed, a što nazad – promjena mjesta _ promjena značenja – tumačenje
2. ODNOS SVJETLOSTI I SJENE
a) količina – prevladava li svjetlost ili tama
b) tip rasvjete – meka ili kontrastna
c) kakvoća – da li svjetlost i sjena razgrađuju ili izgrađuju oblike _ ako se njihov oblik poklapa s oblikom predmeta onda je svjetlost izgrađujuća
3. OBLIKOVANJE
- jasno ili nejasno
