3 uobičajena tipa odnosa, specifična za određena razdoblja, a koji su tijesno povezani i s odnosom pojedinca i njegovog okvira – društva i svijeta koji ga okružuje
1. HARMONIJA
– ravnopravan i uravnotežen odnos, sklad
Npr. na zabatima grčkih hramova (zabat – trokutni završetak) Ţ usklađenost kiparske kompozicije i trokutnog okvira
- svaka sastavnica zadržava svoj unutarnji smisao i razlog, skulpture se prilagođavaju okviru, ali to je sadržajno opravdano
- raspored kipova je prirodan i uvjerljiv
U Grčkoj je vladala demokracija – pojedinac surađuje s društvo, poštuje njegove okvire, ali isto tako društvo poštuje njega i njegovo mišljenje.
2. SUBORDINACIJA
– kiparska djela su podređena arhitekturi – prilagođavaju se kompozicijom i oblikovanjem polju na kojem se nalaze – ZAKON KADRA
- odnos karakterističan za romaniku – oblik likova se izobličuje da bi se podredio zadanom okviru
npr. luneta na romaničkim portalima (luneta – polukružno polje nad vratima) – likovi na krajevima s manji nego oni u sredini
na nadvratniku pravokutnog oblika će svi biti jednake visine, glave su sve strogo u jednom redu – izokefalija
U ranom srednjem vijeku ništa ne ovisi o čovjeku pojedincu i o njegovim sposobnostima, sve je određeno unaprijed određenim mjestom na društvenoj ljestvici. U gotici sve više jača građanski sloj – obrtnici i trgovci stiču ekonomsku moć i postaju cijenjeni u društvu (a skulptura se sve više osamostaljuje od svojih granica)
3. NADREĐENOST
- skulptura se nameće arhitekturi, širi se izvan njenih okvira i mjera, skulptura je neovisna o građevini
- karakteristično za barok – kipovi nimalo ne poštuju zadani okvir, kao da nisu povezani s nišama u kojima se nalaze, strše pred zidovima i iznad krovova
Čovjek u baroku svojim otkrićima sve više shvaća i nadvladava prirodu svojim naporima.
Taj razvoj se može pratiti i na reljefu – od potpuno plitkog i plošnog, do sve izbočenijeg i zaobljenijeg, da bi se nakraju potpuno osamostalio u slobodnu skulpturu, koja se javlja u renesansi.
Post je objavljen 27.02.2007. u 08:22 sati.