Lidosfera

srijeda, 28.11.2012.

CAT in ACT

Jedna stara...

Oznake: cat, act, hot, dog, caught

srijeda, 21.11.2012.

PAD

...
Naravno, u sobu je ušao gospodin Krivić, suprug napaljene gospođe, koja je tako „junački“ trpjela divljačke nalete svoga budućeg zeta, te budući punac dotičnog bezobraznika, koji mu je tako bezobzirno „napastovao“ dragu ženicu.
-Šta se to ovdje događa?-zagrmio je iznenađeno Krivić.-Melita!? Srećko!? Šta vi to radite? Jebete se!!! Ma, ne mogu vjerovat'!
-Ja nisam…-počela se pravdati Melita, brzo odgurnuvši Srećka sa sebe, pa se još brže zagrnuvši plahtom.-…ja sam spavala i onda odjednom…ovaj, mislila sam da si to ti…onako u mraku…
-Ne seri, kučko!!!-izderao se Krivić, preobrazivši se iz mirnog i kulturnog odvjetnika u bijesnog muža.-Sumnjao sam da me varaš, ali baš s njim…i to u mom krevetu…
-Ne varam te, dušo!-pokušavala ga je uvjeriti Melita.-Nisam nikad…ovo je prvi put …mislim, nisam ja htjela…bila sam pospana…
-Rekao sam, ne seri!!!-ponovo je zagrmio Krivić, očito ne želeći slušati njena opravdanja, pa se obratio Srećku, ne mijenjajući ton u glasu.-A ti, đubre balavo!!! Nije ti dosta kćer, nego mi i ženu jebeš?
-Ne…nije to što mislite, gospodine Krivić.-počeo se braniti Srećko.-Mislio sam da je Sunčica, majke mi! U žurbi sam uskočio kroz krivi prozor…i onako u mraku nisam shvatio da je to gospođa Melita…
-U mraku, pa u mraku…-bjesnio je i dalje Krivić.-…upalite svjetlo, struje ima! Krivić se pobrinuo za to…Krivić platio…sve Krivić plaća…a vi se svi lijepo jebete u mraku…E pa, sad će vam past' mrak na oči'!!!
I dok se gospođa Melita krila pod plahtom, a Srećko rukama pokušao sakriti od straha smežuranu muškost, Krivić je žurnim korakom napustio sobu, sav izvan sebe od ljutnje i bijesa.

Shvativši da mu je punac potpuno izgubio glavu, Srećko se počeo užurbano odijevati, nesumnjivo se želeći što prije izgubiti s mjesta događaja.
Vidjevši da je vrag odnio šalu, gospođa Melita mu je pomogla u skupljanju odjeće, usput ga oštro prekorivši:-Eto ti sad napasniče…manijače! Trebao si prestat' kad sam ti rekla!
-Ma da, trebao sam prestat'…-ponovio je Srećko, pa bacio aluziju na pasivnost koju je pokazala prilikom njihova seksualnog odnosa.-…pa, šta me niste prekinuli… odgurnuli … šta se niste branili?
-Pa, bunila sam se, zar nisam?-iznijela je svoj argument Melita.-… htjela sam se braniti, ali…
-Šta „ali“?-upitao je Srećko.-Nema tu „ali“! Bilo vam je lijepo i uživali ste, priznajte!
-E pa, jesam! Priznajem! I šta onda?-priznala je Melita, pa dodala.-Nego, ajd' oblači se i briši kroz prozor! Do sutra će ga proći, smirit će se…a Sunčici ni riječi o ovom!
-Šutim k'o zaliven!-složio se Srećko i uzverao se na prozor.
A onda, u namjeri da iskoči van, jedna noga mu se okliznula, pa je umjesto skoka ispao pad…i to vrlo nezgodan.
Naime, kako se okliznuo, tako se i pokušao uhvatiti rukama za nešto, a to nešto je bila zavjesa, koja nije mogla izdržati njegovu težinu, te se otrgla s karniše i odletjela s njim kroz prozor, ujedno mu se zapetljavši oko ruku, tako da je jadnik prije pogubnog prizemljenja, uspio još samo ljutito opsovati, jauknuti i izdahnuti:-U pičku materinu! Jaooo! Uuuuh!!!
Sluteći da se dogodilo nešto loše, jer nakon Srećkovog jauka više ništa nije čula, gospođa Melita je uplašeno dotrčala do prozora, nagnula se van, onako gola, te dozvala:-Srećko! Jesi li dobro? Srećko!
Ali, odgovora nije bilo!

Uto je u sobu utrčao gospodin Krivić, još uvijek ljut i srdit, ali ovog puta i naoružan pištoljem, te povikao:-Gdje je? Gdje je, đubre balavo? Da ga zamračim za vijeke vjekova!
-Dolje je, pao je!-odvratila je Melita, pa pohitala ususret mužu, pokušavajući ga smiriti.-Čekaj, stani!
-Ma, šta stani? Makni se!-odgurnuo ju je lagano u stranu Krivić.-Pobjeći će mi!
-Neće, jer se ne miče!!!-podigla je glas Melita.-Okliznuo se i pao na glavu!
Na tren se zabrinuto pogledavši, zajedno su došli do prozora, nagnuli se van i pogledali dolje prema nepomičnom Srećkovom tijelu zapetljanom u zavjesu.
-Stvarno se ne miče!-rekao je Krivić, malo se smirivši.-Možda je pao u nesvijest!
-Ne znam!-odvratila je Melita.-Izgleda da je udario glavom o tlo.
-Ajmo van, vidjeti šta mu je!-nekako pomirljivo je prozborio Krivić, pa ponovo prekorio suprugu.-A ti se obuci! Ne možeš gola na dvorište!

Melita je poslušno i bez riječi dohvatila kućni ogrtač, koji je dotad bio prebačen preko naslona fotelje, pa se ogrnula i krenula za mužem, koji je već bio napustio sobu, prethodno ostavivši pištolj na noćnom ormariću.
Na dvorištu je vladao muk i mrkli mrak, jer su mjesec sakrili oblaci, što je išlo u prilog supružnicima Krivić, tako da su, prethodno se osvrnuvši uokolo po ulici, u tišini prišli nesretnom Srećku, te se istovremeno sagnuli i počeli ga drmati, naizmjence ga šapatom dozivajući:-Hej, Srećko! Jesi li dobro? Reci nešto! Probudi se!
Umjesto odgovora, iz Srećkovih usta je ispao jezik, onako refleksno, a glava mu se okrenula i klonula u stranu na neprirodan način pod neuobičajenim kutom, pa mu je Krivić, sad već pomalo uplašen, opipao bilo na vratu.
No, kako pod prstom nije osjetio nikakvo kucanje, panično je zaključio:-Jebote, ne daje znake života. Mrtav je! Izgleda da je slomio vrat!
-Majko mila!-zajecala je Melita, instinktivno rukama prekrivši usta, pa bojažljivo upitala:-Što ćemo sad?
-Šta „što ćemo“? U kuću s njim.-brzo se snašao Krivić.-Ne može ovdje ostati! Hajde, hvataj ga za noge!
Ne gubeći dalje vrijeme, uhvatio je Srećkovo beživotno tijelo ispod ruku, pa podigao pogled i glas na suprugu, koja je i dalje nepomično gledala u mrtvaca.-Hajde, šta čekaš? Vidjet će nas neko!
Oštrim riječima vraćena u stvarnost, Melita se bespogovorno sagnula, prihvatila Srećkove noge, pa pomogla mužu vući tijelo prema ulaznim vratima kuće.
-Teeško kopile bezobrazno!-zaključio je Krivić nakon nekoliko koraka.
-Nemoj tako o pokojniku.-prekorila ga je supruga.
-Nego kako? Bolje šuti i vuci!-odbrusio joj je Krivić, pa zakukao.-Kud baš kod mene da pogine? Baš pod mojim prozorom da slomi vrat!
-„Kud baš kod tebe“?-ponovila je Melita, ne dajući se ušutkati.-A prije pet minuta si ga htio upucat'!
-Znaš da ne bih!-priznao je Krivić da ne bi mogao počiniti ubojstvo.-To sam ja rekao tako…u afektu! Pa, jeb'o mi je ženu pred očima! Šta sam trebao? Ponuditi ga kavom ili kolačima?
-I kavom i kolačima…-pomislila je Melita u sebi, pa iz defanzive prešla u ofenzivu, osjetivši priliku da si malo osvjetla obraz.-Pa, nije tebe jeb'o! Ne pitaš kako je meni bilo!
-Uh, jadna!-posprdno je podviknuo Krivić.-Sigurno si „od muke“ onako uzdisala? Čuo sam ja!

Tada su oboje zašutjeli, pa unijeli tijelo u kuću i odložili ga na pod u hodniku, te mu još jednom opipali bilo i provjerili diše li.
-Uh! Majko mila! Što ćemo reći Sunčici?-zabrinula se Melita.
-Ništa nećemo reći.-rekao je Krivić.-Što se nje tiče, od ovog večeras se ništa nije dogodilo. Jel' jasno?
-Da, da, jasno…-podržala ga je supruga.-…a što ćemo sa Srećkom?
-Riješit ćemo ga se.-odvratio je Krivić samouvjereno, pa otišao do telefona, podigao slušalicu i otipkao neke brojeve.-Zvat ću Šugu! On će znati što treba. Poslat će nekog da to riješi.
Uto je začuo glas iz slušalice, koji je pripadao Šugi, pa započeo:-Halo, prijatelju! Oprosti što ti smetam ovako kasno, ali imam jedan veliki problem.
-Imaš sreće što ne spavam!-odvratio je Šuga s druge strane žice.-Šta je bilo? O čem se radi?
-Čuj, ne bih puno preko telefona.-bio je oprezan Krivić.-Imam u kući jednoga gosta viška, ali ne može otići…nije u stanju…pa bih te molio da mi pošalješ nekog, naravno ako možeš, da ga preveze negdje…
-Pa, jel' može hodat'?-upitao je Šuga, ne shvaćajući situaciju do kraja.
-Ma, ne može on više ništa.-pojasnio je Krivić.
-Aha! Razumijem, razumijem! Ne moraš dalje.-napokon je Šuga donekle povezao stvari, pa upitao.-A jesi li ga ti „opio“?
-Nisam, sam je! Nesretni slučaj!-trudio se biti što jasniji Krivić.-Znaš, moglo bi biti nezgodno da me sad netko poveže s njim. Ne treba petljati policiju zbog neke tako banalne stvari, je li tako?
-Tako je, prijatelju! Samo bez panike!-mirno je nastavio Šuga.-Ovi moji se još nisu javili, ali ranom zorom su kod tebe. Ti im to malo pripremi…mislim, upristoji ga…zapakiraj…da momci ne gube vrijeme i sve će bit' riješeno. Ajd', čujemo se, evo me baš zovu na mobitel.
-Okej, stari! Bit ću ti zahvalan do groba!-s olakšanjem je rekao Krivić.-Sve ću ti ispričat kad se vidimo. Ajd' živio!
...

Oznake: pad, prozor, punac, zavjesa, kava, kolači

subota, 17.11.2012.

I BI SVJETLO…

-Auuuu, koji mamurluk!!!-požali se Pravda, pokušavajući otvoriti oči kako bi i Bogu i ljudima dokazala da nije slijepa.
-Sve je to od lošeg vina!-reče Bog i prodrma ju za ruku kako bi ju usmjerio u pravom smjeru.-Hajde, trgni se! Predugo traje to sljepilo.
-Eee, lako je Tebi, Ti si Bog, a Bog sve vidi…-pravdala se Pravda.-…a mene izvrću kako im se svidi…sve bi bilo lakše da nema onog Prava…
-Da, bilo bi…ali nije!-odvrati Bog i doda.-Bilo bi na Pravdi Boga, ali sve ih je više koji više ne vjeruju ni u tebe, a bogami ni u mene.
-Pa, kažem…-nastavi Pravda.-…sve je to zbog Prava…
-Zbog Prava, zbog Prava…-naljuti se malo Bog.-…onda idi i objasni tom Pravu da se ljudi imaju pravo branit' kad ih netko napadne i da zbog tog ne mogu biti krivi…i puštajte ih na slobodu!!!
-Po Pravdi Boga?
-I po Pravdi Prava…-reče Bog i zaključi.-…i radite nešto…nakotilo se ološa koji se ne boji, kako rekoh, ni tebe ni mene, a bogami ni Prava…
-Možda ih „rešetke“ uplaše?
-Za početak…neka ih zadrže na neko vrijeme…
-Je li to sve?-upita Pravda, sad već potpuno trijezna.
-Eh da…nek' ljudi upale svijeće!
-Za Vukovar?
-Da…i za sve žrtve, ma gdje bile…pokoj im duši…vječni…

I bi svjetlo…

Oznake: bog, pravda, pravo, Vukovar, svjetlo

utorak, 13.11.2012.

KRIVI PROZOR

(...nastavljamo se...)

Otprilike u isto vrijeme, samo par ulica dalje, gospođa Melita Krivić, dobrodržeća umjetna plavuša u ranim četrdesetim, nakon što se istuširala, obrisala i navukla na sebe čisto donje rublje, zagrnula je svoj grimizni kućni ogrtač, izašla iz kupaonice, te sigurnim korakom krenula hodnikom ka spavaćoj sobi. Nekako na pola puta, upravo kad je prolazila pokraj telefona, zazvonio je, a kako joj je bio nadohvat ruke, podigla je slušalicu, javila se i začula glas svoje kćeri Sunčice:-Mama, ti si! Čuj, idem s Anitom na nekakav rođendan, pa ću kod nje i prespavati! Okej?
-Okej!-bilo je sve što je gospođa Krivić uspjela reći, prije no što joj je kćer spustila slušalicu.
Pomirljivo slegnuvši ramenima, pogledala se u veliko zidno ogledalo, koje se nalazilo nasuprot ulaznim vratima, pa se tiho obratila svom odrazu:-Okej, bejbe...samo kul!
Ohrabrena onim što je vidjela, jer još uvijek je bila vrlo zgodna žena, isprsila se, uvukla trbuh, izbacila stražnjicu i dodala:-Nakupilo se tih godina i neželjenih naslaga, ali još nisi za staro željezo!
Tada je iz suprugove radne sobe, pokraj koje je upravo trebala proći, začula njegov glas:-Znači, još ništa? Pa, valjda će doći do ponoći! Samo da nešto ne krene po zlu…
Nije bila sigurna da li razgovara na mobitel ili mu je netko od suradnika u posjeti, ali je znala da u oba slučaja njeno pojavljivanje nije bilo poželjno, pa je produžila ka spavaćoj sobi.
-Večeras ionako nisam raspoložena za njega...-pomislila je dok je zatvarala za sobom vrata.-...Valjda ću zaspati prije nego što završi poslove.
Našavši se u prostoriji u kojoj se uvijek najslobodnije osjećala, prišla je prozoru, širom ga otvorila, pa svukla kućni ogrtač i odvukla se do kreveta, te legla i ugasila svjetlo na noćnom ormariću.
I dok je tonula u sve dublji san, iz jednog dvorišta preko puta njihove kuće začuo se glasan lavež psa, ali ne toliko glasan da bi ju razbudio.

Poput kakvog tajanstvenog strip junaka, ali bez ikakvog plašta, iz zasjenjenog dvorišta istrčao je Srećko, pa pretrčao travnjak i hitro preskočio ogradu. Našavši se na pločniku, na tren se osvrnuo oko sebe, pa brzim hodom prešao kolnik i ušao u dvorište na drugoj strani ulice. Na poštanskom sandučiću, koji se nalazio na ulaznim vratima, pisalo je „Krivić“.
Nijedan prozor nije bio osvijetljen, ali su zato oba prednja bila otvorena, pa je polako prišao, uzverao se uz jedan od njih i uvukao se u mračnu sobu.
Tek što je nogama dotaknuo pod, na ulicu su iz istog onog dvorišta izašli Kinez i Gugi. Žurnim koracima su došli do ograde i preskočili ju. Gugi je to učinio sa zaletom, posluživši se pri tome rukama, a Kinez onako iz mjesta. Dok su se osvrtali uokolo, ovaj potonji je upitao:-Na koju je stranu otiš’o?
-Nemam pojma!-rekao je Gugi.-Da se razdvojimo?
-Ma, ne.-rekao je Kinez.-Pa, znamo gdje stanuje, čekat ćemo ga pred kućom! Ajmo po auto!
Ne krijući razočaranje, ali ni ne potencirajući ljutnju zbog činjenice da su im oba bjegunca pobjegla, laganim korakom su krenuli niz ulicu. Nakon par koraka Kinez je upitao:-Šta to smrdi?
-Nemam pojma!-odvratio je Gugi.-Ja ništa ne osjećam!
-Ti ne bi osjetio ni da staneš u govno!-dodao je Kinez zajedljivo, pa nastavio koračati.
Gugi je zastao, podigao jednu nogu, pa drugu, a onda pomirljivo zaključio:-Pazi stvarno! Stao sam u govno!

Miran i tih kao brončani kip, Srećko je izvirio kroz prozor, a kad se uvjerio da su njegovi progonitelji otišli, uvukao je glavu iza bijelih zavjesa, pa se osvrnuo po sobi i tiho si rekao u bradu:-Uh, zamalo!
I baš kad je htio iskočiti van, začuo je nekakvo meškoljenje, pa se okrenuo i zagledao u pravcu iz kojeg je dolazio šum, a kako su mu se oči već bile privikle na mrak, primijetio je da netko leži na krevetu.
Iako je tijelo bilo pokriveno od pete do glave, jasno je mogao vidjeti duge pramenove kose, koji su mu popravili raspoloženje, jer mu je tada, nakon tako naporne i opasne večeri, da ne spominjemo putovanje u Amsterdam, trebala utjeha raskošnog tijela njegove drage Sunčice.
-Bejbi, pa mislio sam da si na rođendanu.-šaputao je, više onako za sebe, sjetivši se da ona zapravo ne bi ni trebala biti doma, pa se odmaknuo se od prozora i počeo se užurbano svlačiti.
Našavši se potpuno gol, isprsio se poput Tarzana, pa pogladio rukom probuđenu muškost i se hitro uvukao pod pokrivač.
Kad ju je prihvatio rukama, stražnjica njegove drage mu se učinila malo prevelikom, ali od silnog uzbuđenja nije previše razmišljao o tome, tako da joj je već u slijedećem trenu počeo svlačiti gaćice. Ali i one su mu se učinile prevelikim i nekako staromodnim, pa se upitao u sebi:-Šta je ovo? Kakve su joj to uopće gaćice?
Međutim, topla i podatna guza koju je osjetio pod dlanovima, poput jakog anestetika odagnala mu je te misli, pa ju je privukao bliže k sebi i smjestio svoje ubojito koplje među oble joj guzove, te joj ga polako zavukao straga, dobro pazeći da ju ne probudi i „nedajbože“ pokvari atmosferu.
Nikad prije nije tako lako prodro u nju, jer joj je mačkica inače bila prilično uska, pa je naivno pomislio:-Jebote, kako je opuštena. Nikad nije išlo tako lako. Doduše, nikad ju i nisam ševio dok spava. Morat ću to češće činiti. Ovo je tako dobro…
Tada ju je nježno poljubio u vrat i maknuo uvojke kose s lica, te se naprosto sledio od šoka, jer to pod njim, u stvari, nije bila njegova draga Sunčica, nego, ni manje-ni više, njena majka…njegova buduća punica!!!
I mada je bio iznenađen i pomalo uplašen, nije mu padalo na pamet prestati s onim što je činio, prvenstveno stoga što je imao dojam da mu sve više raste i kruti se, pa je samo duboko uzdahnuo i nastavio prodirati u nju.
Uzbuđenje je bilo neopisivo! Nikad ništa tako intenzivno nije doživio, a znao je uživati u seksu. No, ovo je stvarno bilo nešto posebno…

Istovremeno, gospođa Krivić nije bila sigurna da li je budna ili sanja, ali je bila potpuno svjesna da je strahovito uzbuđena, što ju je približavalo stvarnosti, jer se, istini za volju, već dugo nije tako dobro i ugodno osjećala, budući da ju je suprug u posljednje vrijeme sve više zanemarivao kao ženu.
-Što li mu je večeras?-pomislila je u sebi, ne želeći pri tome nikakvom svojom reakcijom odati da je budna, kako kojim slučajem ne bi učinila nešto što bi eventualno prekinulo te predivne trenutke.-Već sam skoro zaboravila kako je to dobro! I kako mu je samo tvrd i krut…eh, što ti je apstinencija!? Čini mi se da nikad prije nije bio tako velik…kao da nije njegov…
Napaljena kao kujica koja se tjera i zbunjena „suprugovom“ inicijativom, osjetila je topli dah i vlažne usne na vratu, te ruku koja joj uklanja kosu s lica, pa lagano okrenula glavu i pogledala ga. No, umjesto svog dragog, ugledala je lice momka svoje kćeri Sunčice, lice svog budućeg zeta!?
-Srećko!? Otkud ti?-šapnula je iznenađeno, od silnog uzbuđenja pomalo izobličenim glasom.-Mislila sam da je moj muž!
-J-ja…m-mislio da je Sunčica.-odvratio je Srećko nespretno zamuckujući, pa dodao.-O-otkud vi, punice?
-Pa, ovo je moj krevet…moja soba…-pojasnila je gospođa Krivić, pa ga nevoljko prekorila.-…kako si se samo usudio, bezobrazniče jedan, aaah…trebao bi prestati…
-Da, da…prestat ću…trebao bih…-potvrdio je njene riječi, ali nije prestajao, nego ju je nastavio još žešće „pumpati“, pokušavajući se opravdati.-…sigurno sam uskočio kroz krivi prozor…
-Aaah…krivi prozor… -ponovila je za njima, još uvijek bez ikakvog konkretnog opiranja.-…i u krivi krevet… aaah…moraš prestati… aaah…nije u redu…oooh… prestani, molim te …oooh, Bože!
-Uuuh! Uuuh! Prestao bih, vjerujte mi, al' ne mogu.-odugovlačio je Srećko, shvativši da su njene riječi izgovorene tek tako reda radi, a da zapravo želi upravo suprotno, pa malo povisio glas kako bi joj dao opravdanje da se više ne buni.-Jebiga! Ne mogu!!!
-Dobro, dobro…aaah…-pomirljivo prozborila i prestala ga odgovarati, sva presretna što kao „žrtva“ može junački otrpjeti njegove sve silovitije i sve slađe joj nalete.-…ali onda bar požuri…aaah…naići će mi muž…
I samo tren-dva nakon što je to izgovorila, vrata su se otvorila i svjetlo se upalilo....

Oznake: prozor, krevet, punica

ponedjeljak, 05.11.2012.

PRIMOPREDAJA

( odlomak...malo podulji, pa tko nađe vremena...:-)

Nakon cjelodnevnog putovanja, bolje reći dvodnevnog, ako računamo i put tamo, Srećko i Ozi su se našli pred slovensko-hrvatskom granicom, pa su im se i jezici razvezali, kao da su i sami osjećali da su se približili svom govornom području.
Prelazak granice je protekao bez ikakvih problema i sa samo letimičnim pregledom auta i prtljage od strane obiju carina. No, čak i da su detaljnije pregledavali, teško da bi išta našli, jer je prsten bio skriven u kremi za lice, koja je nakon toga bila vrlo temeljito i precizno ponovo zapakirana, tako da ga je mogao otkriti samo onaj tko je znao o čemu se radi i gdje da traži, a šanse da bi netko od upetljanih to dojavio policiji su bile ravne nuli.
I mada su obojica bili uvjereni da će sve proteći u redu, tek kad su pograničnu postaju vidjeli u retrovizoru, na licima im se vidjelo i u glasu osjetilo stanovito olakšanje.
-Jebote, kako je to na Zapadu jednostavno.-nije krio oduševljenje Ozi.-Nazoveš čovjeka, on se pojavi u roku pola sata, preda ti robu i ode svojim putem…
-Da, nema gubljenja vremena.-nadovezao se Srećko i sam vrlo zadovoljan mirnim razvojem situacije.-Prosto da čovjek poželi živjet' tamo…ha, ha!
-Da! Ha, ha! Ako ni zbog čeg drugog.-nasmijao se i Ozi, pa dodao.-Kod nas bi se to već sto puta zakompliciralo.
-Nemoj baksuzirat!!! Upravo se vraćamo tom našem mentalitetu.-prekinuo ga je Srećko, pa potvrdio njegove riječi.-Ali, imaš pravo! Kod nas bi to već bilo u stilu „ajmo nešto popit'“, „razvuci lajnu“, „dovedi kurve“ ili nešto slično zbog čega bi sve o'šlo u tri pičke materine…
Razmišljajući o „mentalitetu“, Ozi se malo uozbiljio, pa upitao:-A kad smo već kod toga, kakvi su ti Šugini ljudi?
-Hm…-nakratko se zamislio Srećko, pa ih pokušao opisati u par riječi.-…Kinez je zajeban tip. Prošao sva ratišta. Ozbiljan k'o smrt. Poštuje riječ i dogovor, al' ako zajebeš, spašavaj glavu. A Gugi…mislim da će on bit' s Kinezom…Gugi je kreten! Nadobudan, nepouzdan, kurčevit i uvijek traži sranja. A Kinez ga voli…samo Bog zna zašto…i čuva ga k'o mlađeg brata. Mislim, sluša on Kineza…uglavnom…ali malo-malo, pa zasere, jer zna da mu ovaj neće ništa. Zašto pitaš?
-Ma, onako…-odvratio je mirno Ozi.-…da znam s kim imam posla…
-Ma, nemaš ti ništa s njima.-pojasnio mu je Srećko da ga umiri.-Ja ću to. Znam kako treba. Ti samo vozi i slušaj mene…i ništa ne brini, bit' će sve okej.

Bližila se ponoć. Na parkiralištu trgovačkog centra na rubu grada, na kojem je Srećko dogovorio primopredaju prstena i novca, bio je parkiran samo jedan automobil i to baš na najudaljenijem mjestu od ulaza, onako dijagonalno i nasuprot mu, tako da su ljudi u njemu imali na oku cijeli prostor, uključujući i prilaznu cestu, kojom su on i Ozi upravo dolazili, vozeći se u njegovom fordu, polako i oprezno kako to i dolikuje „igračima“ njihovog ranga, onog najnižeg koji je isključivao bahatost u ozbiljnim i opasnim situacijama.
Kad su ušli u prostor parkinga, Ozi je zaustavio auto, pa dvaput blicnuo dugim svjetlima, baš kako su se i dogovorili s Kinezom preko telefona, te se obratio Srećku:-Valjda su to oni. Nema nijednog drugog auta.
Srećko nije ništa govorio, nego je mirno pričekao, a kad je dobio svjetlosni signal, istovjetan onom koji su oni poslali, hladnokrvno je dao Oziju daljnje upute:-Vozi do njih, ali ne prilazi im preblizu. Ostavi desetak metara razmaka…i nemoj gasit' auto!
-Okej, nema frke!-poslušno je rekao Ozi, pa krenuo autom prema naprijed, te usput tiho promumljao:-Nije mi jasna ta njihova tajanstvenost. Mogli smo to jednostavnije obavit'.
-A čuj…-pokušao mu je odgovoriti Srećko.-…oni su poznati kriminalci i uvijek su na oprezu. Murija ih stalno prati. Bolje je ovako…i za nas.
U međuvremenu su se približili Kinezu i Gugiju na udaljenost koju je Srećko tražio, pa je Ozi zaustavio auto i upitao:-Je li dobro ovako?
-Dobro je.-odvratio je Srećko zadovoljno, pa otvorio vrata, izašao van i usput poluglasno dobacio:-I budi na oprezu! Nikad se ne zna.

Uto su iz drugog auta izašli Kinez i Gugi, pa ležernim korakom krenuli prema Srećku. Našavši se svatko po par metara ispred svog vozila, započeli su razgovor.
-Puši li se još u Amsterdamu?-upitao je Gugi, arogantno i bahato.
-Puši se, puši.-odgovorio je Srećko mirno, pa brzo prebacio pogled s Gugijevog na Kinezovo lice.
-A ja čuo da više nema coffe-shopova!-nastavio je Gugi u istom stilu, trudeći se zvučati duhovito.
-Idi, pa vidi!-izustio je hladno Srećko, nedvojbeno mu dajući do znanja da se ne želi upuštati s njim u razgovor, pa trznuo obrvama prema Kinezu.
Ovaj je shvatio taj mig, pa preduhitrio Gugija u namjeri da progovori:-Ajde, dosta sranja! Jesi li donio paketić?
-Jesam…-potvrdio je Srećko, pa uzvratio protupitanjem.-…a vi lovu?
-Aha, milju i po', po dogovoru.-rekao je Kinez.-Petsto si već dobio.
Srećko se malo zamislio, pa razočarano prozborio:-E, jebiga! Neće bit' dosta!
Zatim je par sekundi pričekao, promatrajući Kinezovu reakciju, a kako je ovaj ostao miran, hladnokrvno je pojasnio:-Im'o sam nepredviđene troškove. Vidiš onog tipa u autu? Moram i njega platit'.
Kinezu se nije svidio smjer u kojem je krenuo razgovor, pa se smrknuo i ljutito odbrusio:-Čuj! Boli me kurac za tog tipa i tvoje troškove. Dogovor je dogovor! Daj paketić, a lovu ako nećeš uzet', ne moraš…
Ponovo se zagledavši u Kinezove hladne oči žedne krvi, Srećko se počeo dvoumiti:-Ostati i pokušati se cjenjkati s opakim tipom od kojeg bi mogao stradati, ili pobjeći i pokušati telefonskim putem iskamčiti više novaca, jer „milja“, koliko bi mu ostalo kad sve odbije, bila mu je malo.
Odlučio se za ovo drugo, pa počeo smirivati situaciju i gasiti vatru koja je tinjala u Kinezu:-Dobro, dobro! U autu mi je, pričekajte malo.
U mislima razrađujući plan bijega, polako se okrenuo i zaputio ka Oziju, koji je sjedio u autu i napeto iščekivao razvoj situacije, nestrpljivo pri tom lupkajući prstima po upravljaču i fićukajući neku bezveznu melodiju.
I dok se on udaljavao, Kinez je tiho prekorio svog partnera Gugija:-Opet se upuštaš u nepotrebne razgovore!
-Jebiga, da probijem led!-pojasnio je Gugi, na što je Kinez odmah reagirao.-Nek' ti ovo bude zadnji put. To tvoje probijanje leda mi remeti koncentraciju.

Čuvši da se Kinez i Gugi došaptavaju, Srećko se poželio okrenuti i provjeriti što mu se događa iza leđa, ali se uplašio da bi time mogao otkriti svoje namjere, pa se suzdržao i nastavio mirno hodati prema autu, potpuno se skoncentriravši na Ozija i njegov izraz lica, ne bi li mu on otkrio kretanje protivnika i razvoj situacije.
A izraz Ozijevog lica se nije mijenjao, pa je Srećko shvatio da se iza njega ne događa ništa zabrinjavajuće, u što se uvjerio čim je otvorio vrata i sjeo na suvozačko mjesto.
Ocijenivši da Kinez i Gugi ništa ne slute, tiho je rekao Oziju:-Vozi nas odavde što brže možeš!
Ozi se vidno iznenadio, pa upitao:-Šta vozi? A lova?
-Imam plan!-nadovezao se Srećko.-Dobit ćemo više, ako sad zbrišemo! Ajd' vozi!!!
Ozi nije dalje zapitkivao, nego je stisnuo papučicu gasa i polukružno startao uz glasno cviljenje guma po asfaltu.
Potpuno iznenađeni i zatečeni njihovom hrabrošću i samim bijegom, Kinez i Gugi su se par puta s nevjericom pogledali, a onda hitro utrčali u svoj auto i pohitali za njima.
I dok se njihov ford približavao izlazu s parkinga, podignuvši iza sebe veliki oblak prašine, Ozi je upitao:-A kud sad?
Znajući da su Kinez i Gugi već zasigurno krenuli za njima i svjestan koliko je njihov auto brži od njegovog, odlučio se za najlogičnije rješenje, pa ga izložio Oziju:-Jebiga, brži su od nas! Na obilaznici će nas stići iz zajebancije. Vozi u naselje! Tamo je pun kurac onih malih uličica. Tamo ćemo im pobjeć'!

Nije im bio problem dokopati se naselja i ući u njega, nego zaustaviti se prije nego što udare u nečiju ogradu ili zid, jer su ulice bile kratke i spajale su se pod pravim kutom, što je Ozi odmah prokomentirao na sebi svojstven način:-Jebote, k'o neka teška igrica!
-Samo pazi da ne bude „game over“!-upozorio ga je Srećko.-Imamo samo po jedan život. Jebiga Ozi, ovo ti je mirno naselje, tu niko ne vozi preko „tri'est“.
-E, jebeš takvo naselje!-odvratio je razočarano Ozi, pa nastavio voziti i žaliti se.-Ulice kratke u pičku materinu! Taman kad misliš stisnut' gas i pobjeć', moraš usporit' da bi skren'o.
I to ga je već počelo opasno živcirati, jer štogod je činio i kako god je vješto manevrirao, jednostavno se nije mogao osloboditi pratnje.
No, nakon jedne oštre i zahtjevne okuke u retrovizoru se više nije vidio auto njihovih progonitelja, pa se već počeo veseliti tome, ali malo prerano, jer mu se u istom trenu pred očima ukazala prepreka koju više nije mogao izbjeći. Prebrzo ušavši u ulicu, nije se uspio odmah vratiti na desnu stranu ceste, nego je, nošen inercijom, kotačima zahvatio rubnik uz lijevu stranu, te na par trenutaka izgubio nadzor nad vozilom, a kad je ponovo zagospodario volanom, shvatio je da će udariti u kontejner, koji se nekim čudom jednim svojim dijelom nalazio na kolniku.
Srećom, nije vozio brzo, pa ni udarac nije bio jak, mada ih je obojicu malo podigao sa sjedala, jer nisu bili vezani sigurnosnim pojasom, tako da je Srećko tresnuo glavom o prednje staklo, a Ozi se nabio prsima na volan.
-U pičku materinu!!!-opsovao je kad je shvatio u što je zapravo udario.-Koji je kreten ostavio kontejner na cesti!?
Srećko je krivca vidio u Oziju, pa mu je prigovorio, usput pipajući rastuću kvrgu na čelu:-Jebote Ozi! Pazi malo! Dokrajčit' ćeš nas prije nego što nas Kinez stigne.
-Lako je reć' „pazi“, a jel' ti vidiš koji je to labirint.-pravdao se Ozi dok je pokušavao upaliti auto, koji se pri sudaru ugasio, a budući nije uspijevao, bijesno je zagalamio.-Ajde upali! Koji ti je kurac!
Srećko je tada u retrovizoru ugledao svjetla auta koji ih je slijedio, pa je u sekundi smislio novi plan bijega:-Zajebi tu krntiju! Vidiš da ne pali. Razdvojit' ćemo se! Svako na svoju stranu, pa nek' se oni misle.
Oziju se to učinilo kao dobra ideja, pa je prestao okretati kontakt ključ i upitao:-A šta onda? Di ćemo se nać'?
-Nigdje, zasad!-odvratio je Srećko, pa izašao iz auta i kratko pojasnio.-Ja ne smijem kući, jer znaju di stanujem, a nemoj ni ti. Pritaji se negdje noćas i sutra, pa ćemo se onda čut'. Paketić će bit' kod mene!
-Okej! Ode ja kod cure! Ajd, čuvaj se!-rekao je Ozi, pa bez oklijevanja pretrčao cestu i utrčao u najbliže dvorište, te nestao u mraku.
-Dobra ideja! I ja ću kod svoje.-rekao je sam sebi Srećko, pa preskočio ogradu pored koje se našao i ubrzanim korakom krenuo ka stražnjem dijelu kuće.
Samo par trenutaka kasnije, na mjesto nezgode stigao je i zaustavio se Šugin automobil iz kojeg su odmah iskočili Kinez i Gugi, obojica naoružani pištoljima.
Vidjevši što se dogodilo i da u Srećkovom autu nema nikoga, Kinez je oprezno pretražio okolicu, uključujući i par bujnih grmova između ceste i staze, pa se zagledao niz ulicu, a Gugi se naslonio na kontejner, te s osmjehom na licu primijetio:-He, he! Čini se da im je kontejner oduzeo pravo prvenstva!
No, Kinezu nije bilo do šale, pa ga je grubo prekinuo i zapovjedio mu:-Parkiraj sa strane i zaključaj! Dalje ćemo pješke!

Oznake: Srećko, Ozi, Kinez, Gugi, parking