Lidosfera

ponedjeljak, 05.11.2012.

PRIMOPREDAJA

( odlomak...malo podulji, pa tko nađe vremena...:-)

Nakon cjelodnevnog putovanja, bolje reći dvodnevnog, ako računamo i put tamo, Srećko i Ozi su se našli pred slovensko-hrvatskom granicom, pa su im se i jezici razvezali, kao da su i sami osjećali da su se približili svom govornom području.
Prelazak granice je protekao bez ikakvih problema i sa samo letimičnim pregledom auta i prtljage od strane obiju carina. No, čak i da su detaljnije pregledavali, teško da bi išta našli, jer je prsten bio skriven u kremi za lice, koja je nakon toga bila vrlo temeljito i precizno ponovo zapakirana, tako da ga je mogao otkriti samo onaj tko je znao o čemu se radi i gdje da traži, a šanse da bi netko od upetljanih to dojavio policiji su bile ravne nuli.
I mada su obojica bili uvjereni da će sve proteći u redu, tek kad su pograničnu postaju vidjeli u retrovizoru, na licima im se vidjelo i u glasu osjetilo stanovito olakšanje.
-Jebote, kako je to na Zapadu jednostavno.-nije krio oduševljenje Ozi.-Nazoveš čovjeka, on se pojavi u roku pola sata, preda ti robu i ode svojim putem…
-Da, nema gubljenja vremena.-nadovezao se Srećko i sam vrlo zadovoljan mirnim razvojem situacije.-Prosto da čovjek poželi živjet' tamo…ha, ha!
-Da! Ha, ha! Ako ni zbog čeg drugog.-nasmijao se i Ozi, pa dodao.-Kod nas bi se to već sto puta zakompliciralo.
-Nemoj baksuzirat!!! Upravo se vraćamo tom našem mentalitetu.-prekinuo ga je Srećko, pa potvrdio njegove riječi.-Ali, imaš pravo! Kod nas bi to već bilo u stilu „ajmo nešto popit'“, „razvuci lajnu“, „dovedi kurve“ ili nešto slično zbog čega bi sve o'šlo u tri pičke materine…
Razmišljajući o „mentalitetu“, Ozi se malo uozbiljio, pa upitao:-A kad smo već kod toga, kakvi su ti Šugini ljudi?
-Hm…-nakratko se zamislio Srećko, pa ih pokušao opisati u par riječi.-…Kinez je zajeban tip. Prošao sva ratišta. Ozbiljan k'o smrt. Poštuje riječ i dogovor, al' ako zajebeš, spašavaj glavu. A Gugi…mislim da će on bit' s Kinezom…Gugi je kreten! Nadobudan, nepouzdan, kurčevit i uvijek traži sranja. A Kinez ga voli…samo Bog zna zašto…i čuva ga k'o mlađeg brata. Mislim, sluša on Kineza…uglavnom…ali malo-malo, pa zasere, jer zna da mu ovaj neće ništa. Zašto pitaš?
-Ma, onako…-odvratio je mirno Ozi.-…da znam s kim imam posla…
-Ma, nemaš ti ništa s njima.-pojasnio mu je Srećko da ga umiri.-Ja ću to. Znam kako treba. Ti samo vozi i slušaj mene…i ništa ne brini, bit' će sve okej.

Bližila se ponoć. Na parkiralištu trgovačkog centra na rubu grada, na kojem je Srećko dogovorio primopredaju prstena i novca, bio je parkiran samo jedan automobil i to baš na najudaljenijem mjestu od ulaza, onako dijagonalno i nasuprot mu, tako da su ljudi u njemu imali na oku cijeli prostor, uključujući i prilaznu cestu, kojom su on i Ozi upravo dolazili, vozeći se u njegovom fordu, polako i oprezno kako to i dolikuje „igračima“ njihovog ranga, onog najnižeg koji je isključivao bahatost u ozbiljnim i opasnim situacijama.
Kad su ušli u prostor parkinga, Ozi je zaustavio auto, pa dvaput blicnuo dugim svjetlima, baš kako su se i dogovorili s Kinezom preko telefona, te se obratio Srećku:-Valjda su to oni. Nema nijednog drugog auta.
Srećko nije ništa govorio, nego je mirno pričekao, a kad je dobio svjetlosni signal, istovjetan onom koji su oni poslali, hladnokrvno je dao Oziju daljnje upute:-Vozi do njih, ali ne prilazi im preblizu. Ostavi desetak metara razmaka…i nemoj gasit' auto!
-Okej, nema frke!-poslušno je rekao Ozi, pa krenuo autom prema naprijed, te usput tiho promumljao:-Nije mi jasna ta njihova tajanstvenost. Mogli smo to jednostavnije obavit'.
-A čuj…-pokušao mu je odgovoriti Srećko.-…oni su poznati kriminalci i uvijek su na oprezu. Murija ih stalno prati. Bolje je ovako…i za nas.
U međuvremenu su se približili Kinezu i Gugiju na udaljenost koju je Srećko tražio, pa je Ozi zaustavio auto i upitao:-Je li dobro ovako?
-Dobro je.-odvratio je Srećko zadovoljno, pa otvorio vrata, izašao van i usput poluglasno dobacio:-I budi na oprezu! Nikad se ne zna.

Uto su iz drugog auta izašli Kinez i Gugi, pa ležernim korakom krenuli prema Srećku. Našavši se svatko po par metara ispred svog vozila, započeli su razgovor.
-Puši li se još u Amsterdamu?-upitao je Gugi, arogantno i bahato.
-Puši se, puši.-odgovorio je Srećko mirno, pa brzo prebacio pogled s Gugijevog na Kinezovo lice.
-A ja čuo da više nema coffe-shopova!-nastavio je Gugi u istom stilu, trudeći se zvučati duhovito.
-Idi, pa vidi!-izustio je hladno Srećko, nedvojbeno mu dajući do znanja da se ne želi upuštati s njim u razgovor, pa trznuo obrvama prema Kinezu.
Ovaj je shvatio taj mig, pa preduhitrio Gugija u namjeri da progovori:-Ajde, dosta sranja! Jesi li donio paketić?
-Jesam…-potvrdio je Srećko, pa uzvratio protupitanjem.-…a vi lovu?
-Aha, milju i po', po dogovoru.-rekao je Kinez.-Petsto si već dobio.
Srećko se malo zamislio, pa razočarano prozborio:-E, jebiga! Neće bit' dosta!
Zatim je par sekundi pričekao, promatrajući Kinezovu reakciju, a kako je ovaj ostao miran, hladnokrvno je pojasnio:-Im'o sam nepredviđene troškove. Vidiš onog tipa u autu? Moram i njega platit'.
Kinezu se nije svidio smjer u kojem je krenuo razgovor, pa se smrknuo i ljutito odbrusio:-Čuj! Boli me kurac za tog tipa i tvoje troškove. Dogovor je dogovor! Daj paketić, a lovu ako nećeš uzet', ne moraš…
Ponovo se zagledavši u Kinezove hladne oči žedne krvi, Srećko se počeo dvoumiti:-Ostati i pokušati se cjenjkati s opakim tipom od kojeg bi mogao stradati, ili pobjeći i pokušati telefonskim putem iskamčiti više novaca, jer „milja“, koliko bi mu ostalo kad sve odbije, bila mu je malo.
Odlučio se za ovo drugo, pa počeo smirivati situaciju i gasiti vatru koja je tinjala u Kinezu:-Dobro, dobro! U autu mi je, pričekajte malo.
U mislima razrađujući plan bijega, polako se okrenuo i zaputio ka Oziju, koji je sjedio u autu i napeto iščekivao razvoj situacije, nestrpljivo pri tom lupkajući prstima po upravljaču i fićukajući neku bezveznu melodiju.
I dok se on udaljavao, Kinez je tiho prekorio svog partnera Gugija:-Opet se upuštaš u nepotrebne razgovore!
-Jebiga, da probijem led!-pojasnio je Gugi, na što je Kinez odmah reagirao.-Nek' ti ovo bude zadnji put. To tvoje probijanje leda mi remeti koncentraciju.

Čuvši da se Kinez i Gugi došaptavaju, Srećko se poželio okrenuti i provjeriti što mu se događa iza leđa, ali se uplašio da bi time mogao otkriti svoje namjere, pa se suzdržao i nastavio mirno hodati prema autu, potpuno se skoncentriravši na Ozija i njegov izraz lica, ne bi li mu on otkrio kretanje protivnika i razvoj situacije.
A izraz Ozijevog lica se nije mijenjao, pa je Srećko shvatio da se iza njega ne događa ništa zabrinjavajuće, u što se uvjerio čim je otvorio vrata i sjeo na suvozačko mjesto.
Ocijenivši da Kinez i Gugi ništa ne slute, tiho je rekao Oziju:-Vozi nas odavde što brže možeš!
Ozi se vidno iznenadio, pa upitao:-Šta vozi? A lova?
-Imam plan!-nadovezao se Srećko.-Dobit ćemo više, ako sad zbrišemo! Ajd' vozi!!!
Ozi nije dalje zapitkivao, nego je stisnuo papučicu gasa i polukružno startao uz glasno cviljenje guma po asfaltu.
Potpuno iznenađeni i zatečeni njihovom hrabrošću i samim bijegom, Kinez i Gugi su se par puta s nevjericom pogledali, a onda hitro utrčali u svoj auto i pohitali za njima.
I dok se njihov ford približavao izlazu s parkinga, podignuvši iza sebe veliki oblak prašine, Ozi je upitao:-A kud sad?
Znajući da su Kinez i Gugi već zasigurno krenuli za njima i svjestan koliko je njihov auto brži od njegovog, odlučio se za najlogičnije rješenje, pa ga izložio Oziju:-Jebiga, brži su od nas! Na obilaznici će nas stići iz zajebancije. Vozi u naselje! Tamo je pun kurac onih malih uličica. Tamo ćemo im pobjeć'!

Nije im bio problem dokopati se naselja i ući u njega, nego zaustaviti se prije nego što udare u nečiju ogradu ili zid, jer su ulice bile kratke i spajale su se pod pravim kutom, što je Ozi odmah prokomentirao na sebi svojstven način:-Jebote, k'o neka teška igrica!
-Samo pazi da ne bude „game over“!-upozorio ga je Srećko.-Imamo samo po jedan život. Jebiga Ozi, ovo ti je mirno naselje, tu niko ne vozi preko „tri'est“.
-E, jebeš takvo naselje!-odvratio je razočarano Ozi, pa nastavio voziti i žaliti se.-Ulice kratke u pičku materinu! Taman kad misliš stisnut' gas i pobjeć', moraš usporit' da bi skren'o.
I to ga je već počelo opasno živcirati, jer štogod je činio i kako god je vješto manevrirao, jednostavno se nije mogao osloboditi pratnje.
No, nakon jedne oštre i zahtjevne okuke u retrovizoru se više nije vidio auto njihovih progonitelja, pa se već počeo veseliti tome, ali malo prerano, jer mu se u istom trenu pred očima ukazala prepreka koju više nije mogao izbjeći. Prebrzo ušavši u ulicu, nije se uspio odmah vratiti na desnu stranu ceste, nego je, nošen inercijom, kotačima zahvatio rubnik uz lijevu stranu, te na par trenutaka izgubio nadzor nad vozilom, a kad je ponovo zagospodario volanom, shvatio je da će udariti u kontejner, koji se nekim čudom jednim svojim dijelom nalazio na kolniku.
Srećom, nije vozio brzo, pa ni udarac nije bio jak, mada ih je obojicu malo podigao sa sjedala, jer nisu bili vezani sigurnosnim pojasom, tako da je Srećko tresnuo glavom o prednje staklo, a Ozi se nabio prsima na volan.
-U pičku materinu!!!-opsovao je kad je shvatio u što je zapravo udario.-Koji je kreten ostavio kontejner na cesti!?
Srećko je krivca vidio u Oziju, pa mu je prigovorio, usput pipajući rastuću kvrgu na čelu:-Jebote Ozi! Pazi malo! Dokrajčit' ćeš nas prije nego što nas Kinez stigne.
-Lako je reć' „pazi“, a jel' ti vidiš koji je to labirint.-pravdao se Ozi dok je pokušavao upaliti auto, koji se pri sudaru ugasio, a budući nije uspijevao, bijesno je zagalamio.-Ajde upali! Koji ti je kurac!
Srećko je tada u retrovizoru ugledao svjetla auta koji ih je slijedio, pa je u sekundi smislio novi plan bijega:-Zajebi tu krntiju! Vidiš da ne pali. Razdvojit' ćemo se! Svako na svoju stranu, pa nek' se oni misle.
Oziju se to učinilo kao dobra ideja, pa je prestao okretati kontakt ključ i upitao:-A šta onda? Di ćemo se nać'?
-Nigdje, zasad!-odvratio je Srećko, pa izašao iz auta i kratko pojasnio.-Ja ne smijem kući, jer znaju di stanujem, a nemoj ni ti. Pritaji se negdje noćas i sutra, pa ćemo se onda čut'. Paketić će bit' kod mene!
-Okej! Ode ja kod cure! Ajd, čuvaj se!-rekao je Ozi, pa bez oklijevanja pretrčao cestu i utrčao u najbliže dvorište, te nestao u mraku.
-Dobra ideja! I ja ću kod svoje.-rekao je sam sebi Srećko, pa preskočio ogradu pored koje se našao i ubrzanim korakom krenuo ka stražnjem dijelu kuće.
Samo par trenutaka kasnije, na mjesto nezgode stigao je i zaustavio se Šugin automobil iz kojeg su odmah iskočili Kinez i Gugi, obojica naoružani pištoljima.
Vidjevši što se dogodilo i da u Srećkovom autu nema nikoga, Kinez je oprezno pretražio okolicu, uključujući i par bujnih grmova između ceste i staze, pa se zagledao niz ulicu, a Gugi se naslonio na kontejner, te s osmjehom na licu primijetio:-He, he! Čini se da im je kontejner oduzeo pravo prvenstva!
No, Kinezu nije bilo do šale, pa ga je grubo prekinuo i zapovjedio mu:-Parkiraj sa strane i zaključaj! Dalje ćemo pješke!

Oznake: Srećko, Ozi, Kinez, Gugi, parking